Proces stvaranja svake priče započinje pronalaženjem teme. Podsjetimo da tema mora zadovoljiti osnovne elemente istraživačke priče: društvenu važnost za veći broj ljudi, otkrivanje nepoznatih činjenica i autorski rad novinara. U ovom tekstu govorit ćemo koliko je zahtjevan put od ideje do realizacije istraživačke priče. 

Kako (ne)zalutati od ideje do priče

Nakon upoznavanja sa osnovnim pojmovima i kratkog povijesnog pregleda razvoja istraživačkog novinarstvo počinjemo govoriti o radu na istraživačkoj priči.

Proces stvaranja svake priče započinje pronalaženjem teme.

Podsjetimo da tema mora zadovoljiti osnovne elemente istraživačke priče: društvenu važnost za veći broj ljudi, otkrivanje nepoznatih činjenica i autorski rad novinara.

U ovom tekstu govorit ćemo koliko je zahtjevan put od ideje do realizacije istraživačke priče.

Od ideje za istraživačku priču do završene priče put je često vrlo dug i nepredvidiv.

Koliko će taj put biti težak i kako će završiti umnogome ovisi već o prvom učinjenom koraku.

Ponekad su sjajne ideje već na samome početku osuđene da postanu promašene priče jer je nepripremljen novinar nepromišljeno odabrao pogrešnu temu ili niti sam nije siguran što je tema njegove priče.

Uz to, priča koja ne zadovoljava tri navedena osnovna uvjeta ne može se smatrati istraživačkom pričom.

Kako se pripremiti da bismo spriječili ili bar smanjili mogućnost da uništimo priču prije nego što smo i počeli na njoj raditi?

Kako odrediti što je dobra tema za istraživačku priču? Koja pitanja postaviti samome sebi prije nego odlučimo što žemo istraživati?

Kako se fokusirati na bitne, a ne na nebitne stvari? Da li je odabir zanimljive teme jamstvo da ćemo proizvesti kvalitetnu priču?

Što učiniti da kvalitetna priča bude ujedno i zanimljiva? Hoće li zanimljiva priča zasigurno biti i uspješna?

To su samo neke od dvojbi koje svaki novinar mora riješiti kako bi bio spreman započeti rad na priči.

1. TEMELJNE HIPOTEZE I NAJVAŽNIJA PITANJA

Zamke vrebaju i prije početka “lova” na priču

Bez odgovora na navedena i niz drugih pitanja nemoguće je razlučiti koja je od mnoštva sjajnih ideja što nam padaju na pamet uopće upotrebljiva i kako od ideje doći do teme koju je moguće realizirati.

Što želiš reći?

Mladi novinar gradske rubrike dnevnih novina, željan rada na velikim pričama i nestrpljiv da stigne do svog djelića sanjane slave, dojurio je jednoga jutra sav ustreptao do urednikova stola.

Mladić je imao sjajnu ideju: napisat će priču o korupciji u zdravstvu. Koji urednik ne bi poželio dobru priču na tu temu?

Oduševljenje mladoga novinara zamjenila je zbunjenost kad ga je smrknuti urednik upitao što želi reći svojom pričom.

Korupcija u zdravstvu može biti dobra početna ideja za novinarsku priču, ali novinarska priča mora govoriti o konkretnom problemu, treba ponuditi d osada nepoznate činjenice, te biti jasna i dokumentirana.

Ako ne znate točno što želite reći svojom pričom ona neće biti razumljiva, zanimljiva niti uspješna. To znači da će vaša priča biti loša koliko god vi bili oduševljeni svojom idejom.

Na koji način to želiš reći?

Nekoliko dana nakon svog kolege, sa idejom o priči koja bi se bavila korupcijom u zdravstvu uredniku je došla  novozaposlena novinarka.

Bio je to njen prvi radni dan u redakciij, ali znala je što želi reći svojom pričom: iako plaćaju zdravstveno osiguranje građani ponekad dobijaju medicinsku pomoć zavisno o tome koliko mito plate liječnicima.

Na žalost, mlada kolegica nije znala odgovoriti na urednikovo pitanje na koji način želi čitateljima ispričati priču. Ako ne znamo na koji način želimo ispričati priču znači da još uvijek nismo spremni raditi na toj priči. 

