Iako bi rado povjerovali da smo korak bliže slobodnom izražavanju mišljenja i neovisnosti medija, pozivanje na patriotizam i državne interese još uvijek utiče na uređivačku politiku ovdašnjih medija, gdje oni smjeliji često trpe posljedice svoje neposlušnosti.

 

Nedavno obilježavanje međunarodnog dana slobode medija, 3. maja/svibnja, proteklo je u svim zemljama bivše Jugoslavije, bez izuzetka, u znaku novinarskih žalopojki i političkih tirada državnih dužnosnika. Objavljeni su rezultati kredibilnih međunarodnih istraživanja, nimalo ohrabrujući i ovog puta, pravljene domaće ankete i analize, ukazivano na političke i komercijalne pritiske na medije, kao i na brojna kršenja novinarskih sloboda. Istovremeno, s druge strane, sa najviših političkih mjesta, svečano je potvrđeno da “nas i ovaj datum podsjeća na to koliko je odgovorna uloga novinara danas”. I uz to su, da sve bude začinjeno farsom, s pijedestala visoke politike novinari pozivani da im na prvom mjestu bude - profesionalizam.

 

Samo je hipokrizija mogla navesti političare najvišeg ranga da novinarima upućuju takve čestitke i želje dok, u isto vrijeme, bitno utiču na nepovoljan politički i ekonomski ambijent u kojem djeluju mediji. No, takva je naša i politička i medijska realnost u kojoj se nosioci najviših državnih funkcija ne odriču navade da uskraćuju pomoć i da dijele lekcije i savjete.

 

 

Od Triglava do Vardara

 

Sličnu čestitku uputio je ovim povodom i bosanskohercegovački premijer Nikola Špirić bh. novinarima, pozivajući “sve predstavnike medija da, uz pojačanu dozu državnog patriotizma, zajednički radimo na ostvarivanju ciljeva za koje smo svi zainteresovani: u izgradnji mirnog, tolerantnog i naprednog društva iz kojeg mogu dolaziti dobre vijesti...” (Oslobođenje, objavljeno 4.5. 2007. godine).

 

Pozivati novinare na “pojačanu dozu državnog patriotizma” u zemlji u kojoj je i danas na visokoj cijeni isključivo nacionalni i nacionalistički patriotizam na svim razinama – uz eventualno sve dobre namjere premijera ka stvarnoj pozitivnoj afirmaciji državnog patriotizma i ostvarenje postavljenih ciljeva koji, dakako, nisu sporni – ne može se razumjeti drugačije već kao pokušaj da se otupi medijska kritičnost prema državnom vrhu. Najmanje se od novinara može i treba tražiti da doprinose “državnom patriotizmu”; svi drugi su, a na prvom mjestu političari, oni koji prije novinara, ako to već treba, mogu tome doprinijeti.

 

Bilo kako, evo nam ponovno stare teme: patriotizam i domoljublje u medijima na koje pozivaju političari, a takođe i sami novinari! Novinari patriote, naravno.

 

Prvo pitanje koje se nameće glasi: zar ponovno i nakon svega što je “patriotsko novinarstvo” uradilo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina u zemljama bivše Jugoslavije?! Onima koji su na to zaboravili, podsjećanja radi da dodam da je na prostorima bivše Jugoslavije “patriotsko novinarstvo” išlo i u boj za narod svoj, veličalo “svoje” junake i narode i mrzilo “tuđe” i, konačno, javno se hvalisalo da je “dozvoljeno lagati za domovinu”...

 

Iako je javni poziv na “pojačanu dozu državnog patriotizma” ovog puta odaslan u Bosni i Hercegovini, on nije nimalo specifičan za nju. Šta više, takvih poziva i odziva u afirmaciji “državnog patriotizma” danas je najmanje upravo u Bosni i Hercegovini i mnogo više u njenom susjedstvu, iako možda ne uvijek u takvoj otvorenoj formi. U Srbiji je pozivanje na patriotizam i državne interese prisutno zapravo na javnoj sceni još od osamdesetih. Na njega smo se već uveliko navikli kao na dežurnu temu, s tim što se u međuvremenu samo mijenjao objekat njegove “pažnje” - sa sjevera bivše nam domovine prema njenom jugu i sada se zaustavio tamo odakle je i počeo - na subini Kosova!

