Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu ove godine slavi 13 godina postojanja. Novinari i novinarke te medijske kuće objavili su više od 500 istraživačkih priča, 14 online baza podataka, kao i desetine videopriloga i dokumentarnih filmova. Godišnjica rada CIN-a bit će obilježena 15. novembra otvorenjem izložbe fotografija „Ničije vrijeme“ koja prikazuje umjetnički aspekt istraživačkog novinarstva, a dan kasnije u Sarajevu će biti upriličena konferencija o vjerodostojnim izvorima informacija u medijima. O evoluciji istraživačkog novinarstva i svakodnevnim izazovima istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini, razgovarali smo s Aladinom Abdagićem, glavnim i odgovornim urednikom CIN-a.

 

 

Mi smo osnovani 2004. godine, znači prije trinaest godina, i tad je ideja bila da budemo neki edukativni centar za istraživačke novinare, za mlade novinare koji bi učili istraživačko novinarstvo. I tad su u uredništvu CIN-a bili isključivo stranci, odnosno Amerikanci koji su imali velika iskustva u većim medijima u Americi, koji su prenosili znanje na lokalne novinare.

Međutim, jednostavno prirodnim nekim putem, se otvorila mogućnost da bi taj centar za istraživačko novinarstvo ustvari bio jedan medij koji bi radio istraživačke priče. I ta ideja edukativnog centra se zadržala jako kratko. Odmah su krenuli u istraživanje raznih tema koje su interesantne javnosti i počeli su objavljivati priče i on je, ustvari, i nastavio raditi kao takav. Znači, već trinaest godina radi isključivo na istraživačkim temama koje su u vezi sa korupcijom, organizovanim kriminalnom i kriminalnom uopće. 

 

 

Mi imamo jako visoke standarde i pravila prilikom rada na nekoj temi, odnosno istraživanju, i metodologiju rada, a to se odnosi najviše na dokazivanje svega onoga što je novinar u toku istraživanja uradio, dokumentovanja, analize tih podataka. Znači, postoji posebna procedura kako se to sve radi do objave samog teksta. 

 

 

Definitivno je bilo lakše ranije raditi takve provjere činjenica, međutim, kao i svi novinari dobivamo jako mnogo informacija preko društvenih mreža, preko internet portala. Objavljuju se informacije jako brzo, pogotovo o temama koje mi radimo. 

Mi radimo na istraživanjima po pola godine i, sad, zamislite vaši dokumenti prate jednu tezu i idu u tom smjeru, međutim pojavljuju se u javnosti informacije koje ne govore ono što dokumenti govore. I onda mi to moramo dodatno provjeravati. To je nama otežan posao, jer mi ne možemo objavljivati ono što je neko objavio na Twitteru, na Facebooku... Ta informacija se mora provjeriti - u kom okruženju je taj čovjek napisao taj tvit i rekao da je to bilo tako. Novinari stvarno trebaju da imaju odgovornost u tome šta objavaljuju, jer znaju da oni sa tom svojom informacijom koju objave mogu uticati na nečiju svijest, da građani pokrenu neku akciju, a, ako je ona lažna, onda je to sigurno negativna stvar.

 

 

Ja mislim što se tiče istraživačkih novinara da je to neko isto vrijeme. Zapravo nijedna istraživačka priča nema određeni rok, sve zavisi o tome u kom obimu se radi – da li je kompleksnija ili nije, neke teme su kompleksnije za istražiti, neke nisu. Međutim, sve se svodi na to koliko institucije, ako pričamo o BiH, poštuju, naprimjer, Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Poznato je da CIN šalje jako puno zahtjeva, čak do 1000 godišnje i mi imamo situaciju da se na 50 posto tih zahtjeva ne odgovara u zakonskom roku ili se odgovara djelomično, znači ta informacija nije potpuna i ne možemo je iskoristiti. I onda mi moramo da trošimo svoje vrijeme, iako nam je to zakonom omogućeno, da dobijemo tu informaciju, da pišemo urgencije, na kraju žalbe, pa dolazi i do toga da tužimo institucije koje nam ne daju informacije. I, evo, mogu reći, da smo dobili već šest tužbi protiv institucija.