Priča o liječničkom primanju mita može se ispričati, na primjer, anketom među građanima o tome jesu li ikada dali liječnicima mito.

No, hoće li oni koji tvrde da jesu pristati da se objavi njihovo ime i prezime? Imaju li dokaze za ono što tvrde? Koliko je takva vrst ankete vjerodostojni pokazatelj realne situacije?

Mogući uvod u priču su i statistički podaci o liječnicima prijavljenima za primanje mita, te rzultati eventualnih sudskih procesa.

No, objavimo li samo te podatke gdje je tu novinarski istraživački rad? Što je u toj priči novo, do sada nepoznato?

Jedna od mogućnosti je objavljivanje priče čovjeka koji tvrdi da je dao mito liječniku i može to dokazati. Ali to je priča priča o pojedinačnom slučaju i ne dokazuje da je primanje mita pravilo.

Takva priča ne dokazuje čak niti da je bilo koji  liječnik ikada primio mito osim jednoga za kojega postoje dokazi. A ponovo nedostaje i istraživački rad. Jedini izvor informacija je pacijent koji je podmitio liječnika.

Dakle, nemamo priču o o tome da liječnici primaju mito. U najboljem slučaju imamo priču o jednom liječniku za kojega jedan pacijent koji može dokazati da mu je jednom dao mito.

I to može biti odlična priča. No, više nije riječ o istoj priči. Ujedno, to nije istraživačka priča. Ta priča, međutim, može biti povod za rad na istraživačkoj priči o mitu u zdravstvu.

Zbog čega je to važno reći?

Treći novinar znao je što želi reći svojom pričom (građani ponekad dva puta daju novac za istu zdravstvenu uslugu: plaćaju zdravstveno osiguranje i daju mito liječnicima) i kako to želi reći (priča jednog pacijenta koji može dokazati da je dao mito liječniku uvod je u razgovore s drugim pacijentima, liječnicima, analiziranje statističkih podataka o fenomenu mita u zdravstvu. Usporedit će izjave liječnika, statističke podatke i tvrdnje pacijenata).

Taj se novinar, pak, naljutio na pitanje zbog čega je važno ispričati tu priču. Ljutnja, međutim, ne pomaže da vaša priča bude bolja. Jedino pomoć mogu pružiti argumentirani odgovori na pitanja koja vam postavi urednik.

Odgovore na moguća urednička pitanja prije svega morate postaviti sami sebi kako biste utvrdili imate li uopće temu i kakve su vaše mogućnosti da je kvalitetno obradite.

Slijedeci novinar, koji je imao spremne odgovore na sva prethodna pitanja, objasnio je da priču o mitu u zdravstvu želi ispričati kako bi upozorio da su pacijenti sami krivi ako nude liječnicima mito potičući ih tako da ga i sami traže.

Bio je to zanimljiv pristup. Istraživačka priča često se temelji na neočekivanim postavkama. Za mito se krivima smatraju uglavnom oni koji ga primaju. Teorija o krivici onih koji mito daju može biti odličan ugao za istraživačku priču. Naravo, tu teoriju treba jasno argumentirati da bi priča bila ozbiljan istraživački rad.

Koji su tvoji motivi da ispričaš priču?

U svakom slučaju, četvrti novinar najuspješnije je riješio sve profesionalne dvojbe oko odabira teme za priču.

No, kad se već činilo kako će mladi kolega dobiti dozvolu da počne rad na priči urednik mu je postavio posljednje pitanje: koji je njegov privatni interes da objavi upravo takvu priču. Pokazalo se da su oba novinarova roditelja liječnici.

Stav da su pacijenti koji podmićuju liječnike krivci za mito u zdravstvu mogao je proizići iz činjenice da novinar živi u liječničkoj obitelji. Roditelji liječnici mogli su biti pristran izvor informacija za temu.

Čak i ako novinar krajnje profesionalno odradi posao na priči uvijek je moguće da kako će mu biti prigovoreno da je branio liječnike jer su mu roditelji liječnici.

Urednik je stoga pohvalio njegovu zanimljivu ideju, ali je za rad na priči odredio novinarku kojoj nitko u obitelji nije liječnik, niti bolnički pacijent.