 

Ima ga i u Sloveniji u kojoj su nedavno dvojica novinara vodećeg dnevnika “Delo”, Rok Kajzer i Matija Groh, povučena s mjesta dopisnika iz Zagreba i iz Beča samo zato što su kritikovali slovenačku politiku prema Hrvatskoj i Austriji! Šta više, ministar spoljnih poslova Dimitrije Rupel, koji je u međuvremenu postao kolumnista “Dela”, javno je poručio novinarima da “malo razmisle isplati li se kritizirati vladinu koaliciju kao izbornog pobjednika” (Oslobođenje, objavljeno 10.5.2007).

 

Mada je izgledalo da je u Hrvatskoj “patriotsko novinarstvo” definitivno pokopano krajem devedesetih, ono takođe s vremena na vrijeme doživljava svoju reinkarnaciju i pobornike. Ne samo na političkoj, već i na medijskoj sceni. Dva su posljednja događaja u Hrvatskoj upravo uoči ovogodišnjeg Dana medijskih sloboda – ostavka urednice i direktorice u vodećem javnom mediju i objavljivanje tonskih zapisa Tuđmanovih ratnih sastanaka i reagovanja na njih – razotkrila koliko je još živ i žilav taj zov na domoljubno novinarstvo. I živ, i rigidan, zaista.

 

 

Ladišić, Latin, Šimić…

 

Iznuđena ostavka direktorice programa Hrvatske radiotelevizije Tanje Šimić (Hrvatsko novinarsko društvo, objavljeno 26.4.2007.) pokazala je na vrlo zoran način domašaj domoljublja na gledalište i na upravno tijelo - Vijeće HRT-a. Prema službenom stavu Vijeća HRT-a, Tanja Šimić “nije vodila računa o zaštiti nacionalnih interesa, poglavito vezanih uz Domovinski rat, i najviših profesionalnih mjerila i standarda te etičkih načela.”

 

Iza ovih teških kvalifikacija zapravo se krije prosta činjenice da je u jednom od informativno-zabavnih programa Hrvatske televizije (“Piramida”) doveden “politički nepodoban” gost. Politički nepodoban zato što je osoba u pitanju (Rade Leskovac) bio ministar u ratnoj vladi tzv. Republike Srpske Krajine. Prema medijskim izvještajima, njegovo je gostovanje izazvalo “brojna reagiranja” gledalaca, proteste branitelja i potom navelo Vijeće HRT-a da zatraži odgovornost direktorice programa, premda su se njegovi članovi do jednog zaklinjali da na javnoj tv - kakva je i Hrvatska televizija - “ne smije biti ni zabranjenih tema, ni zabranjenih gostiju”. Osim – ako Vijeće drukčije ne odluči... Osim upravo ovog koji je, valjda, ravnopravan i slobodan građanin hrvatske države i protiv kojeg nije vođen ni sudski postupak. Koji, sudeći po pisanju hrvatskih novina, nije čak rekao ništa što bi moglo izazvati toliku srdžbu i gledatelja i Vijeća, osim što je u jednom od svojih odgovora citirao hašku optužnicu protiv dijela hrvatskih generala. Nije je izmislio već je samo citirao!

 

Vijeće HRT-a je tražilo uredničku odgovornost (čitaj, glavu!) i dobilo je. Tanja Šimić nije čekala da bude smijenjena, već je ponudila ostavku koja je očito objeručke prihvaćena. Ostavku je obrazložila svojim neslaganjem s načinom rada Vijeća: “Posljednjih se godinu dana moji stavovi o pojmu i funkciji javnosti, javne televizije, kao i kompetencijama Vijeća HRT-a sve više razlikuju od stavova Vijeća, a njegov većinski dio sve glasnije i jasnije iskazuje svoje nepovjerenje prema mom radu” (Hrvatsko novinarsko društvo, objavljeno 26.4.2007.).

 

Tanja Šimić je žrtva upravnog tijela koje očigledno želi da preuredi uređivačku politiku po kriteriju domoljublja. Ali, nije jedina u tom mediju. I Denis Latin je umalo mogao biti žrtvom istog Vijeća, ali je umjesto otkaza ili odlaska na prinudni odmor, otišao na bolovanje krajem 2005. godine dok se politička bura nije stišala. Bilo je to neposredno nakon “Latinice” u kojoj je Tuđmanova ostavština bila tema, pri čemu se u njoj govorilo znatno većim dijelom o negativnoj nego o pozitivnoj strani nasljeđa iza prvog hrvatskog predsjednika. Svi su se digli na noge: poslanici, ministri, političari iz pozicije i opozicije, najavljene su istrage i zaključci Sabora. Predsjednik je Sabora Vladimir Šeks već prvo jutro iza pomenutog programa tu “Latinicu” svrstao u “blasfemičnu krivotvorinu hrvatske povijesti” (Index.hr, objavljeno 13.12.2005.).

