(Zija Dizdarević: Izmišljeni grijeh: sudbina jednog teksta, Sarajevo: Blicdruk, 2012)
Knjiga Zije Dizdarevića Izmišljeni grijeh: sudbina jednog teksta kronika je prošlogodišnje afere proizvedene otpuštanjem ovog novinara iz medijske kuće Oslobođenje/Dani. Bizarni zaplet oko pitanja u kojoj će od ovih dviju sestrinskih tiskovina biti objavljen Dizdarevićev polemički tekst – reagiranje na izjave Rešida Hafizovića o „srpskom ubilačkom genu“, objavljene u Oslobođenju – poslužio je urednici Vildani Selimbegović kao povod da s Dizdarevićem naglo prekine suradnju. No, koliko god bizarne bile neposredne okolnosti „slučaja Dizdarević“, činjenica da je dugogodišnji komentator i politički analitičar jednog lista, jedno od njegovih prepoznatljivih lica, naprasno udaljen bez puno rasprave– nije nikakva endemska pojava. Riječ je tek o učincima prakse kojoj gotovo svakodnevno svjedočimo u radu liberalnokapitalističkih medijskih koncerna: vođeni imperativom profita, prodaje, tržišnog uspjeha, i deklarativno antifašistički i demokratski mediji posegnut će usputno i u eugeniku – s Dizdarevićem i dizdarevićima kao kolateralnom štetom. U uvjetima sve zaoštrenijih klasnih razlika unutar medijskih kuća, novinarski proletarijat unižen je do razine potrošne ljudske robe.
Jasan stav bez mistifikacija
Izmišljeni grijeh je arhiv tekstova koji čine „slučaj Dizdarević.“ Osim cenzuriranog Dizdarevićevog teksta, tu su i Hafizovićev intervju, reagiranja članova redakcije Oslobođenja i Dana, te niz reagiranja različitih autora i medija na Dizdarevićevo otpuštanje. Pritom, valja reći kako Dizdarević nema pretenzija da priču o cijeloj stvari upakira kao apsolutno objetkivni kolaž činjenica, neukaljan ikakvim subjektivnim ulogom. Zbirku tako uokviruju njegov uvod, njegov prikaz kobne prepiske oko objavljivanja teksta, kao i njegov zaključak; Dizdarević se predstavlja kao autor s jasno određenim političkim i etičkim stavom, koji vlastitu političku, intelektualnu, pa i medijsku poziciju daje na provjeru bez ikakve mistifikacije. O tome najbolje svjedoče autorski komentari i opservacije koji prethode uvrštenim tekstovima i tematskim blokovima, formulirani u kranje subjektivnom ključu. „Koliko god mi nije bilo drago što Avaz staje u moju odbranu, toliko mi je godilo što je tema prisutna u javnosti“ (str. 137) – tako, recimo, Dizdarević najavljuje blok tekstova kolumnistice Sanje Vlaisavljević (Dnevni avaz, Glas Srpske). Ili, još, povodom priloga Envera Kazaza i Ivana Lovrenovića, on podsjeća kako je s ovim autorima vodio „nimalo nježne polemike“ (str. 35), odbijajući da „korigira“ povijest vlastitog djelovanja za račun iluzije da se u novonastaloj situaciji sve nekadašnje razlike, suprotnosti ili antagonizmi naprosto poništavaju.
Nepristanak na šutnju
Iznimno važna konzekvenca ovakvog Dizdarevićevog opredjeljenja jest to da ono razbija dihotomiju dobro/nepristrasno/nadideološko nasuprot lošem/plaćeničkom/ideologiziranom novinarstvu, koja dominira „tranzicijskom“ medijskom scenom u BiH. Za autora Izmišljenog grijeha ne vrijede takve binarne opozicije; on je svjestan da nisu svi njegovi „branitelji“ ušli u polemiku s istom motivacijom, niti nastupaju s istih pozicija, te da su odnosi i interesi u medijskoj sferi kompleksniji od proste podjele na dobre i loše. Jasno predočavajući antagonistički karakter bh medijske scene, Dizdarević iskazuje vlastiti nepristanak na šutnju o promjenjivim i nestalnim odnosima moći na kojima je ona utemeljena. Ta šutnja konstitutira rad medijskih ideoloških aparata, i može biti doista gromoglasna: sjetimo se samo relativno recentnog obračuna vladajuće sarajevske medijsko-intelektualne koalicije (tada okupljene upravo oko Oslobođenja i Dana!) s Ugom Vlaisavljevićem, sarajevskim filozofom i dojučerašnjim privilegiranim sugovornikom sarajevskih „građanskih medija“. Naime, iako su u ovoj polemici padale najteže kvalifikacije, i Vlaisavljević i njegovi kritičari dosljedno su prešućivali to da su godinama zajednički, u tijesnoj suradnji, oblikovali isti medijsko-ideološki aparat. Za razliku od njih, Dizdarević ne pati od samonametnute amnezije. On je svjestan da se prijateljsko-partnerski aranžmani na medijskoj sceni mijenjaju barem istim ritmom kao i oni na stranačko-političkoj, te da je, u konačnici, i on sam žrtva iste dinamike.
Priča „običnog“ novinara
Koliko takvo Dizdarevićevo samopozicioniranje odstupa od ovdašnjih medijsko-kulturnih standarda, postaje jasnije ukoliko njegovu knjigu usporedimo s drugom nedavno objavljenom zbirkom polemičkih tekstova. Riječ je o knjizi
Čitati Ivankovića u Sarajevu (Sarajevo: Rabic, 2010), koja rekonstruira aferu oko napada Iranske ambasade na sarajevskog pisca Željka Ivankovića i različitih reakcija koje su usljedile. No, tu i prestaje svaka sličnost. Dok Dizdarević nastupa kao pojedinac sa skupom partikularnih etičkih i političkih uvjerenja, s pozicijom koja ostaje podložna polemici i kritici – Ivanković
eksplicitno nastupa kao usamljeni pisac-intelektualac, slobodoljubivi mislilac proganjan od strane totalitarnih sila,
„bosanski Rushdie“ (sic!) koji je „osuđen biti sam“. Dizdarević, naravno, nikad ne može uživati ovako prestižan status, i nezamislivo je da na njega uopće pokuša pretendirati; on je, naime, „samo“ novinar, koji ne odustaje od svog prvog lica. I samo „oknjiženje“ kolekcije tekstova ima različitu funkciju za Ivankovića i za Dizdarevića. Za prvog je to ritual kojim se efemerni novinski napisi prevode u područje književnosti, ovjekovječuju kao knjiga-predmet, zadobivajući tako a posteriori auru
literarnosti (bez obzira na to što Ivanković nije autor većine priloga u knjizi). Kod potonjeg, „običnog“ novinara, riječ je prvenstveno o arhiviranom „presjeku“ određenog trenutka u životu jedne medijsko-kulturne sredine, sa svim njezinim proturječjima i trusnim linijama koje pritom izlaze na vidjelo.
---------------------------------------------------------------------------------------------
Pročitajte i ranije objavljene tekstove na MC Online povodom 'slučaja' Zija Dizdarević:
