Šestomjesečno istraživanje novinara Slavka Radulovića, urađeno u sklopu obrazovnog programa Mediacentra Sarajevo, otkrilo je propali posao između prvog policajca ratne vlade Radovana Karadžića i države Crne Gore učinivši ga centralnom temom crnogorske javnosti. Priča je plasirana kao udarna na naslovnoj strani nedjeljnog izdanja podgoričkog dnevnika “Vijesti” 02. 03. 2008.

 

Pogledajte PDF verzije stranica “Vijesti” od 02. marta 2008. sa pričom Slavka Radulovića: naslovna stranica, parna stranica, neparna stranica.

 

Istraživačka priča Slavka Radulovića, urađena u sastavu obrazovnog programa “Istraživačko novinarstvo i odgovornost institucija”, objavljena je u “Vijestima” u ovom obliku:

 

Nadnaslov: Nestala i posljednja nada da će Grahovo doživjeti poljoprivredni bum koji su obećali država i poznati biznismen

 

Naslov: Kovač posijao samo obećanja

 

Potpis: Slavko Radulović

 

Kada je prije nepune dvije godine kontroverzni biznismen Tomislav Kovač od crnogorske Vlade zakupio zemljište na Grahovu, obje strane obećale su procvat poljoprivrede, milionska ulaganja i nova radna mjesta.

 

Danas, zbog nepoštovanja ugovorenih obaveza, vlast razmišlja da raskine ugovor, mještani Grahova ne daju Kovaču ni da priviri na neke parcele, a ostaci ljetos neobranog kupusa svjedoče o “uspješnosti” projekta.

 

Nakon potpisivanja ugovora, ministar poljoprivrede Milutin Simović kazao je da “Crna Gora ambiciozno kreće u realizaciju svojih poljoprivrednih potencijala” i obećao da će Kovač u poljoprivrednu proizvodnju “uložiti dva miliona eura i za početak zaposliti 45 ljudi“, što je samo dio do danas neispunjenih obaveza, predviđenih ugovorom.

 

Simović, međutim, nije obavijestio javnost da je Kovač, koji se u međuvremenu našao na listi jataka haških bjegunaca, dobio 51 hektar državnog i 11 privatnog, ekološki najčistijeg zemljišta u Crnoj Gori, po cijeni barem pet puta nižoj od tržišne. Poređenja radi, to je ukupna površina 120 evropskih fudbalskih terena. Takođe, zakupcu je omogućeno i korišćenje 400 hiljada metara kubnih vode iz obližnje akumulacije, kako bi usjevi bili zaštićeni od ljetnje suše, koja nije rijetkost u tom kraju.

 

Ugovor o koncesiji ozvaničen je 6. aprila pretprošle godine, kada se Simović rukovao sa nekada prvim Karadžićevim policajcem, a posljednjih desetak godina uspješnim privrednikom i vlasnikom preduzeća “Daž“-“Aleksandrija“. Na isti dan je 1992. godine i zvanično počeo rat u BiH.

 

Zadovoljan sklopljenim poslom, Kovač je kazao da “ovako pogodnog zemljišta nema nigdje”, odnosno da “Grahovo omogućava ponudu proizvoda za 21. vijek”.

 

Kovač se obavezao da će proizvoditi desetine tona povrća godišnje, ali su od obećanog poljoprivrednog buma ostala samo obećanja.

 

Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, ali i onome što se može vidjeti i čuti na Grahovu, Kovač ne obrađuje ni četvrtinu zakupljenog zemljišta, njegova ulaganja daleko su ispod planiranih, nema ni govora o zapošljavanju i otkupu poljoprivrednih proizvoda od lokalnog stanovništva... U državi koja uvozi sve osim vazduha, najveći kompleks poljoprivrednog zemljišta praktično je neiskorišćen. Te bitne činjenice sjetili su se i odgovorni u Ministarstvu poljoprivrede, ali tek nakon istraživanja “Vijesti“.

 

Pomoćnik ministra poljoprivrede Branko Bulatović nevoljno je saopštio ono što mještani Grahova znaju već najmanje godinu dana - da je posao praktično propao.