 

Mi kad tražimo novinara ovdje, kad hoćemo da zaposlimo neke nove snage, mi odmah dajemo zadatak da vidimo ta neka osnovna znanja - kako se snalazi tokom istraživanja i tu se odmah može primijetiti da li ta osoba ima afinitete prema istraživačkom novinarstvu.

Naši intervjui se razlikuju od onih intervjua koje rade novinari u dnevnom novinarstvu. Naprimjer, naš novinar na intervju mora otići potpuno spreman, znači da zna već unaprijed odgovore na sva postavljena pitanja, sve mora znati o toj temi, a za to teba velika priprema. Ti ljudi koji dođu u CIN, oni bi odmah zvali sagovornika da ga pitaju, znači tražili bi odgovore od njih, međutim, kad im mi objasnimo metodologiju, znači da oni moraju prikupiti sve dokaze o određenoj temi kako bi znali šta će pitati tog sagovornika. Tu vidimo koliko se brzo prilagođava i na koji način ustvari on percepira istraživačko novinarstvo. 

 

 

I u suštini, mi skoro uvijek dobro izabremo jer imamo te, da tako kažem, malo strožije provjere znanja i strasti one osobe koja želi biti istraživački novinar jer ovdje stvarno morate voljeti svoj posao. Ne možete doći samo reći 'ja želim biti istraživački novinar'. Ne smijete nikad odustajati, radi se non-stop, čak se, i kad se istraživačka priča objavi, i dalje mora pratiti šta se dešava oko te teme, jer suština istraživačkog teksta i istraživačkog novinarstva je da mijenja stvari u društvu.

 

 

To sve zavisi od novinara i izvora koje novinari imaju. Dakle u CIN-u svi mogu da predlože temu. Novinaru nekad dođe njegov izvor i ponudi mu temu. Koju ćemo temu raditi, to zavisi od mogućnosti dokazivanja određene teme. 

 

 

Ima dosta naših priča koje su ustvari doprinijele da se desi nešto – da se podigne optužnica, pokrene istraga, da dođe do hapšenja, pa čak je bilo blokiranja imovine tih osoba koje smo istraživali, pa i do nekih zatvorskih kazni. Međutim, to se dešavalo u slučajevima kada, eto, da se tako izrazim, nisu u pitanju velike ribe. Kada smo pisali o malo većim licima, to se nekako u javnosti zaboravi, taj tekst ne da prođe neopaženo, nego ništa se ne desi, a ništa nije drugačije tekst postavljen nego u onom slučaju kada se desio neki efekat tako konkretan. Tako da naravno jeste... Uložite mnogo truda, vremena, svoje energije i onda, ako na kraju se ništa ne desi, a jasno ste dokazali neke nepravilnosti u društvu na koje ne bi trebala izostati reakcija pravosudnih organa u najmanju ruku, ili nekih zakonodavnih ili izvršnih tijela, ako pišemo o političarima, njihovom nesavjesnom radu i tako dalje. Tako da je naravno frustrirajuće, ali mi i dalje objavljivanjem novih tekstova, na istu temu, o istim licima, pokušavamo držati tu neku aktuelnost u javnosti kako bi na kraju i bio neki efekat.

 

 

Na prijetnje ne možemo uticati, jer one se dese. Do sada, u CIN-u su postojale samo verbalne prijetnje, gdje vam čovjek prijeti na ovaj ili onaj način, međutim, mi radimo jako profesionalno i taj neki profesionalizam ustvari nas štiti u velikoj mjeri. Pišemo o korupciji i kriminalu. Znači, moramo biti svjesni da možemo biti ugroženi u jednom određenom momentu i moramo to prihvatiti. Takav nam je posao. Ali, moramo biti odgovorni i u svom poslu biti profesionalci i ne izazivati opasne situacije. Ono što je važno, naprimjer, reći je da kada objavite tekst - u našim tekstovima nemate riječi kriminalci, prevaranti, ubice i tako dalje, jer to su epiteti koji baš mogu izazivati, uvrjedljivi su... Ono što vi treba da uradite je da dokažete ustvari svojim tekstom, da ispričate šta je ta osoba uradila i na koji način je to loše. Da odgovorite na sva ta pitanja. Nema potrebe ih nazivati, ne znam, kriminalcima, neku organizovanu grupu kriminalnom hobotnicom ili tako dalje... Ako ste dobro uradili svoj zadatak, dovoljno je samo da ispričate šta se desilo. To je ono što je važno.