Njen je osobni motiv bio jednak profesionalnom: željela je raditi na važnoj i zanimljivoj priči. Nadala se da bi ona mogla dobiti tu priču i dok je urednik još odlučivao kome će povjeriti da istražuje već je počela prikupljati informacije o temi. Kada joj je urednik odlučio dati zadatak novinarka je već imala skicu radnog plana.

Što je najbitnije u priči?

Mogući problemi na koje smo upozorili na početku ovog modula nisu jedine zamke koje prijete novinarima na putu od ideje do teme za istraživačku priču.

Iskusan novinar, stručnjak za energetiku, odlučio je pisati o tome kako mopolistički položaj u distribuciji električne energije državnom poduzeću omogućava ogromnu zaradu, kako nema efikasne kontrole takvog monopola, te kako su najviše oštećeni građani koji nemaju nikakvu zaštitu.

Godinama prateći energetiku novinar je već  imao mnoštvo podataka, mogućih izvora, pripremljenih izjava stručnjaka i rezultate nekoliko anketa: među građanima, direktorima poduzeća - velikih potrošača struje, nezavisnim financijskim i energetskim stručnjacima. Svi su mu mlade kolege zavidjeli. Izgledalo je da bi s podacima koje ima mogao napisati knjigu.

No pokazalo se da nije bio u stanju napisati niti novinski članak. U obilju materijala nije znao odlučiti što je važnije, a što manje važno. Mučio se, počinjao priču na razne načine, ali nije išlo. Tek nakon višednevnog neuspješnog nastojanja shvatio je u čemu griješi. Htio je u jednoj priči pisati o monopolističkom položaju državnog elektrodistributera, o nerazumljivoj politici cijene struje, o nedostatku jasnih zakona na tom području, o nedostatku adekvatne kontroleenergetske politike, o nevoljama siromašnih građana koji ne mogu plaćati skupu struju...

Nije moguće napisati zanimljivu, argumentiranu i razumljivu priču posvećujući jednaku pozornost svim podacima koji imaju bilo kakve veze s temom.

Da bi priča uopće imala priliku biti profesionalno kvalitetna i tržišno uspješna neophodno je odrediti što je najbitnije, na što ćemo se fokusirati.

Priča mora imati jednu glavnu temu. Ukoliko ne možete u nekoliko riječi ili u kratkoj rečenici objasniti što je to o čemu će govoriti vaša priča – još uvijek nemate temu.

Za koga pišeš?

Konačna odluka bila je: priča će govoriti o tome kako je električna energija preskupa za siromašne građane. Sada je već bilo mnogo lakše započeti pisati. Nekoliko sati kasnije urednik je čitao završenu priču na ekranu svog kompjutera.

Priča se zaista bavila skupom strujom i siromašnim građanima. Ali urednik je odlučio ne objaviti je.

Navodila su se isključivo mišljenja energetskih stručnjaka izrečena stručnim jezikom o načinu na koji se formira cijena struje, njihovi općeniti zaključci da bi struja mogla i morala biti jeftinija, te uobičajena upozorenja da previsoka cijena električne energije ugrožava ionako nizak standard građana.

Na kraju teksta objavljeno je nekoliko izjava građana. Svi su rekli samo da je struja preskupa. To je bilo i jedino pojavljivanje u priči onih o kojima priča navodno govori.

Urednik je zaključio: da sam ja siromašan građanin koji zbog skupe struje nedovoljno zagrijava kuću ili djeci ne može kupiti knjige za školu ovakav tekst nikada me ne bi privukao da ga pročitam.

Čak i kada jasno odredimo što je tema naše priče nismo izbjegli opasnost od pogreške. Moramo biti svjesni za koga pišemo priču. Neophodno je koristiti jezik razumljiv onima kojima se obraćamo, glavni sudionici u priči uvijek u njoj trebaju dobiti najviše prostora.

2. PRETPOSTAVLJATI NE ZNAČI ZNATI

Važno je znati što (ne)znaš

Nebrojeno puta ideje koje su se činile sjajnima nisu se pretvorile u dobre priče jer se novinar nije znao fokusirati na konkretnu temu, nije znao što želi reći, kako to želi reći, zašto to želi reći i kome se obraća.

Taj se problem može pojaviti u pripremi bilo koje vrste novinarske priče, no posebno je opasan ako je riječ o istraživačkoj priči.

