Ogromna većina se odigravala u švedskim gradovima Malme i Stockholm. Ugrubo, mogu se podijeliti u dvije kategorije: nemiri u predgrađima gdje većina stanovnika ima strano porijeklo i sukobi ekstremne ljevice sa nacistima i nacionalistima.

 

Također sam bio u Istanbulu dva puta tokom prošlogodišnjih demonstracija i izvještavao sam iz Kaira, nakon što je Mursi svrgnut od strane armije. 

 

 

Kenan Habul je rođen 1980. godine u Sarajevu. 1992. došao u Švedsku kao izbjeglica. Počeo raditi kao honorani saradnik u lokalnim novinama u gradu Norrköping-u krajem 1990-ih. 2004 počinje raditi u jutarnjem listu Sydsvenskan, koji se izdaje u Malmu, na jugu Švedske. Od 2012. godine počinje raditi u Aftonbladet-u, najčitanijem švedskom listu, koji se izdaje u Stockholmu.

Možda bi se moglo reći da protesti širom svijeta zadnjih godina imaju ekonomsku pozadinu. Glad, siromaštvo, nezaposlenost je, po nekim analitičarima, glavni razlog izlaska na ulice ljudi od Španije do Egipta. S druge stane, naravno da se ne mogu porediti problemi ni politički zahtjevi, a ni ponašanja demonstranta, u Švedskoj i Egiptu. Ja nisam ekspert, pa bih se suzdržao kategoričkih izjava.

 

Još jedan, puno banalniji, ali za novinare izvještače i te kako bitan zajednički imenitelj, je i to da je ponašanje mase nepredvidivo. Naoko staloženi i mirni ljudi u trenu se mogu preobratiti u nasilnike, bar je moje iskustvo takvo. Jako je bitno biti svjestan da jedan dio gnjeva mase može biti uperen i prema novinarima. 

 

Kada je Švedska u pitanju; kombinacija bijesnih demonstranata naoružanih kamenicama i pirotehničkim sredstvima s jedne, i masa isto tako bijesnih policajaca, sa psima i na konjima, s druge strane, je par puta znala dovesti do krajnje haotičnih i opasnih situacija. Ali neredi u Kairu, u kojima učestvuje desetine hiljada ljudi i gdje demonstranti koriste svu vrstu naoružanja od praćki do automatskih pušaka, i gdje se policija i vojska ne libi da puca u ljude, su, naravno, nešto sasvim drugo.

 

 

 

Sve zavisi od događaja, vrste medija, ekonomskih mogućnosti medijske kuće. Ja vjerujem da radim ono što većina kolega radi u tim situacijama. Ako znam da ću pokrivati događaj koji lako može prerasti u nerede ja se trudim da prvo saznam koje će grupe učestvovati, da pročitam eventualna saopštenja za štampu, da uspostavim kontakt sa čelnim ljudima tih grupa, da razgovaram sa policijom i čujem šta oni očekuju, itd. Naravno, važno je sa urednicima i kolegama napraviti "grubi plan" izvještavanja, da novinar tačno zna šta se od njega/nje očekuje kad izađe na teren.

 

Naizgled je možda smiješno, ali meni lično su neke praktčne stvari jako važne prilikom priprema za odlazak na teren. Trudim se da na sebi imam odjeću i obuću u kojoj mogu dugo biti vani i, ako treba trčati :), da su baterije u telefonu i kompjuteru pune, da imam dodatne punjače. Također se trudim da budem što diskretniji ako znam da može biti nasilja prema novinarima. Naravno, kolegama koji rade na tv-u je to puno teže. Prilikom prošlogodisnjih nemira u Stockholmu, svi mi koji smo radili u tom periodu smo na raspologanju imali čuvare iz jedne zaštitarske firme koju je naša novina platila.

 

 

Dosta toga zavisi od medija u kojim radi. Ja sam zaposlen u novini koja dnevno ima 3,1 miliona čitatelja i koja je izuzetno fokusirana na online-novinarstvo. Mi smo večernja novina i cilj nam je da "priđemo što bliže". Da, primjera radi, ne pokrivamo demonstracije iz hotelske sobe, već sa lica mjesta. Prilikom velikih događaja mi izvještavamo uživo na svim platformama; web-tv, mobil, sajt, socijalni mediji, print. Obzirom da ja na razne načine, recimo putem Twittera, imam kontakt sa čitaocima lako mi je vidjeti da ih naizgled i najnebitniji detalji zanimaju; od odjeće demonstranta do marke automobila koji gori. Prednost javljanja iz minute u minutu je to što čitaocima/gledaocima stvaramo iluziju da se nalaze na licu mjesta. Ta metoda je krajnje efektivna dok je dešavanje u toku. Rizik sa tom vrstom novinarstva je da se lako može pretoriti u "lov" na još jedan požar, sukob, zapaljen automobil. Jedan, u biti, ozbiljan događaj se na taj način svede na neku vrstu video-igre. Sve zavisi od ekonomskih mogućnosti medijske kuće, ali mislim da uvijek treba težiti ka prikazivanju šire slike i ne zadovljavati se iskazima raznih aktera, već sam pokušati provjeriti bar one najkontroverznije navode. S druge strane, nekada doživljavam da se mi novinari koji često radimo tu vrstu izvještavanja, nekada i nepravedno kritikujemo. Jer, čitalac koji sjedi kod svoje kuće i istovremeno prati deset raznih medija, zna puno više od mene šta se dešava, koji imam uvid u zbivanja samo u mojoj neposrednoj fizičkoj blizini. Također je lakše kolegama kolumnistima dva-tri dana nakon što se sve odigralo razmisliti i na miru napisati nešto smisleno. 