 

- Kovač ne poštuje preuzete obaveze, moraćemo nešto preduzeti. Ako se ne dogovorimo i ne sačinimo aneks ugovora, gledaćemo da ga raskinemo. U dilemi smo, da li takvo ponašanje treba odmah sasjeći, ili ipak biti malo fleksibilniji - kazao je Bulatović.

 

Preplanuli Grahovljanin Veselin Bošković, međutim, nema dilemu.

 

- Sve je to od starta neozbiljno, Kovač obrađuje svega desetak hektara zemljišta. Svu ljetos proizvedenu zelenu salatu su u dva-tri puta “golfom“ prebacili na primorje - kazao je Bošković.

 

Kovač, međutim, nije oduvijek mijesio hljeb (vlasnik je jedne od najvećih pekarskih proizvodnji u Crnoj Gori, prim. Red.) i obrađivao zemlju u Crnoj Gori i Vojvodini. Čovjek kojeg toliko simpatiše crnogorska vlast, jedan je od tajkuna koji su stekli ogromnu imovinu u vrijeme krvavog raspada bivše SFRJ. Vrtoglavi uspon u karijeri, od predratnog šefa policije u sarajevskom naselju Ilidža do ministra policije Republike Srpske, pratio je i ekstra profit. Sve kao u poslovci “rat je nekome rat, a nekome brat“.

 

Jedan od najbližih Karadžićevih saradnika ostao je, između ostalog, upamćen i po zadataku da proda 10 tona cigareta “neprijateljskoj strani“ u vrijeme žestokih sukoba u BiH. Posao su odobrili tadašnji čelnici RS - premijer Vladimir Lukić i predsjednik Radovan Karadžić, a odluka je donesena 4. avgusta 1994. godine. Javnost ni danas ne zna da li je do trgovine zaista i došlo. Činjenica je da su se Lukić i Kovač sukobili nakon (ne)obavljenog posla, a na vidjelo su tom prilikom izašle pojedinosti još većeg skandala iz 1993. godine, kada je policija RS zaplijenila 300 tona hrane koja je iz Makedonije bila upućena Dječjoj ambasadi u Međašima i narodu u oba djela tada podjeljenog Sarajeva...

 

No, Kovač se u vrijeme rata nije bavio samo biznisom. Kada je 1995. godine, sa činom generala, postavljen za ministra policije RS, malo se pozabavio i Srebrenicom. Sarajevski ”Dani”, ali i drugi mediji, pisali su da je Kovač jedan od najodgovornijih ljudi za masakr u Srebrenici, jer je kao ministar policije imao zadatak da koordinira djelovanje paravojnih jedinica i policijskih snaga RS i Srbije. Iako nije optužen za masakr, teško je vjerovati da ministar policije nije u najmanju ruku znao šta u Srebrenici dogodilo i potom ćutao, kao i ostali iz vlasti RS.

 

Vlastima očito nije smetala Kovačeva prošlost, pa je kontroverzni biznismen jedini poljoprivrednik u Crnoj Gori koji je dobio državno zemljište u zakup - na 20 godina, po cijeni od svega 100 eura godišnje za hektar. Ugovorom je precizirano da Kovač tri puta skuplje plaća zakup 11 hektara privatnog zemljišta, što je i dalje znatno jeftinije od realne cijene zakupa, koja u Crnoj Gori iznosi od 500 do 800 eura za hektar. ”Vijesti” su imale uvid u ugovore o zakupu zemljišta po tim cijenama. Izuzetno nisku cijenu, koja važi samo za Kovača, najbolje ilustruje činjenica da renomirano preduzeće iz Podgorice plaća opštini nešto malo više od 100 eura godišnje po hektaru samo za naknadu za korišćenje zemljišta, koje je prethodno zakupljeno od vlasnika.

