Naša saradnica iz Ljubljane piše o slučaju časopisa kojemu je jedan od tajkuna tranzicije pokušao zabraniti pisanje. Ipak, italijanskom biznismenu u »deželi« nije uspjelo da sudski zaštiti svoje ime.

»Sve do odluke Višeg suda u Ljubljani, (7. 10. 2009) Dnevnik nije smio zapisati da je Pierpaolo Cerani kontroverzna osoba, upletena možda u više priča sa kriminalnom pozadinom. Da je Dnevnik prekršio zabranu koju mu je prethodno izdao prvostepeni sud u Ljubljani, prijetila bi mu novčana kazna u visini 50 hiljada eura, za svako sljedeće kršenje slijedila bi viša kazna….«, objavili su »slobodno« u Dnevniku, dan nakon ukidanja problematične dvomjesečne zabrane, povodom koje je u slovenačkoj medijskoj sferi otvoreno niz pitanja.

Odlukom sudije prvostepenog suda Katarine Novšak Kaplan početkom avgusta privremenom mjerom, novinarima Dnevnika u slučaju Italijana Ceranija zatvorena su usta frazom o »ograničenom izvještavanju«, zabranivši im da pišu o Ceraniju »u kontekstu koji bi podsticao sumnju u njega i smanjivao poverenje u čestitost njegovog rada«. U međuvremenu, odbivši žalbu te časopisne kuće u septembru, Dnevniku je isti sud još jednom »zavezao jezik«.

Cerani je inače 46-godišnji italijanski biznismen koji je od doskorašnjeg predsjednika uprave Pivovare Laško, slovenačkog tajkuna Boška Šrota,  lančanom preprodajom akcija otkupio trećinu firme Kolonel, i na taj način postao jedan od važnih vlasnika slovenačke industrije pića, konkretno Pivovare Laško, a preko nje i Pivovare Union, Radenske, Fruktala, Merkatora i novinskih kuća Delo i Večer. U tim preduzećima zaposleno je oko 30 hiljada ljudi.

Poništivši odluku prvostepenog suda o privremenoj zabrani pisanja o Ceraniju, koja nije bila pravosnažna, Viši sud je u novoj odluci zaključio da »lično pravo pojedinca ne može ići toliko daleko da može da zahtijeva da se ne spominje u javnosti«. U obrazloženju presude stoji: «… Pisanje, zbog kojeg je bila uložena privremena zabrana, bez obzira da li je bilo istinito ili ne, uvredljivo ili ne, je dozvoljeno, i u interesu javnosti. Pravo javnosti na praćenje informacija je univerzalno, dopuštanje provokativnog pisanja - dio je pluralizma, tolerantnosti, otvorenosti duha, i bez svega  toga demokratsko društvo ne postoji«.

Odgovorni urednik Dnevnika Ali Žerdin, kometarišući ukidanje zabrane je kazao da »to nije vijest koja bi bila dobra samo za Dnevnik, već je vijest dobra i za druge slovenačke medijske kuće, ali prije svega, dobra je za javnost«.

Nakon najnovije odluke suda u dokumentaciju na web sajt Dnevnika vraćeno je oko 30 tekstova koji su zbog »Ceranijevog očuvanja ugleda«, proteklih sedmica morali bili uklonjeni.

»Novi vlasnik Kolonela postao je poznat van granica Italije uplitanjem u korupcijski skandal u Bugarskoj. Nekadašnji premijer te države mu je, u zamjenu za finansijsku potporu obećao više poslova u Bugarskoj. Ime Ceranija spominjalo se i u aferi sa nabavkom nekvalitetnih lijekova za nekadašnju italijansku koloniju Eritreju…«, pisao je tokom jula Dnevnik, navodeći priče već objavljene u italijanskim časopisima. Zbog takvog pisanja je i »zaradio« zabranu.