 

Ali, ako se Denis Latin nekako i izvukao, ne računajući uobičajene fizičke i političke prijetnje koje su uslijedile, onda je to možda i zato što se samo jedan mjesec prije toga odmazda svom žestinom sručila na njegovog mlađeg kolegu Tihomira Ladišića (Novi list, objavljeno 10.11.2005.) koji je, pod nikada do kraja objašnjenim okolnostima, smijenjen s mjesta urednika “Otvorenog” zbog navodnih profesionalnih propusta. Dvije bi smjene u samo mjesec dana bile previše i teško bi se mogle odbraniti pred neumoljivim evropskim i svjetskim diplomatama. A kad je već Ladišić skinut unutar kuće, Latinu se i moglo progledati još malo kroz prste i dopustiti mu da se nakon više sedmica vrati na mali ekran.

 

U “slučaju Ladišić” u pitanju je, opet, bila “neugodna tema” u kojoj se – neposredno nakon izjašnjenja i priznanja optuženog za ratne zločine Ivice Rajića pred Tribunalom u Hagu – otvorilo pitanje sudjelovanja nekih hrvatskih jedinica (HVO) u granatiranju Sarajeva pod opsadom tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ladišić je maknut jer se usudio gledateljstvu postaviti anketno pitanje: “Vjeruju li da su Hrvati, zajedno sa Srbima, granatirali Sarajevo”.

 

Sa Ladišićem su se solidarizirali tek poneki novinari, sa Latinom brojni novinari i samo Društvo novinara, a sa Tanjom Šimić i uredništvo Informativnog programa TV. Ta činjenica, međutim, nije im nimalo osobno pomogla.

 

 

Samo ne domaćoj javnosti

 

Još je jedan takođe noviji povod tipičan za aktueliziranje teme patriotizma i, mada je i on hrvatski i opet televizijski (HRT!), po dimenzijama i karakteristikama prilično dobro oslikava ranija slična događanja i na ostalim prostorima bivše Jugoslavije.

 

Gotovo u isto vrijeme kad i “slučaj Tanje Šimić”, dakle prije izbora novog generalnog direktora a nakon ostavke T. Šimić, na Hrvatskoj su televiziji u centralnoj informativnoj emisiji (Dnevnik u 19.30 sati i ponovno u talk-show programu “Otvoreno”, iste večeri, 23.4.2007. godine) objavili originalni audio zapis razgovora prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa vojnim i političkim vrhom neposredno prije oslobodilačke vojne operacije “Oluja” 1995. godine. Objavljivanje ovog tonskog zapisa naročito je značajno, jer je transkript s tog sastanka jedan od važnijih dokaza pred Haškim sudom u procesu protiv trojice hrvatskih generala, ali i zato što se u političkoj i medijskoj javnosti Hrvatske do tada nerijetko manipuliralo tim transkriptima i dovodila u sumnju njegova autentičnost. Haško tužilaštvo na tim transkriptima, naime, zasniva svoju optužbu protiv generala tereteći ih da su osobno proveli Tuđmanov plan etničkog čišćenja srpskog civilnog stanovništva iz Hrvatske.

 

Ponovno se hrvatska politička i medijska javnost podijelila na pitanju – objavljivanja i neobjavljivanja ovog tonskog zapisa. Podijelila se na navodne domoljube i optužene nedomoljube.

 

Hrvatska je Televizija u toj raspravi čak proglašena “haškom TV”, a urednici izdajnicima koji su “to sluganski radili za Carlu del Ponte”, tužiteljicu Tribunala za bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Hagu (Hrvatsko novinarsko društvo, članak objavljen u “Večernjem listu” i prenesen na ovaj portal 25.4.2007.).

 

Najzanimljiviji je u svoj ovoj raspravi stav “domoljubnih” novinara i političara koji bi nekako i preboljeli činjenicu što je do tih transkripata i tonskog zapisa došao Haški tribunal, iako su se, naravno, drvljem i kamenjem svojevremeno oborili na one koji su im to omogućili, koliko ih smeta što je to objavila - domaća televizija domaćoj javnosti! Zaboga, samo ne to. Ne domaćoj javnosti.