Rad na istraživačkoj priči pretpostavlja korištenje mnoštva materijala, kontaktiranje velikog broja izvora, suočavanje sa proturječnim podacima.

Nema li novinar jasnu ideju što želi reći i kako će to učiniti da ga oni kojima se obraća razumiju vrlo je vjerovatno da će se izgubiti unatoč dugom, predanom i uspješnom istraživanju.

Ali čak i kada se čini da su sve te dvojbe riješene posao nije gotov. Jeste li sigurni da ono što znate o temi koju ste odabrali za svoju priču zaista jesu činjenice a ne tek pretpostavke?

Ponekad su senzacionalne, gromko najavljivanje priče osramotile svoje autore i njihove urednike jer su temeljene na tvrdnjama za koje su novinari mislili da su istinite.

Svakako je nedopustivo da se u ozbiljnoj istraživačkoj priči umjesto činjenica objave pretpostavke. Istraživački proces zahtijeva temeljite provjere i dokumentiranje svake činjenice.

Ali odabirući temu za istraživačku priču nedovoljno iskusni novinari ponekad su skloni misliti da znaju nešto što zapravo samo pretpostavljaju.

Što moraš saznati?

Kolega koji je “znao” da su osmorica visokih vojnih časnika lažni ratni invalidi rekao je uredniku da je tu informaciju dobio od svog stalnog izvora u kafiću preko puta redakcije.

No, priznao je to tek nakon što su fotografije i imena navodnih lažnih invalida objavljene na naslovnoj stranici novina, a optuženi časnici demantirali su njegovu priču medicinskom dokumentacijom.

Pred kolegama autor lažne istraživačke priče o lažnim ratnim invalidima pokušao je umanjiti svoju krivicu raznim opravdanjima. Tvrdio je da nije imao razloga ne vjerovati stalnom izvoru koji ga nikada ranije nije iznevjerio, podsjećao je na činjenicu da je već otkriveno mnogo lažnih vojnih invalida u vrhu vojske, branio se kako časnici o kojima je pisao nisu željeli pokazati medicinsku dokumentaciju  o svom invaliditetu kad je to od njih zatražio.

Pokušavajući opravdati jednu pogrešku ovaj je novinar načinio niz novih pogrešaka.

On je samo pretpostavljao da mu izvor i ovaj puta govori istinu, ali nije imao dokaz za to. Činjenica da su u vojsci ranije već otkriveni lažni ratni invalidi ne dokazuje da su i ostali invalidi prevaranti. Ako mu časnici o kojima je naumio pisati nisu željeli pokazati dokaze o svom ratnom invaliditetu ne znači da te dokaze nemaju.

Sve pogreške mogle su biti izbjegnute da se novinar upitao što ne zna. Tako bi ujedno dobio i odgovor što mora saznati.

Prije nego li odluči o temi svoje istraživačke priče novinar mora znati odgovor na pitanja što ne zna i što mora saznati.

Novinar kojemu je zadatak da napiše vijest izvještava o onome što se dogodilo. Pisac reportaže opisuje i svoj doživljaj onoga što je čuo i vidio, te tuđe doživljaje stvarnosti.

Istraživački novinar ne izvještava samo što se dogodilo, niti se može zadovoljiti opisom bilo čijeg doživljaja.

On se mora služiti samo provjerenim činjenicama, uspoređivati ih, tražiti vezu između njih i otkrivati nove. Zbog toga je neophodno da bude siguran što zna, a što tek treba saznati.

Prije odluke hoćemo li se baviti određenom temom presudno može biti sastavljanje popisa svih pitanja na koja znamo odgovore, kao i pitanja na koja odgovore ne znamo.

Ništa manje važno nije niti napraviti popis izvora koji mogu pomoći pri provjeri i potvrdi informacija.

Da je novinar koji je pisao o vojnim invalidima uvažavao ovo pravilo lako bi shvatio da se tvrdnju o tome tko su lažni invalidi mogu  provjeravati i u izvještajima vojne invalidske komisije, Zavoda za zdravstveno osiguranje, Ministarstva obrane, jedinicima u kojima su služili ili još uvijek služe časnici čija je imena spominjao.

Možda u tom slučaju ne bi pronašao dokaze za optužbu onih koje je ovako optužio bez dokaza, ali je moguće da bi imao priču o drugim časnicima koji su zaista lažni ratni invalidi.

