Oni provjeravaju mail samo na poslu. Šalju ti djetinjaste forvarduše, s ružama na kojima se cakle kapi rose i tratinčicama u neprirodno zelenoj travi, tupavim motivirajućim izrekama i zastarjelim humorom. Završavaju svoje poruke sa „pozz“. Ne razumiju otkud na internetu tolike slike mačaka s natpisima. Ti im to ne zamjeraš. Kao što ne bi zamjerao ni nekom ko, recimo, nikad nije otišao u Brazil. Osim što u tom slučaju, vjerovatno, taj ne bi imao tako opširno mišljenje o Brazilu, kao što tvoji nevirtuelni prijatelji imaju o internetu i virtuelnim prijateljstvima. Nadaš se promjeni teme. Nema veze. Dobri su ljudi. 

 

 

„Vise za kompjuterom, i onda se čude što su skloni depresiji i nesanici. Ja spavam k'o zaklana, jer često boravim vani, u prirodi. Obožavam prirodu.“

 

Ti imaš ljude s kojima si duboko i iskreno povezan. Najmanje polovina od njih bila je virtualna. Voliš provesti dan u prirodi sa svojim prijateljima s interneta, kao što voliš provesti dan na internetu sa svojim prijateljima s interneta.

Naučio si šutjeti i klimati glavom. Ti imaš ljude s kojima si duboko i iskreno povezan. Najmanje polovina od njih bila je virtualna. Voliš provesti dan u prirodi sa svojim prijateljima s interneta, kao što voliš provesti dan na internetu sa svojim prijateljima s interneta. Dobro, ne baš često u prirodi, u ovo doba godine. Ipak si alergičan na polen. Tebe je „žurba, strka i površna komunikacija u modernom dobu“ pretvorila u internet izbjeglicu. Svoje si probleme rješavao sam, možda si pisao blog, ali ne sjećaš se da su ovi ljubitelji stvarnosti i iskrenosti bili tu. Ne sjećaš se svojih školskih prijatelja, jer vjerovatno ne postoji grupa ljudi koja je imala manje zajedničkog s tobom, od tvog nesretnog razreda u srednjoj školi. Osnovna je u već potpunom mraku. Tvoji virtuelni prijatelji nisu išli s tobom  u razred, nisu išli na ista izletišta i u iste klubove, a često nisu ni živjeli u istoj državi. Njima si posvećivao vrijeme nakon napornog radnog dana, jer su bili tu, jedan klik udaljeni. Tokom cjeloživotne nesanice, nije ti pomogla ni meditacija, ni joga, ni doktor, kao ni nevirutuelni, „stvarni“ prijatelji koji „spavaju k'o zaklani“, već tvoji internet prijatelji. Iz drugih vremenskih zona. Iz drugačijih života. Dobri ljudi. 

 

„Imam prijatelja koji je cijelo jutro na Facebooku, komentira političke događaje, ne razumijem kako mu se da. Vani je tako lijep dan.“

 

Drago ti je što je led u tvom piću još uvijek neotopljen, jedar, pliva po površini široke čaše: igraš se njime jezikom, da ne bi progovorio. Zamišljaš da prilaziš svojoj nevirtuelnoj prijateljici, zavaljenoj u hladu ljetne bašte, tog toplog majskog dana, i otimaš joj piće iz ruke. „Jes' ti normalna?! Sjediš ovdje u bašti, ovog toplog majskog popodneva, tračaš, mašeš nogom i srčeš limunadu, a na internetu, mi raspravljamo o složenoj političkoj situaciji u državi! Diž' se odatle!“. Malo se nasmiješiš. Već ti je dosadno. 

Sjetiš se onda čudne šutnje kad god bi izjavio da si se na internetu, božemeoprosti, zaljubio. Internet je pun manijaka. Za razliku od klubova i kafana, gdje su svi zdravi, dobri i normalni. I toliko prijateljski raspoloženi, da si takva mjesta najčeće napuštao, kako bi se spasio od tihog i bezbolnog, ali zato neminovnog umiranja od dosade i besmislene buke. Možda je do tijela? Možda je ljudima zbilja potrebno prisustvo tijela u prostoru, da bi osjetili nekoga prijateljem, potencijalnim ljubavnikom, dobrim poznanikom. Možda je ljudima teško zamisliti stvarno tijelo koje proizvodi tekst u virtuelnom prostoru. 

 

Priča skreće na forumske komentatore, skoro se osjećaš prozvanim, no ne vadiš glavu iz čaše. Bijesni, frustrirani ljudi, eto to su oni, komentatori u virtuali. Kriju se iza nickova. Zašto se ne potpišu, kao mase polupametnih kolumnista koji mlave ljude komentarima na ništa, dugim kao plahte. Duge plahte, bez smisla.  