 

 

Ja mislim da objektivnost ne postoji. Svi mi koji radimo kao novinari smo pod uticajem vlastitih političkih i drugih preferenci. Čovjek toga mora biti svjestan. S druge strane, to ne znači da se izvještavanje treba pretvoriti u navijanje za ovu ili onu stranu. I ovo je pitanje na koje je teško dati neki opšti odgovor, ali mislim da treba biti skeptičan prema svima, što je događaj veći i važniji, to je razlog za zdravo nepovjerenje veći. Dobar primjer je onih famoznih 12 kilograma speeda i sva konfuzija koja je više sati vladala o tome je li speed nađen među demonstrantima ili ne. Možda se radilo o nekoj vrsti "spin-a", a možda samo novinari nisu uradili svoj posao kako treba. Prilikom nemira u Stockholmu prošle godine, moja novina je pored tekstova i reportaža, objavljivala debatne članke svih mogućih aktera, organizovala debate u našem tv-studiju, pisani su politički komentari, objavljivani su članci u rubrici kulture, itd. Svjestan sam da je ovo privilegija jedne bogate i velike medijske kuće. Ali na kraju krajeva sve se svodi na to da se čitaocu/gledaocu omogući da sam donese zaključak šta se dešava. Ovo naravno ne znači da ja zagovaram neko navodno "objektivno" novinarstvo gdje se sve "strane" tretiraju isto.

 

 

Naravno da su priče svih učesnika demonstracija, takozvanih običnih ljudi, i najinteresantnije, bar meni. Na kraju krajeva, oni su ti koji su na ulicama. Svjestan sam da je nemoguće u potpunosti objasniti šta se dešava u BiH, ali imam utisak, a on može biti skroz pogrešan jer nemam ni mogućnosti ni vremena da pratim sve medije, da se takozvani obični ljudi koriste samo kao neka vrsta kulise, da se izjave objavljuju samo ako idu u prilog gazdi ili političkoj opciji koju medij zastupa. To je veoma uočljivo, pogotovo kada je u pitanju Dnevni Avaz. Situacija u BiH je dovoljno konfuzna sama po sebi, a dodatno haotičnom je čini to što je jako teško, bar sa ove distance znati, na "čijoj su "strani" razne medijske kuće.

 

 

 

Uf, da znam odgovor, odmah bi se zaputio u Bosnu. Volio bih da imam neki "recept" za dobru reportažu, ali nemam. Broj članaka i priloga koji je objavljivan na ovu temu u švedskim medijima, je jako mali. Radi se većinom o agencijskim vijestima i ponekoj kolumni. Razlog je možda u tome što je situacija toliko konfuzna da je običnom novinaru mozda teško i shvatiti šta se zapravo dešava da bi mogao napisati nešto smisleno, a pitanja je, ako smijem biti ciničan, da li je uopšte vrijedno truda obzirom da Bosna, očito, ne zanima medijsku publiku ovdje.

 

Pretpostavljam da je to već rađeno, ali možda je vrijeme za jedan ozbiljan novinarski rad o privatizaciji firmi u, recimo, Tuzli, u kojem bi se suhoparne priče o broju otpuštenih radnika, zatvorenih fabrika, "oživjele" intervjuima sa ljudima koji su tu nekada radili, ali i sa onima za koje se sumnja da su te firme opljačkali. Naravno, tu ne mislim na onu vrstu tekstova ili priloga gdje nezadovoljni bivši radnici optužuju novog gazdu da je lopov, a on kaže "nisam" i na tome sve stane. Također mislim da je važno pokušati naći odgovor na pitanje: da li bi firme iz bivše Jugoslavije, koje mi volimo nazivati "gigantima", mogle biti konkurentne u današnjoj ekonomiji?

 

 

Većina izvještaja koje sam ja čitao su bile ili agencijske vijesti ili kolumne. Ne mogu se sjetiti da sam pročitao i jednu reportažu sa lica mjesta. A to je glavni nedostatak. Ovo ne znači da sam ja protiv kolumni, tekst Zlatka Dizdarevića "Vrag je je došao po svoje" je jedan od najboljih koje sam pročitao o stanju u BiH. 

 

 

1. Probaj bar okvirno da shvatiš istorijski i društveni kontekst u kojima se protesti odigravaju.

2. Budi skeptičan prema svima, budi svjestan da niko ne predstavlja demonstrante.

3. Političke partije, kao uostalom u bilo kojoj drugoj zemlji, pokušavaju ubrati poene na osnovu ovih događanja.

4. Većina medija su na strani određenih grupacija, budi svjestan toga kada čitaš lokalnu štampu.

5. Pričaj sa što više običnih ljudi, pričaj sa političarima i bosanskim kolegama, ali stalno imaj na umu da nema samo jedne istine.

6. Nemoj misliti da te pet dana provedenih u Sarajevu ili tri pročitane knjige čine "ekspertom" za Bosnu i Balkan