Prije odluke o temi istraživačke priče neophodno je sačiniti popis informacija, pretpostavki, glasina, ideja - koje zahtijevaju provjeru, kao i popis izvora koji ih mogu potvrditi ili demantirati.

3. TKO JE SVE ZAINTERESIRAN ZA PRIČU?

Tko želi da priča bude objavljena?

Nedvojbeno je kako autor želi da tema bude istražena, pisanje završeno i priča objavljena. To je osnovni cilj njegova zanimanja za priču.

Logično je kako bi urednik koji odlučuje hoće li priča biti objavljena trebao biti slijedeća osoba na popisu onih kojima je u interesu da se istraživačka priča bude dobra. Kvalitetno obavljen posao novinara svjedoči i o uspješnosti njegova urednika.

Time nije iscrpljen popis članova redakcije za koje bi bilo logično da se raduju dobroj istraživačkoj priči. Isvi ostali novinari i urednici, kao i fotoreporteri, grafički urednici, redaktori, lektori, propagandisti, dostavljači, vozači...potencijalno imaju korist od objavljivanja istraživačke priče koja će izazvati zanimanje javnosti.

Razlog za objavljivanje uspješne istraživačke priče trebao bi imati i vlasnik novina. Priče koje zainteresiraju čitatelje doprinose boljoj prodaji novina i većoj zaradi.

S obzirom na tako širok krug osoba u redakciji i oko nje koje bi mogle imati koristi od objavljivanja istraživačke priče mnogo je onih od kojih možete dobiti mišljenje, informaciju ili ideju za priču.

Svakako za objavljivanje priče posebno mogu biti zainteresirani i vaši izvori, posebice oni koji su vam dali ključne informacije.

Među zainteresiranima mogu biti i mnogi drugi, a da vi to i ne znate, pa čak niti nakon što je priča objavljena. I, naravno, za sočnu, senzacionalnu istraživačku priču zainteresirani su oni koji će platiti da bi je dobili – čitatelji.

Treba znati da svatko tko je zainteresiran za vašu buduću priču ima za to neki motiv. Ti motivi mogu biti posve različiti, a od njih zavisi hoće li nam netko biti od pomoći, kako i koliko.

Uvijek trebamo imati na umu da motiv onih koji nam nude pomoć ili prihvaćaju poziv da nam pomognu ne mora nužno biti pozitivan. Netko nam može dati informaciju ili ukazati na temu jer se želi istaknuti, nauditi drugome, pa čak i nama.

Upotrebljavajući tuđu ideju za temu ili informaciju o temi bez ikakvih ograda već smo načinili nepopravljivu pogrešku.  Uvijek treba pitati za motiv i provjeravati prijedloge i informacije koje dobijemo.

Tko ne želi da priča bude objavljena?

Ako netko zna da će u našoj istraživačkoj priči biti imenovan kao osoba koja je učinila nešto pogrešno, neetično ili nezakonito svakako mu nije u interesu da priča bude objavljena.

Objavljivanje priče neće podržavati niti onaj tko samo pretpostavlja da bi njegovo ime moglo biti spomenuto u negativnom kontekstu, a protivit će mu se i svatko tko se boji da bi priča mogla štetiti njemu ili nekome koga on podržava, s kim surađuje ili od koga zavisi njegov posao ili privatni život.

Sve to moramo imati na umu kada odlučujemo o temi  naše priče i o načinu na koji ćemo organizirati rad na priču.

Organizacija rada na priči bit će tema slijedećeg modula, a na kraju ovog modula važno je još upozoriti na čestu predrasudu koja nam odmaže mu odabiru teme za istraživačku priču.

Pogrešno je uvjerenje kako je samo po sebi jasno tko je zaintresiran za objavljivanje, a tko za neobjavljivanje priče. Protiv objavljivanja priče ponekad mogu biti ivaši redakcijski kolege, urednici ili vlasnici medija u kojem radite. Oni koji su protiv objavljivanja, mogu promjeniti mišljenje pa čak postati i vaši informatori i suradnici.

Tokom rada na istraživačkoj priči “prijatelji” nam mogu postati “neprijatelji”, a “neprijatelji” se ponekad pretvore u “prijatelje”. To nikada ne treba zaboraviti, o takvoj mogućnosti treba razmišljati već pri izboru teme.