Svi znamo ko su oni. Nisu baš zvijezde, ali su dovoljno poznati da ih prepozna prosječan novinski čitalac ili radio-televizijska publika. Obično se njihovo ime vezuje uz citat gdje izražavaju zaprepaštenost zbog najnovijeg političkog, pravnog ili društvenog događaja. Često su opisani kao eksperti, iako teme o kojima nude svoja mišljenja variraju od uslovnih kazni do nasilja u televizijiskim serijama.

Oni su “citati po narudžbi”, obično ljudi na nekoj vrsti javne funkcije, koje česta prisutnost u medijima i sposobnost da daju dobar citat o skoro bilo kojoj temi čini novinarskim miljenicima.

Slijedeći tekst nudi neke savremene primjere iz australijskih medija, no takvi ljudi, i mediji koji ih svakodnevno intervjuišu, postoje svugdje.

Ali da li je prečesto citiranje ovih ličnosti najbolji način da se usluži javnost - gledaoci, slušaoci i čitaoci koji konzumiraju medije da bi bili informisani o trenutnim događajima i učestvovali u javnoj debati?

Ja nisam ekspert, ali . . .

 
Kao iskusnoj novinarki u uglednom dnevnom listu u Australiji, prošle sedmice desilo mi se slijedeće dok sam tražila eksperta iz jedne oblasti psihologije.

Dva dana ranije, jedna tinejdžerka postavila je fotografije golih fudbalera na Facebook. Njihov fudbalski klub podigao je tužbu. Fotografije su uklonjene. U bezbroj intervjua djevojka je zatim izjavila da je imala grupni seks sa nekoliko fudbalera iz tog kluba. Započela je javna debata o grupnom seksu među australijskim fudbalerima. Neki insajderi su tvrdili da je to česta pojava. Dobila sam zadatak da istražim jesu li ove tvrdnje tačne, koliko je to bilo moguće učiniti do sutrašnjeg izdanja.

Osim intervjua sa ljudima u i oko fudbalske scene, trebala sam razgovarati sa psihologom čija je specijalizacija seksualnost. Bio bi bonus ako je taj stručnjak nekada izučavao ponašanje profesionalnih sportaša. Kontaktirala sam desetak univerzitetskih profesora koji su otprilike odgovarali opisu. Nekoliko ih je reklo da nisu stručnjaci u toj oblasti. Nekoliko jeste, ali nisu željeli komentirati.

Potom se javila R.B, profesorica psihologije i autorka nekoliko knjiga, govoreći da iako nikad nije naučno istraživala ni jednu od ovih tema, svakako bi “mogla s vama pričati o tome jer sam često u prošlosti komentirala takve stvari”. Učtivo sam je odbila. Kasnija pretraga po njenoj internet stranici otkrila je linkove sa brojnim medijskim nastupima. Rezultat potrage za njenim imenom u digitalnoj biblioteci svih australijskih novina bio je bezbroj članaka na oko 20 tema, od kojih nisu sve bile u vezi sa psihologijom. Završila je poziv sa “ako se predomislite ili tražite komentar na neku drugu temu, molim vas, javite se”. Etički odgovor mogao je biti “ja nisam ekspert u toj oblasti, ali vam mogu preporučiti kolegu koji jeste”.
Srećom, našla sam nekoga ko je mogao objasniti zašto bi baš profesionalni sportaši bili zainteresovani za grupni seks. Televizijska reporterka jedne privatne stanice možda nije mogla da nađe sličnu osobu. Na dnevniku te večeri R.B. ponudila je svoje mišljenje na ovu temu. Citati jesu bili zvučni, ali prilično neosnovani. Pitala sam se da li je telefonski broj R.B. dospio u imenik dotične reporterke sa riječima ‘dobar talent’ napisanim u zagradi.

Koliko su ‘nove’ vaše novosti?

Foto skandal nastavio je dominirati među naslovima tokom sedmice. Četvrtog dana počeo je sudski proces oko autorskih prava nad fotografijama, o kojem su novinari izvijestili odmah po izlasku iz sudnice. Kako nije imao novih informacija za sutrašnje izdanje novina, osim onih o saslušanju tog dana, koje su ionako odmah objavljene online, jedan novinar je upitao za mišljenje P.C, bivšeg fudbalera (štrih), koji je slučajno i aktivist za ženska prava (štrih) i nekadašnji političar.