 

Šta da oni kažu svojoj djeci, tvoji zabrinuti nevirtuelni prijatelji, jednom kad im ta djeca odu na internet, pun predatora? „Ne bih savjetovao ništa drukčije svome klincu kad je u pitanju oprez na internetu, nego što bih mu savjetovao u stvarnom životu“, rekao vam je jednom vaš nevirtuelni prijatelj , koji bolje razumije virtuelno. Don't take candies from strangers, son. 

 

 

Počinješ zamišljati-iznad svake osobe je ikonica, na koju klikneš i otvore se prozori, u kojima piše: "Misli da su žene djelimično odgovorne za silovanje zbog preizazovnog oblačenja", ili "Izrabljuje svoje radnike", ili "Djelimično se slaže s Hitlerom". Da, uštedjelo bi vremena, da olakšalo bi život, da – moguće je.

Počinješ zamišljati bar, u kojem ljudima iznad glave piše kratak pregled onog što ih obilježava, onog za što su zainteresirani, onako kako iz postova na internet forumima možete zaključiti o forumašu, ili iz profila na društvenim mrežama („Ljudi na internetu lažu, svako može reći sve na internetu“, dodaje treća nevirtuelna prijateljica, koja nema pojma da su ljudi na internetu često mnogo iskreniji i manje suzdržani nego u realnosti). Nastavljaš sa zamišljanjem. Iznad svake osobe je ikonica, na koju klikneš i otvore se prozori,  u kojima piše: Misli da su žene djelimično odgovorne za silovanje zbog preizazovnog oblačenja, ili Izrabljuje svoje radnike, ili Djelimično se slaže s Hitlerom. Da, uštedjelo bi vremena, da olakšalo bi život, da – moguće je. U nekoj drugoj realnosti. U virtuelnoj realnosti, lakše je govoriti istinu nego lagati. U stvarnosti, većina laži je nevidljiva, neuhvatljiva, nezabilježena, nepoveziva. A ljudi vole pisati o sebi na internetu. Što ostaje zabilježeno, na internetu.

 

Već ti je dosta svega, kad neko od tvojih nevirtuelnih prijatelja izjavi kako je zaboravljen jer nema Facebook profil, i kako je tužan zato što njegov prijatelj ne misli na njega, ali se zato javlja svojim prijateljima na društvenim mrežama i forumima svaki dan. Pomisliš kako je zanimljivo da neko očekuje da se na njega misli svaki dan, i kad su u potpunosti odsutni iz tvog života. Krajnje je, također, komično kako su ljudi uvjereni da oni uvijek misle na svoje prijatelje, i da ih se često sjete. Gledaš svoga prijatelja i misliš o mjesecima i mjesecima u kojima ti se nije javljao, i u kojima mu nisi nedostajao. Da, pomisliš, češće mislim na svoje prijatelje koji provode vrijeme  online, jer i ja provodim svoje vrijeme onilne. Srećemo jedni druge u virtuelnom prostoru, kao što se ljudi sreću u parkovima, kafićima, kinima, restoranima, u prirodi, na ulici, na poslu. Kao što ti mene nikad ne srećeš. 

 

Odlaziš. „Ne, ne zanima me sunce i zelena trava“, misliš, već pomalo ljut i možda preekstreman, „na internetu sam. Ne ulazi u moj privatni prostor. Ja ne ulazim u tvoj, da te napokon verbalno zašamaram da mi ne šalješ forvarduše namijenjene bakama i petogodišnjacima, te da ne pričaš ružne stvari o mojim virtuelnim ljudima, jer me, iako si mi stvarni, nevirtuelni prijatelj, očito ne poznaješ.“ Zajapurio si se od neizgovorenog bijesa. 

 

Da, češće mislim na svoje prijatelje koji provode vrijeme online, jer i ja provodim svoje vrijeme onilne. Srećemo jedni druge u virtuelnom prostoru, kao što se ljudi sreću u parkovima, kafićima, kinima, restoranima, u prirodi, na ulici, na poslu.

Sjest ćeš, možda, u taksi, tog toplog, sunčanog majskog popodneva, ne bi  li što brže došao kući – skinuli su ti se filmovi, želiš znati kako je tvoj prijatelj s kojim redovito chataš prošao na ispitu koji već mjesecima sprema, moraš poslati trupe u napad u online igrici koju igraš... Taksista će možda pohvaliti lijepo vrijeme, mlade koji su ostavili kompjutere i izišli da prošetaju... Ah, da barem manje bulje u mobitele i da makar ponekad izvade slušalice iz ušiju kako bi čuli auto koje im se približava, ili da makar skinu ogromne sunčane naočari, jer svi izgledaju isto... Zakolutat ćeš očima iza svojih netom spuštenih sunčanih naočara, izvaditi mobitel, i u pola njegovog monologa, uvući slušalice duboko u uši. Smiješiš se. Neko od tvojih prijatelja, s drugog kraja planete, možda je imao isti dugi, topli, sunčani dan. Pitat ćeš ga je li i noć topla isto tako.