U svijetu sa mnogobrojnim izvorima informacija, gdje se veći dio njih međusobno ne razlikuje, vjerodostojnost je naša najvrednija prednost. Vjerodostojnost se zaslužuje vremenom, kontinuiranim ispunjavanjem obećanja o tačnosti, transparentnosti i pravičnosti. Smatramo da su slušanje i učestvovanje osnovna sredstva za postizanje vjerodostojnosti. Namjera ovog dokumenta je da bude od koristi svima koji objavljuju – ili koriste – informacije u bilo kojem mediju.

Pitanja

•    Kako ćemo postupati sa ispravkama?
•    Kako ćemo postupati sa linkovima?
•    Kako ćemo se pobrinuti da pružimo odgovarajući kontekst, uz iznošenje sukobljenih pogleda?

•    Kako ćemo odlučiti kada da uređujemo, a kada ne? Prije objavljivanja, nakon, nikada?
•    Koliko je čitaocima i gledaocima stalo do vrijednosti do kojih drže ljudi koji proizvode sadržaj?
•    Koje su vrijednosti anonimnosti i pseudonima u novim medijima?
•    Koje standarde treba primijeniti na multimedijalni sadržaj? Koje su vrste provjere autentičnosti potrebne prije postavljanja sirovog video snimka na Web? U kojoj mjeri treba primijeniti profesionalne novinarske standarde produkcije na multimedije?

Principi i vrijednosti

Posvećeni smo predstavljanju što tačnije i kompletnije slike našeg svijeta. To znači potpuno iskorištavanje novih medija i tehnologija. Da bismo to uradili, mi ćemo:

•    Koristiti multimedije da prikažemo one dimenzije našeg svijeta koje se ne mogu izraziti jedino riječima.
•    Jasno objasniti prirodu sadržaja koji iznosimo, njegov izvor i u kojoj mjeri je provjeren.
•    Ispraviti ono u čemu smo pogriješili što hitnije i jasnije. Uspostaviti sisteme koji omogućavaju čitaocima da nas upozore na greške i da zahtijevaju da prihvatimo odgovornost.
•    Objasniti način na koji odlučujemo o svom procesu radu i svojim odnosima, institucionalnim i ličnim.
•    Otvoriti kanale komunikacije sa svojom publikom.

Protokoli

Nikada nećemo svjesno objaviti ili emitovati neistine.

Kvalitet odluka o objavljivanju – od toga na koji način napraviti priču, do elemenata koji će biti obuhvaćeni, pa sve do pitanja postavljanja linkova – možemo značajno poboljšati ako odgovorimo na niz pitanja. Među njima su sljedeća pitanja:

•    Koja će svrha biti ispunjena?
•    Kakva šteta može biti prouzrokovana?
•    Koliko je ovog sadržaja provjereno?
•    Koliko su izvori pouzdani i sveobuhvatni?
•    Da li smo ponudili odgovarajući kontekst?

Pri odlučivanju o tome koliko redigovanja je potrebno za različite sadržaje, treba se rukovoditi sljedećim obzirima:

•    Priroda i kontekst sadržaja
•    Autor/autori sadržaja (osoblje, korisnici, itd)
•    Stepen povjerenje urednika u autora/autore

Kada otkrijemo da smo objavili grešku, razmislićemo o sljedećem:

•    Kakve je posljedice greška mogla imati i kako ćemo ih najefikasnije riješiti?
•    Koliko je prikladno sačuvati zapis o grešci za čitaoce koji se vrate na priču ili za blogere koji su postavili link na nju u njenom originalnom obliku?
•    Koje je izdavačke metode najbolje upotrijebiti (npr. prekrižiti, dodati ispravku, poruke čitalaca sa ispravkama, napomena urednika)?

Potrudićemo se da budemo što transparentniji u pogledu procesa našeg rada i naših odnosa, institucionalnih i ličnih. Prije objavljivanja, razmotrićemo niz pitanja vezanih za transparentnost:

•    Šta bi korisnik mogao željeti da zna?
•    Koji biste način objavljivanja mogli upotrijebiti da odgovorite na ova pitanja (naprimjer, online lične stranice za novinare koji o sebi iznose onoliko koliko žele da podijele sa drugima, linkovi na ranije objavljene ili emitovane radove, itd)?
•    Koliko možete detalja ponuditi o izvorima koje ste slijedili u pripremi priče i o još uvijek nepoznatim dimenzijama priče?
•    Kako se publika može uključiti u popunjavanje pojedinih rupa u priči?
•    Kako se sredstva kao što su tipke za transparentnost mogu upotrijebiti kao linkovi na priče koje su povezane s glavnom pričom gdje se objašnjavaju kontroverzne ili teške odluke i nude detalji koji bi čitaocima mogli biti od značaja?

Česta pitanja:

Kako ćete odlučiti koje linkove ćete postaviti u radu koji objavljujete online?
Počinjemo tako što ćemo postaviti pitanja koja su navedena ranije u protokolu objavljivanja. Odluka o linkovima zahtijeva konkretnije obzire, među kojima su relevantnost i pouzdanost materijala čiji se linkovi mogu ponuditi. Odluka da li postaviti linkove ili ne – naročito na kontroverzan sadržaj koji publika može i sama naći – nudi mogućnost za objašnjenje i diskusiju. Osnova odluke o postavljanju linkova treba da bude pružanje publici što tačnije i potpunije slike svijeta. Takve odluke ne treba ograničavati komercijalnom zabrinutošću oko slanja korisnika na druge siteove.