 

Izvanredna klima, dobra putna mreža, akumulacija za navodnjavanje i skoro besplatno zemljište, ali i ugovorom preuzete obaveze, nijesu motivisale Kovača da se ozbiljnije posveti proizvodnji organske hrane. Izduvane gume na traktorima parkiranim na Grahovu više govore o njegovim dvogodišnjim rezultatima, nego šturi i kontradiktorni odgovori pomoćnika ministra poljoprivrede Branka Bulatovića. Tako, na primjer, Bulatović konstatuje da je Kovač “pokrenuo projekat koji je dalekosežno koristan za razvoj poljoprivrede Crne Gore“, ali i da rezultati poslovanja i “obim ugovorenih investicija“ nijesu u skladu sa ugovorom.

 

On navodi da je Kovač do 6. novembra 2007. godine u prerađivačke kapacitete investirao 452.650 eura, ali ne i odakle Ministarstvu taj podatak. Čak i ako je tačno da je Kovač uložio gotovo pola miliona, to je znatno manje od ugovorom predviđenih investicija. Naime, u članu 12 Ugovora o koncesiji, kojeg “Vijesti“ posjeduju, jasno stoji da je Kovač, u okviru trogodišnjih pripremnih radova, trebao da uloži ukupno 1,43 miliona eura u 2006. i 2007. godini, te još 670 hiljada tokom ove godine. Samo zbog nepoštovanja ovog člana, Ministarstvo je bilo dužno da raskine ugovor sa Kovačem, na njegovu štetu.

 

Bulatović, koji je ujedno i na čelu tijela koje je trebalo da prati da li Kovač poštuje ugovorene obaveze, a koje je formirano tek godinu i po nakon potpisivanja ugovora, smatra da za loše rezultate nijesu krivi ni Kovač, ni Ministarstvo poljoprivrede, već imovinsko pravni odnosi! On navodi da Kovač, zbog problema sa restitucijom, neometano može da koristi samo 38 od ukupno 51 hektara državnog zemljišta, što je razlog za izmjenu ili raskid Ugovora.

 

- Zbog neplaniranih okolnosti... a za koje nijesu odgovorne ugovorene strane, kao i drugih okolnosti, stvorilili su se uslovi za utvrđivanje svih bitnih činjenica za preispitivanje ugovora. Zavisno od utvrđenog stanja pristupiće se izmjeni ili raskidu predmetnog ugovora – saopštio je Bulatović “Vijestima” 5. februara.

 

Iako mještani Grahova tvrde da Kovač ne obrađuje ni trećinu od 38 hektara državnog zemljišta, to ne umanjuje odgovornost Ministarstva koje je u zakup dalo i parcele koje potražuju nasljednici bivših vlasnika prije no što je taj problem riješen.

 

Bulatović do danas nije odgovorio na većinu pitanja “Vijesti”. On nije saopštio ni kada je Kovač državi platio zakup zemljišta za 2006. i 2007. godinu, što je po ugovoru dužan da uradi tokom decembra tekuće godine. Takođe, Bulatović nije saopštio ni da li je i kada tijelo na čijem je čelu nadziralo Kovačev učinak na Grahovu, kao ni brojne druge pojedinosti. Sve to ukazuje da je priča Ministarstva poljoprivrede o navodnom raskidanju ugovora veoma diskutabilna, što je “Vijestima“ potvrdio i sam Kovač. On tvrdi da su mu se iz Ministarstva poljoprivrede čak i izvinili, i to na sastanku koji je održan nakon što je Bulatović saopštio da će ugovor biti izmijenjen ili raskinut.

 

- Izvinili su se izvršnom direktoru “Aleksandrije“ Momiru Tomčiću, jer ne možemo normalno da radimo, odnosno ne možemo da obrađujemo cjelokupno zemljište - kazao je Kovač.

 

On je u telefonskom razgovoru saopštio svoje mišljenje o projektu proizvodnje organske hrane na Grahovu, ali je odbio da odgovori na pitanja “Vijesti“.

