Kao zaštitnica prava čitalaca dnevnog lista “Vijesti” radim izvan redakcije u Podgorici i nisam u neposrednom kontaktu sa novinarima, urednicima ili vlasnicima lista. Inače, radim kao profesorica književnosti i medijske pismenosti u gimnaziji “Danilo Kiš” u Budvi. Putem mejla ili na osnovu usmenih obraćanja ponekad, u neposrednom sam kontaktu sa čitaocima lista ili portala, koji imaju potrebu da se požale da su njihova prva na neki način ugrožena ili dovedena u pitanje. Moje dužnosti uređuje „Poslovnik o radu zaštitnika prava čitalaca“, a u fokusu je poštovanje odredbi „Kodeksa novinara Crne Gore“ i Zakona o medijima. Na portalu postoji rubrika Ombudsman i forma za prijavu, a tu su i već pomenuti dokumenti (Poslovnik, Kodeks, Zakon o medijima). Svakog mjeseca objavljuji i izvještaj o odlukama povodom žalbi i primjedbi. 

 

 

Počela sam sa radom u novembru 2013. Inicijativa je stigla od dnevnog lista “Vijesti”, a neposredan povod je činjenica da u Crnoj Gori ne postoji opšteprihvaćeno i kredibilno samoregulatorno tijelo. “Vijesti” su željele da ustanovljavanjem pozicije Ombudsmana istaknu privrženost načelima Kodeksa novinara Crne Gore i spremnost da prihvate žalbe i primjedbe svojih čitalaca ako smatraju da list krši etički kodeks. Inače, stanje u medijskoj zajednici Crne Gore je svojevrsno ogledalo stanja u društvu, odnosno sistema vrijednosti koji ozbiljno ugrožava demokratski potencijal društva. Mediji su oštro podijeljeni i ukoliko pogledate četiri dnevna lista, vidjećete i četiri različite Crne Gore, a nema opšteprihvaćenog samoregulatornog tijela. U takvim okolnostima, jedno od mogućih rješenja jeste institut Ombudsmana, ali on, po mom mišljenju, ipak nije optimalno, već okolnostima iznuđeno rješenje. U ovom trenutku rade još dvije Ombudsosobe: gospodin Ilija Jovićević za dnevni list “Dan” i gospođa Paula Petričević za nedjeljnik “Monitor”. Napomenula bih da se važno da se čitaoci ipak obraćaju samom mediju, pa tek potom ombudsmanu.  

 

Mediji koji imaju ombudsmana po pravilu njime u prvom redu rješavaju probleme unutar medijske kuće i smanjuju broj tužbi ili mogućih sudskih procesa.

 Ko vas plaća? Ima li tu sukoba interesa?

 

Za svoj rad dobijam nadoknadu od dnevnog lista „Vijesti“, što je uobičajena praksa u svijetu. Inače, mediji koji imaju ombudsmana po pravilu njime u prvom redu rješavaju probleme unutar medijske kuće i smanjuju broj tužbi ili mogućih sudskih procesa. Smatra se da je dobra praksa da ombudsmani budu plaćeni za svoj rad, jer se u protivnom postavlja pitanje zbog čega rade taj posao. Institut ombudsmana ne donosi mediju direktnu korist, već je važan u procesu njegovog brendiranja i izgradnje ugleda i povjerenja. Zbog toga je vrlo osjetljiv i sam izbor osobe koja treba da bude Ombudsman. 

Ipak, rekla bih da je nemoguće izbjeći dozu sumnje u nepristrasnost, zato što ombudsman na neki način „sjedi za istim stolom“ sa onima koje treba da reguliše. Međutim, u mnogim medijima su ombudsmani istovremeno najomraženije osobe u redakciji, dok, sa druge strane, čitaoci često smatraju da su ombudsmani plaćeni da budu advokati medija.  Moj stav je da bi, u cilju preveniranja sumnje u nepristrasnost, bilo dobro da u Crnoj Gori postoji jedinstveno i opštepriznato samoregulatorno tijelo, ili bar nekakav savjet medijskih ombudsmana, kojim bi se nadilazio taj problem. 

 

 

Ombudsman prema Pravilniku ima obavezu da reaguje samo na potpune žalbe čitalaca, a prema svom nahođenju vrši monitoring, piše kolumne o određenim pitanjima vezanim za novinarsku etiku i uopšte probleme u medijima. Broj primjedbi koje dobijam varira, ali u prosjeku ima nekih desetak žalbi i prigovora mjesečno. 

 

U mnogim medijima su ombudsmani istovremeno najomraženije osobe u redakciji, dok, sa druge strane, čitaoci često smatraju da su ombudsmani plaćeni da budu advokati medija.

 Koji su najčešći prigovori čitalaca?

 

Čitaoci se najčešće žale zbog kršenja odredbi članova 1 Kodeksa (“Dužnost je novinara da poštuje istinu i istrajno traga za njom, imajući uvijek u vidu pravo javnosti da zna i ljudsku potrebu za pravičnošću i humanošću“) i člana 3 Kodeksa („Za novinara su činjenice neprikosnovene, a njegova obaveza je da ih stavlja u pravilan kontekst i onemogući njihovu zloupotrebu, bilo da se radi o tekstu, slici ili tonu. Glasine i pretpostavke moraju se nedvosmisleno naznačiti kao takve. Obaveza je da vijest i komentar budu jasno razdvojeni“). Ima žalbi vezanih za pitanja ispravki i dopuna informacija, za senzacionalizam, za preuzimanje fotografija, odnosno pitanja autorskih prava, za ugrožavanje privatnosti i slično. Za mene je lično veoma važno da novinari rade u duhu člana 2 Kodeksa („Novinar je dužan da brani slobodu i pravo na neometano prikupljanje i saopštavanje informacija, kao i na slobodan komentar i kritiku. Novinar radi u duhu ideje da bude kritički posmatrač onih koji su moćni u društvu, politici i ekonomiji“). Novinarska profesija je i u Crnoj Gori doživjela ozbiljnu negativnu selekciju. Teško je novinarima i da se finansijski održe u uslovima često nepoštene tržišne utakmice. Ali, činjenica je da novinarima treba mnogo više obuke i znanja, mnogo više dijaloga vezanog za novinarsku etiku. 