Kada je prikladno objaviti materijal koji nije pregledan ili redigovan?
Prilikom odlučuvanja o tome kada redigovati – i u kojoj mjeri – najbolje je izvagati rizike i korist, obuhvatajući pri tome faktore kao što su priroda informacija, relativna važnost brzine nasuprot tačnosti, relativna važnost kvantiteta nasuprot kvalitetu materijala za objavljivanje, dostupnost resursa, te vještina, iskustvo i dosadašnji rezultati autora sadržaja. Kao što su živi snimci povećali šansu da se neredigovan sadržaj pojavi u televizijskim vijestima, različiti digitalni formati koji se sada pojavljuju će stvoriti platforme za sadržaj koji podliježe različitim nivoima redigovanja – od nikakvog do rigoroznog. Kakav god nivo redigovanja primijenili, šarolikost novih platformi pokazuje koliko je važno da izdavači jasno naznače nivo redigovanja koji je primijenjen.

Zašto biste ikada dozvolili ljudima da nešto objave bez otkrivanja svog pravog identiteta?
Postoje situacije kada neotkrivanje punog imena autora može poslužiti korisnoj svrsi. Medijska kuća može objaviti nepotpisani uvodnik koji izražava mišljenje cijelog uredništva. Državni službenik koji doda komentar na blog može se potpisati samo kao „Označeno u Tallahasseeju“ ako želi da političku raspravu dopuni korisnom informacijom bez ugrožavanja svog posla. Još je značajnija potreba pružanja anonimnosti radi zaštite anonimnih dostavljača informacija čije se informacije mogu potvrditi iz drugog izvora. U većini slučajeva, međutim, teško bi bilo tvrditi da vjerodostojnost anonimnog sadržaja ikada može biti jednaka vjerodostojnosti materijala čiji je autor poznat. Kao novinari, naš je osnovni zadatak da objavljujemo materijal samo uz puno ime i prezime. Izuzetke pravimo samo u rijetkim slučajevima, samo u nuždi, te samo uz priloženo objašnjenje razloga za anonimnost.

Kako ćete odlučiti kada korisniku treba zabraniti da objavljuje na vašem siteu?
Ovo pitanje uzrokuje temeljno neslaganje među novinarima koji rade u digitalnim medijima zbog potrebe medijske kuće da prihvati sukobljena stajališta, dok istovremeno potiče i održava uljudan diskurs i raspravu. Medijske kuće treba da pripreme uslove korištenja za korisnike koji šalju sadržaje za njena digitalna izdanja. Ovi uslovi obuhvataju pitanja kao što su upotreba nepristojnih riječi, ličnih napada i slično u materijalu koji objavljuju ljudi koji nisu dio osoblja. Izdavači takođe treba da budu jasni po pitanju posljedica za kršenje uslova korištenja, npr. trenutne zabrane daljneg postavljanja materijala  na Web, suspenzije, itd.

Kako ćete odlučiti kada uređivački značaj događaja prevazilazi ograničeni kvalitet video ili audio snimka?
Novinare treba da vode tri glavna principa: iznošenje priče što potpunije i istinitije, što nezavisnije djelovanje, te uzrokovanje što manje štete. Nizak kvalitet produkcije – bez obzira radi li se o videu, audiu ili nečemu drugom – umanjuje vjerodostojnost iznesenog materijala. Novinari treba da izvagaju ovaj faktor nasuprot važnosti i interesantnosti događaja o kome izvještavaju. Što je veća važnost i interesantnost, to je više dozvoljen ograničen kvalitet produkcije.

(Dodatak 5. februara 2007:  Među učesnicima postoji značajno neslaganje na temu anonimnosti. Vidjeti, naročito, esej Stevea Yelvingtona o anonimnosti u časopisu Nieman Reports.)

-----------------------------------------------------------------------------------------------
Prevod sa engleskog: Kanita Halilović
-----------------------------------------------------------------------------------------------
U avgustu 2006. godine, Poynter (www.poynter.org)  je okupio tim online novinara iz cijele zemlje na razgovor o pitanjima koja se tiču njihovog rada. Oni su pripremili ove smjernice o etičkom novinarstvu na Webu. Pročitajte više o konferenciji u tekstu Bob Steelea, “Gotovo je sa zbrkom: Priručnik o online etici."

Ovaj tekst dio je dokumenta „Etika online novinarstva: Smjernice sa konferencije” objavljenog 11. februara 2007. na web stranici Poynter.org.

Ovaj odjeljak su sastavili: Sharon Rosenhause, Rich Murphy, Neil Budde, Steve Yelvington, Vanessa Goodrum i Bill Mitchell.

Tekst je preuzet i objavljen na MC Online uz odobrenje web portala “Poynter.org”. Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja “Poynter.org” web portala.

Prevod i objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeni su zahvaljujući projektu Veza za zajednički angažman (VEZZA) koji podržava Švicarski ured za razvoj i saradnju (SDC). Više informacija o projektu VEZZA možete dobiti ovdje.