 

Crnogorska vlast, međutim, nije blagonaklona prema Kovaču samo kada je riječ o poljoprivrednoj (ne)proizvodnji na Grahovu. Zbog ratnog ministra unutrašnjih poslova RS, vlast je spremna da ne primjenjuje preporuke Savjeta Evrope o ograničenom kretanju jataka haških bjegunaca. Naime, Kovač nema crnogorsko državljanstvo, a boravio je na Grahovu 25. jula prošle godine, tačno dva mjeseca nakon što je Tribunal u Hagu Crnoj Gori dostavio spisak nepoželjnih. Većina crnogorskih medija izvjestila je o prvoj žetvi na Grahovu. Pored kombajna i snopova žita, kamere su na Grahovu snimile i vlasnika "Aleksandije", ali i pojedine predstavnike lokalnih i republičkih vlasti.

 

Ministra inostranih poslova Milana Roćena, međutim, niko nije obavjestio o posjeti “nepoželjnog” gosta, pa je on, nekoliko dana kasnije, kazao da Kovač nije ni pokušavao da uđe u Crnu Goru od 24. maja, kada je iz Haga stigao spisak nepoželjnih.

 

Ubrzo se oglasio i direktor Uprave policije Veselin Veljović i javnosti saopštio da Kovač nije crnogorski državljanin. Veljović je kazao da se Kovač trenutno ne nalazi u Crnoj Gori i obećao da će policija “postupiti po propisima”, ako Kovač pokuša da pređe granicu.

 

No, za Kovača je crnogorska granica šuplja kao sir. Dva pouzdana izvora “Vijesti” tvrde da je nekoliko sedmica kasnije ponovo boravio u Crnoj Gori, u Herceg Novom, gradu udaljenom svega nekoliko kilometara od Bijele – sjedištu Kovačeve pekarske imperije. Tom prilikom verbalno se i sukobio sa jednim Novljaninom, koji je, kako tvrdi izvor “Vijesti”, u prvi mah čak želio da medijima ispriča pojedinosti o bliskom susretu sa Kovačem, ali se ipak predomislio ne želeći da dublje ulazi u konflikt sa moćnim pekarom.

 

U isto vrijeme, vlast je zabranila ulazak u zemlju i obavljanje službe na crnogorskoj teritoriji episkopu Srpske pravoslavne crkve Filaretu, koji se takođe nalazi na listi jataka haških bjegunaca. Tek nakon višednevnog štrajka glađu na srpsko-crnogorskoj granici, Filaretu je, uz prećutni blagoslov međunarodne zajednice, dozvoljen ulazak u Crnu Goru, ali uz  policijsku pratnju.

 

Voljom vlasti, Kovaču su vrata Crne Gore uvijek bila širom otvorena. Kao uostalom i nakon završetka rata u BiH, kada mu nije bilo teško da sa stečenim novcem započne pekarski biznis u Bijeloj, gdje je još 17. januara 1995. godine osnovao preduzeće ”Daž” i ubrzo uspostavi bliske odnose sa moćnicima. Kovač nije imao dilemu da je biznis važniji od ideologije ili nacije, pa je u godinama koje su uslijedile, vješto balansirajući, odlično sarađivao i sa prosrpskom lokalnom vlašću u Herceg Novom i sa zakletim Crnogorcima u Podgorici.

 

Sastanak sa premijerima RS i RCG Miloradom Dodikom i Milom Đukanovićem, kojem je u proljeće 2006. godine prisustvovala većina novskih biznismena porijeklom iz BiH, uvjerio je Kovača da je na pravom putu. Više pouzdanih izvora potvrdilo je ”Vijestima” da je Dodik okupljenima poručio da je Crna Gora njihova država i da rezervne nemaju, te da, u suštini, crnogorska nezavisnost nije antisrpski projekat.

 

Stoga, nije čudno što su Kovaču vrata širom otvorena, što je 2005. godine dobio Oktobarsku nagradu Herceg Novog za ”privredne rezultate”, a nekoliko mjeseci kasnije, u jeku predreferendumske kampanje, i državno zemljište na Grahovu - istorijskom mjestu na kojem je crnogorska vojska potukla tursku prije 200 godina, a koje danas, voljom vlasti, izgleda kao da se ratovalo nedavno, sa mnogo razornijim oružjem nego što su sablje i jatagani.