Njegova izjava bila je uvod u priču. Upozorio je da će narod izvesti “kontranapad” na fudbalski klub. Njegovo mišljenje reporter nije obrazložio do posljednja tri paragrafa. P.C. je izjavio da dok je fudbaler čija je privatnost ugrožena imao pravo da bude ljut, a klub imao pravo da podigne tužbu, “ja neću žaliti klub koji je nju (djevojku) zajahao, a riskiraju i da se osramote u javnosti”.

P.C. je javna ličnost čiji se komentari na razne teme mogu često pročitati u medijima. Neumoran je građanski aktivist koji je skoro postao žrtva pretjeranog citiranja. Njegov način izražavanja, kao i njegovi svjetonazori, predvidljivi su, a u ovom slučaju vrlo su malo doprinijeli debati osim sočnog citata.

Proizvedeni bijes ili dobra naslovnica

Nedavno je nova vlada u australijskoj saveznoj državi Viktoriji obećala uvođenje zakona kojim bi se ukinule uslovne kazne. Ovu vijest radosno je dočekao N.M, predsjednik lokalnog udruženja žrtava, koji je često u medijima izjavljivao da “nasilne kriminalce treba zatvoriti, a ne davati im uslovne kazne”.

N.M. ima bitnu i časnu ulogu kao šef organizacije koja pruža podršku i lobira u ime žrtava krivičnih djela. Ali možda su ga mediji izabrali kao čovjeka kojeg prvo zovu kad im treba izjava o bilo čemu u vezi sa kriminalom zbog njegove pričljive naravi, pogotovo kad je teško naći druge komentatore u kratkom roku.

Prošle godine, kada je pijanstvo izazvalo mnoge tuče i nasilje na ulicama Melburna, N.M. je predložio preko najtiražnijeg australijskog dnevnog lista da “se ovo ne smije tolerisati, a treba uvesti obaveznu minimalnu jednogodišnju zatvorsku kaznu za bilo kakva nasilna krivična djela”.

"Ulice su pune dilera i narkomana, a oni znaju da neće biti ozbiljno kažnjeni ako ih uhvate jer imamo mekanu vladu i mekanu policijsku komandu i svi su oni zajedno u zavjeri", rekao je. "A onda imate i sudije koji su svi meka srca”.

Ovaj list tražio je njegovu izjavu povodom molbe koju su Premijer i šef policije uputili građanima da im pomognu zaustaviti epidemiju kriminala. Ovom prilikom N.M. je govorio o kaznenom zakonu (za šta nije stručnjak) i ponudio predvidljivo pristrano mišljenje o pravosuđu.

Potraga za njegovim imenom u digitalnoj novinskoj biblioteci za proteklu godinu otkriva bezbroj primjera gdje je N.M. citiran na raznovrsne teme, od nasilja u školama do krimi serija snimljenimh po istinitim događajima. Citati su obično sadržavali riječi “bruka” i “sramota”.

Traži, traži, pa ćeš naći

Ovi primjeri ukazuju na to kako je novinarima lako uvijek zvati iste ljude da bi dobili isto ili slično mišljenje o popularnoj temi u kratkom roku. Znajući da su oni uvijek spremni ponuditi citat, zaista je lakše okrenuti često zvani broj nego provesti sate tražeći različita mišljenja, ponekad bez rezultata.

Ali sigurno je da javnosti činimo magareću uslugu promovišući one koji to već sami čine i dajući još značaja onima čija su mišljenja već poznata i ponekad nepotrebna za konstrukciju određenog izvještaja.

Jedan od stubova novinarstva je stvaranje platforme za javnu debatu. Istinska debata ne može postojati bez nekoliko različitih mišljenja. Dakle, ako tražite eksperta iz određene oblasti, nije teško potražiti ga na Google-u ili nazvati neki univerzitet, profesionalno, zanatsko ili građansko udruženje, ili čak osobu zaduženu za odnose s javnošću koja bi vam mogla pomoći da nađete odgovarajućeg komentatora. Na taj način, javnost će zaista biti bolje informisana, dok ćete vi možda dodati ime još jednog “dobrog talenta” u vaš poslovni imenik.