Protesti se nastavljaju. Poruka je jasna: vrijeme etno-nacionalnih elita, onih koji su okrali narod, vrijeme kapitala iz krvi i genocida je svršeno vrijeme. Borba je jasna: sastoji se u tome da prostor za direktno demokratsko učešće ostane otvoren. Plenum, kao način samoorganizacije i metod rada u kojem se građani i građanke sastaju kako bi artikulirali/e zahtjeve izvan zabrana, da odlučuju i djeluju izvan garancija vođstva, pod konstantnim je napadima. Napadi dolaze sa svih strana: od korumpiranih i uhljebljenih etničkih elita, kojima smeta otvorenost, transparentnost i nekorumpiranost plenuma, ali i od sumnjičavih internacionalaca koji nisu spremni riskirati, jer su zapravo zapanjeni nevjerovatnom klasnom solidarnošću koju pokazuju plenumi.

 

 

Plenum je nerazumljiv bezmalo svima, zato što ga baš svi pokušavaju uklopiti u model predstavničke demokratije. Plenum je, međutim, sve ono što predstavnička demokratija nije.

 

Lokalni i međunarodni političari, koji su zajedničkim snagama održavali i parazitirali na nezgrapnim i nepotističkim etničkim birokratskim strukturama, iscrpljivali su građane i građanke Bosne i Hercegovine skoro 22 godine. Iz bijesa i očaja, građani i građanke, prisiljeni/e na kopanje po kontejnerima kako bi preživjeli/e, prisiljeni/e na davanje mita za osnovne usluge, konačno ustaju da zaustave svakodnevni teror etničkog kapitalističkog ropstva.

 

 

 

Evo slika ropstva: radnik, kojeg ne plaćaju skoro 4 godine prisiljen je da ide na posao svakoga dana, nema zdravstvenog osiguranja - on gleda kako mu žena umire u agoniji jer ne može priuštiti zdravstvenu uslugu; studentica, prisiljena na plaćanje ogromnog mita ili prodaju vlastitog tijela kako bi položila ispit, diplomira samo zato da bi bilo nazaposlena i bez budućnosti; žena čijeg je sina pretukla policija jer je izašao na ulicu da se buni protiv gladi – dovela je sina da pokaže masnice plenumu u Tuzli na kojem je bilo više od 700 ljudi. 

 

 

 

Više od 22 godine građani i građanke Bosne i Hercegovine smatrani su za „socijalne slučajeve“, rečeno im je da žive u „crnoj rupi“, da nemaju budućnosti i da je najbolje čemu se mogu nadati da se „nekako izvuku“, da „izduraju“, da budu zahvalni ako im se ponudi da rade u američkim bazama u Iraku ili Afganistanu, da služe tuđim ratovima. Više od 22 godine, etno-kapitalističke elite silovale su i ubijale, mentalno i fizički se iživljavale nad ženama, muškarcima i djecom bez razlike, u krvoproliću koje je slavljeno kao „tranzicija u demokratiju“. Od kraja rata, 1995, umjesto da ožale užasne gubitke, građani i građanke Bosne i Hercegovine prisiljavani su, čas od lokalnih, čas od internacionalnih faktora, da prihvate kako mogu govoriti jedino kao žrtve na čijim tijelima etničke elite zidaju perverzna bogatstva.

 

 

Protesti su napravili, po prvi put, šansu za Bosnu i Hercegovinu – da se makne od melanholije ka žalovanju; to jest: da se suoči sa gubicima i počne prebrojavati ratne dobitke. Život koji je nadživio rat i genocid, život koji osjeća duboko nepovjerenje dok istovremeno očekuje spas, život koji je bio brutaliziran korumpiranom privatizacijom javnih preduzeća, život koji sanja jedino o napuštanju ove zemlje, život koji zna da je jedino sigurno umiranje od samoće i gladi – to je naš život, život koji moramo sabrati da stvorimo iznova humanije društvene veze. To je taj život, onaj koji se u agoniji i boli odriče nepovjerenja i radi neumoljivo da proizvede i oproba drugačiju mogućnost. Kako znam? Ja sam dio tog života. Svakoga dana kažem sebi: ustani iz kreveta i idi na protest. Svakoga dana pokrećem vlastito tijelo u javnom prostoru. To mi je jedina šansa da preživim.