 

Građevinski lobi mjerka Grahovo

 

Iako je odbio da odgovori na pitanja „Vijesti“, Kovač je pomenuo priču o kojoj se u posljednje vrijeme mnogo spekuliše u Crnoj Gori - da bi zemljište na Grahovu, nakon što kroz varošicu uskoro prođe auto-put Risan - Žabljak, moglo postati veoma zanimljivo investitorima koji ne bi orali zemlju, već gradili turističke objekte.

 

- Priča o raskidanju ugovora je atak na kompleks poljoprivrednog zemljišta. U Crnoj Gori postoji lobi kojem je veoma stalo da se zemljište rasparča, a potom proda - kazao je Kovač i upozorio da “Rusi dolaze“.

 

On tvrdi da nije zainteresovan za investiranje u izgradnju turističkih objekata na Grahovu, iako od proizvodnje organske hrane, za sada, “ima samo gubitke“.

 

Izgradnjom novog puta, Grahovo bi od primorskog grada Risna bilo udaljeno najviše pola sata vožnje automobilom. U Crnoj Gori se u posljednje vrijeme šuška da su mnogi zainteresovani da na Grahovu grade hotele i sportske terene, čak i teren za golf. Ne treba zanemariti ni činjenicu da Grahovu, za razliku od primorja, ne fali vode, te da Kovač praktično gazduje postojećom akumulacijom.

 

Budućnost će pokazati ima li ova priča osnovu, ali ne bi bilo prvi put da poljoprivredno zemljište preko noći postane građevinsko. 

 

Lula mira sa dušmanima

 

U vrijeme žestokih sukoba u BiH, u avgustu 1994. godine, Vlada RS povjerila je Kovaču i tadašnjem v.d. direktora preduzeća "Centroteks" Žiki Rakiću zadatak da prodaju 10 tona cigareta ”neprijateljskoj strani“.

 

- Naplata prodate robe po ovoj odluci može se izvršiti samo za devizna sredstva -efektivu, ili za dizel gorivo - navodi se u dokumentu Vlade RS koji je objavio nedjeljnik ”Monitor“.

 

Javnost, međutim, još ne zna kako je posao okončan i ko je pokupio kajmak.

 

Uglavnom, Kovač se sukobio sa premijerom RS Lukićem. Nakon završetka rata, Kovač je optužio Lukića da je švercovao cigareta zajedno sa sekretarem Dječje ambasade Duškom Tomićem. Kovač je tvrdio da je u humanitarnom konvoju upućenom Dječjoj ambasadi bilo i 50 tona cigareta.

 

Tomić je tada, međutim, ispričao potpuno drugu verziju, uglavnom potkrijepljenu i dokumentacijom. Tomić je tvrdio da je u 20 kamiona koji su iz Makedonije išli za Sarajevo bilo 300 tona hrane – trećina je upućena srpskom dijelu tada podijeljenog grada. On je “Monitoru“ kazao da su naredbu o zaplijeni konvoja izdali Kovač i šef DB-a RS Dragan Kijac, da bi potom vrh RS organizovao “humanitarni konvoj“ za Tuzlu – grad koji je od početka rata pod kontrolom neprijateljske strane, Armije BiH. U tom konvoju je, po Tomčiću, bilo i 60 tona kafe i 82 tone cigareta. Tomić je tvrdio da ni ovaj konvoj nije stigao na odredište, jer ga je zaplijenila vojska RS.

 

Ponudio 50 eura za hektar

 

Na tenderu za dodjelu koncesije, objavljenom u ”Pobjedi“ 5. novembra 2004. godine, učestvovalo je samo Kovačevo preduzeće “Daž“, sa kojim je Ministarstvo poljoprivrede i potpisalo ugovor. To nije u suprotnosti sa zakonom, ali raniji slučajevi privatizacije u Crnoj Gori ukazuju da nije sve baš čisto na tenderima na kojima učestvuje samo jedno zainteresovano preduzeće. U vrijeme potpisivanja ugovora izvršni direktor ”Aleksandrije“ bio je Đorđije Blažić, bivši pomoćnik ministra pravde.