 

To što autor  članka u “Večernjem listu” naziva “mazohističkom medijskom senzacijom za naciju” zapravo je i najvrednije u cijeloj aferi – da se domaća javnost s domaćeg medija informira i dobije tačnu informaciju. U ovom slučaju – tačan tonski zapis. Ali, taj jedino mogući profesionalni motiv koji je rukovodio uredništvo Televizije navodnim je patriotima i domoljubima dokaz nacionalnog izdajstva koje se ne može oprostiti. I ne oprašta, jer se afera i danas povlači po raznim saborskim tijelima od kojih oni najvatreniji traže “preduzimanje mjera”. Zna se kakvih.

 

 

“S nama ili protiv nas”

 

Niko od brojnih kritičara, ni među političarima, a ni među novinarima u svim ovim primjerima, nije osporavao objavljene činjenice u “antidomoljubnim” i “izdajničkim” emisijama. Ni to o čemu je govorio “nepodobni gost” Rade Leskovac, ni iznesene podatke o Tuđmanovoj političkoj ostavštini ili tonski zapis Tuđmanovih planova, kao ni Ladišićevo pozivanje na svjedočenje optuženog za ratne zločine.

 

Kad se ne mogu osporiti činjenice, onda se osporava motiv i profesionalizam i poziva na nacionalne i državne interese. Nije, dakle, po njima toliko sporno što se Hag dokopao ratnih transkripata, sporno je tek što je o njima bjelodano obaviještena domaća javnost. Sporno je, kao što je 26.4.2007. napisala Sanja Modrić u “Jutarnjem listu”(Jutarnji list, 26.4.2007.) zato što taj tonski zapis “razotkriva lažni i ružni cinizam vrhovnog zapovjednika i suočava poštene ljude s njihovim zabludama”.

 

Poziv na patriotizam služi upravo zato da se vlastitoj javnosti oduzme pravo na dobijanje svih informacija od javnog značaja, odnosno da joj se nešto sakrije ili nešto drugo podvali i da se politika i političari zaštite od opravdanih reakcija iste te javnosti. Sporan je pogotovo kad dolazi od političara - zato je sporan i poziv premijera Bosne i Hercegovine Nikole Špirića na “pojačanu dozu državnog patriotizma” - a sporan je i kad mu se pridruže novinari. Lažni novinari s neskrivenim političkim ambicijama.

 

Poziv novinarima na patriotizam nije, međutim, nikakav izum balkanskih politika i političara. Naprotiv. Bilo ga je svugdje, pogotovo u ratnim i u kriznim zonama i vremenima, a ima ga i danas. Sadašnji je američki predsjednik, recimo, taj poziv u trenutku objave rata protiv terorizma 2001. godine uzdigao do vrhovnog političkog principa predstavljenog sloganom “Sa nama, ili protiv nas”... Doduše, prijetnja se odnosila na države, ali ni novinari nisu bili pošteđeni “dobronamjernih savjeta” koje je vodećim televizijskim mrežama davala njegova ministrica spoljnih poslova. Uz to su i članovi Vlade i javnost često novinarima postavljali pitanje: jeste li vi Amerikanci, ili ste novinari? Kao što se u ovom regionu znalo i zna postaviti slično pitanje hrvatskim, srpskim ili bosanskim novinarima (podijeljenim u još uže nacionalne torove).

 

Pitati novinare jesu li patriote ili novinari smatra se skoro kao normalno. Kao što se smatra normalno da takvo pitanje ne treba postavljati recimo ljekarima ili advokatima, jer se podrazumijeva da su oni iznad svega profesionalci i da je u javnom interesu da budu nezavisni te da liječe ili brane i ubice, i lopove, i izdajice... Znači li to da javnost baš i ne razumije sasvim ulogu novinara? Ako je tako, a po svemu sudeći jeste, eto posla za sve ako novinari zaista žele da budu nezavisni i samo profesionalci.

 

Najbolji odgovor na pitanje o patriotizmu novinara ponudio je upravo sadašnji predsjednik Komiteta za zaštitu novinara i bivši urednik u birou “New York Times-a” u Washingtonu Bill Kovach koji je na godišnjem skupu press ombudsmena u Salt Lake Cityu 30.4.2002. godine kazao: “Novinar nikad nije istinski odan demokratiji, nikad nije više angažiran kao građanin i nikad nije više patriota već kad agresivno obavlja posao nezavisnog provjeravanja vijesti, propituje rad vlasti i otkriva informacije koje javnosti trebaju, a koje drugi žele da učine tajnim zbog vlastitih interesa.” (http://www.newsombudsmen.org/kovach.html).