   

 

Češće se javljaju muškarci nego žene; mlađi ljudi se češće žale vezano za portal lista, a stariji vezano za feljtone i istorijsku građu. Vidno je da se više žale obrazovaniji čitaoci, ali i oni koji imaju određenu društvenu moć.

 

 

Prigovori se rjeđe tiču ličnosti novinara, premda ima i takvih primjera. Manje su u fokusu pažnje novinarske tehnike, što svjedoči i o potrebi da i sami čitaoci steknu izvjesna medijske znanja i vještine dekonstrukcije medijskog teksta. Što se tiče tema, zanimljive su mi u posljednje vrijeme primjedbe koje se tiču članaka o NATO-u ili o Rusiji i Putinu. Te primjedbe lako otkrivaju politički i ideološke podjele, a moram istaći da, iako se može uočiti da je više na strani NATO integracije, list daje priliku ljudima koji imaju potpuno oprečne stavove, što smatram veoma važnim za javnu debatu.

 

 

Najveći izazov su mi bile kontinuirane žalbe ovlašćenog zastupnika jednog moćnog i pomalo kontroverznog biznismena.  U pitanju je bila odluka da se zastupnik žali na gotovo svaki tekst u kojem se biznismen pomene, a razlog je njegova uvjerenost da “Vijesti“ imaju namjeru da stvore negativnu sliku o njemu. U nekoliko slučajeva sam odlučila da je zastupnik bio u pravu i da su “Vijesti“ prekršile Kodeks; u manjem boju slučajeva da nije bilo ogrešenja. Za mene je najteže bilo saznanje da takozvani obični ljudi nedovoljno koriste ovaj institut, a da je ogrešenje o njih mnogo teže nego kad su u pitanju oni koji imaju političku ili ekonomsku moć. U svojim kolumnama sam se najčešće bavila govorom mržnje, čuvenim slučajem teškog kršenja novinarske etike od strane lista Informer, komentarima na portalu (uz zalaganje da se oni ograniče, a uz crnu hroniku i sasvim onemoguće).

 

 

Čitaoci cijene i jedno i drugo. Stalo im je da njihov problem bude iscrpno predstavljen i docnije ga uvijek mogu naći na sajtu Ombudsmana u redovnim mjesečnim izvještajima. Čitaoci drže i do brze reakcije, koju, ako sam u prilici, vršim u realnom vremenu. Ponekad se dugo dopisujemo, raspravljamo, razgovaramo… I novinari i urednici ozbiljno shvataju poziciju Ombudsmana, šalju tražena izjašnjenja i bore se za svoje stavove činjenicama i argumentima. Ponekad posao Ombudsmana nije ni malo lak zadatak, ali konačnu odluku, na osnovu svega što saznam, donosim sama i niko iz lista za sada nije ni pokušao da utiče na moju konačnu odluku. 

 

I novinari i urednici ozbiljno shvataju poziciju Ombudsmana, šalju tražena izjašnjenja i bore se za svoje stavove činjenicama i argumentima. Ponekad posao Ombudsmana nije ni malo lak zadatak, ali konačnu odluku, na osnovu svega što saznam, donosim sama i niko iz lista za sada nije ni pokušao da utiče na moju konačnu odluku.

 Šta koristite kao literaturu za ovaj posao? Čije iskustvo koristite?

 

U prvom redu koristim Zakon o medijima, Poslovnik, Kodeks novinara, redovne mjesečne izvještaje Evropskog suda za ljudska prava, raznu literaturu vezanu za medije, bilo akademsku (odlična izdanja ima kuća Clio iz Beograda), ali i literaturu koju sakupljam na regionalnim okupljanjima i susretima vezanim za etiku u medijima, posjećujem sajtove Ombudsmana i websajt ONO (Organization of News Ombudsmen).

 

 

Za mene je pozicija Ombudsmana bila neka vrsta nastavka borbe za medijsku pismenost u Crnoj Gori, posebno među mladima. Naime, kao članica odbora direktora Fondacije za otvoreno društvo, pokrenula sam akciju za uvođenje predmeta medijska pismenost u crnogorske gimnazije. Sa profeosorom Tomislavom Reškovcem iz Zagreba sam autorka programa, koji je prvo prihvaćen od strane Psihološko-pedagoške službe, a potom i Savjeta za opšte obrazovanje. Po ovom obaveznom izbornom predmetu koji se može izučavati u drugom ili trećem razredu, Crna Gora je jedinstvena u regionu i šire. U okviru predmeta, posljednji, sedmi modul je posvećen etici u medijima. Mnogo radimo i na primjerima medijskih manipulacije i propagande iz devedesetih. Svjesna sam da je tu bitku za potpuno etične medije nemoguće dobiti, ali je moguće podstaći mlade ljude da „čitaju“ medijske tekstove na valjan način, da ih dekonstruišu, te da ih i sami koristie u zagovaranju svojih građanskih inicijativa. Naučila sam dosta o praksama samoregulacije u svijetu, upoznala sam brojne probleme naše medijske zajednice na nov način, a čini mi se da je važno povezivati školu i medije i kroz nastavu i kroz institut zaštitnika čitalaca.