 

U Ministarstvu poljoprivrede ističu da su očekivali više ponuda, ali da su svi bili zainteresovani za kupovinu zemljišta. Tvrde da državi nije bio cilj da zaradi, već da pokrene poljoprivrednu proizvodnju na Grahovu.

 

- Kovač je zemljište želio da zakupi na period od 30 godina. Ponudio je 50 eura za hektar, a kasnije prihvatio cijenu od 100 eura, koju je predložilo Ministarstvo. Privatnim vlasnicima je ponuđeno tri puta više, kako bi pristali da daju zemljište u zakup. Ta cijena je dogovorena i nije nametnuta - kazala je pravnica u Ministarstvu Dobrinka Gligorović.

 

Grahovljanin Veselin Bošković, međutim, tvrdi da su dovedeni pred ”svršen čin”.

 

- Kada je sve zavšio sa vladom, Kovač nam je ponudio 300 eura za hektar. Ništa nijesam potpisao, niti ću, sve je dogovoreno na riječ - kaže Bošković.

 

Na opasku da su privatni vlasnici još dobro i prošli jer su postigli tri puta višu cijenu nego država, Bošković se kiselo nasmijao i kazao da niko nije prevaren, ali da su svi u gubitku.

 

- Ne bi štetovali da su džabe dali zemljište vrijednom čovjeku. Kovač je obećao početak poljoprivredne proizvodnje i razvoj mjesta, ali ništa nije uradio. Da je ispunio 10 odsto datih obećanja, Grahovo bi bilo kao Švajcarska, ali ja ne vidim ništa od toga – kaže Bošković.

 

Nekoliko Grahovljana već je zatražilo povraćaj zemljišta koje je nakon Drugog svjetskog rata država oduzela njihovim precima.

 

- Pojedine parcele već su vraćene i koriste ih novi vlasnici. Vratiću zemljište kad-tad. Kad mogu privatizovati fabrike, mogu i ja đedovinu – kazao je jedan od mještana.

 

Kovač, međutim, tvrdi da su nekadašnji vlasnici pravično obeštećeni, odnosno da je većina kolonizirala u Vojvodinu i tamo dobila zemlju. 

 

Kovačeva uloga u srebreničkom masakru

 

Kovač je prije početka akcije čišćenja Srebrenice imao zadatak da uveže djelovanje policijskih i paravojnih snaga RS i Srbije. O tome svjedoči naređenje koje je izdao 10. jula 1995 o prebacivanju policijskih trupa u okolinu Srebrenice "u cilju slamanja neprijateljske ofanzive iz zaštićene zone" Ujedinjenih Nacija.

 

U naređenju, koje je tužilac Tribunala u Hagu Džefri Najs uvrstio u dokazni materijal na suđenju Slobodanu Miloševiću, Kovač pominje i snage MUP-a Srbije.

 

Za komandanta te jedinice Kovač je postavio Ljubišu Borovčanina i naložio mu da stupi u vezu sa generalom VRS Radoslavom Krstićem. Krstić je u Haškom tribunalu osuđen na 46 godina zatvora zbog genocida u Srebrenici, a Borovčanin je osumnjičen za saučesništvo u genocidu.

 

Kovač nije optužen, ali se pojavio u sudnici u Beogradu kao svjedok na suđenju pripadnicima paravojne formacije ”Škorpioni” za ubistvo šestorice muslimanskih civila iz Srebrenice, u julu 1995. godine.

 

Ipak, ”dospio je na crnu listu”, između ostalog i zato što ga je bivši visoki predstavnik EU u BiH Pedi Ešdaun više puta javno optužio da je ostao vjeran nekadašnjem šefu i da je jedan od ključnih ljudi u mreži koja omogućava Karadžićevo skrivanje. Kovač je optužbe više puta demantovao, tvrdeći kako se ”sa tim ljudima davno politički razišao, još 1995 godine”.