Jednoglasna novinarska udruženja

Za vrijeme dok Dnevnik nije smio da piše o Ceraniju u kontekstu «koji bi izazivao sumnje o njemu i njegovom radu, pošto bi to zadiralo u Ceranijevu čast i dobro ime", na noge se digla sva stručna slovenačka i jedan dio inostrane javnosti. Saopštenjem su se oglasili brojni slovenački mediji, Novinari bez granica, Udruženje novinara i publicista Slovenije, kao i neka međunarodna novinarska udruženja, poput Međunarodnog novinskog Instituta sa sjedištem u Beču. U novinarskom esnafu bili su šokirani da se takav primjer može dogoditi u jednoj od zemalja EU. Predsjednik Društva novinara Slovenije Grega Repovž je ocijenio tim povodom da bi zabrana pisanja bila opravdana u slučaju da treba zaštiti medijski neiskusne, nemoćne osobe, ili djecu, ali kada je riječ o poslovnim ljudima, i drugim javnim ličnostima, tu zabranu onda treba razumjeti kao zloupotrebu, nerazumijevanje zakonodavstva, prije svega nerazumijevanje djelovanja medija i medijske slobode. Prema mišljenju Repovža jako malo je pravnih stručnjaka u Sloveniji koji poznaju princip rada medija, i prije svega razumiju novinarsku autonomiju. Izvršni direktor organizacije »Novinari bez granica« Olivier Basille je nad prvobitnom odlukom suda bio ogorčen. Pomislite kakav signal Slovenija kao članica EU šalje u države, gdje imaju sa slobodom štampe ozbiljne probleme. Šta to  znači za slobodu štampe u Maroku, Tunisu ili u Kini? - pitao se Basille.

Problematizovano je šire pitanje o tome da li izdavanjem privremenih odredbi u budućnosti treba očekivati ograničavanje prava na slobodno izražavanje, prije svega ograničavanje ustavnog prava na informisanost.  Privremena zabrana, ukazali su stručnjaci, ima i upozoravajući učinak jer medij nakon takve odredbe može početi jako pažljivo da izvještava o nekoj konkretnoj stvari, te dobro promišlja da li određene informacije da objavi.

Prema mišljenju medijskog eksperta Petra Laha, zabrana pisanja je najgori oblik cenzure. Prema njegovom mišljenju »Prethodna zabrana pisanja dolazi u obzir samo tada kada je ugrožen javni interes - kada se radi o državnoj bezbjednosti ili integritetu sudske istrage ili procesa«. Primjer Dnevnika - dobivši veliku pažnju u tamošnjim medijima - omogućio je da se iskristališe više pitanja iz slovenačke medijske sfere.

Marko Milosavljević, profesor na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani, istakao je kao problematičan kriterijum na osnovu kojeg se sud odlučio na zabranu pisanja. »Imamo situaciju, u kojoj je očigledno da naše sudstvo nema jasne kriterijume kako se ravnati onda kada je riječ o informaciji, a kako se ravnati onda kada je riječ o interpretaciji informacije. Moramo razlikovati jedno od drugog, novinari izvještavaju, ali isto tako i komentarišu.« - rekao je Milosavljević.

U polemici na tu temu koja je vođena i u udarnom terminu na nacionalnoj televiziji, mogao se čuti podatak da se u drugim zemljama EU privremenoj zabrani pribjegava jedino kada se želi spriječiti objava potencijalno spornih fotografija, što je potpuno druga kategorija. Zabrana objave fotografija u Evropi se naročito primjenjuje u onim slučajevima kada su u takve priče upletena djeca, jer objavom fotografija čime se zadire u nečiju privatnost, kasnije pošto je šteta već načinjena, nema ispravke.

Pravnici na strani javnosti

U pravnoj struci - sa druge strane - rasplamsala se polemika u vezi dileme kako upostaviti ravnotežu između prava javnosti na informisanost i prava pojedinca na privatnost. Postavilo se pitanje da li se u tom, konkretnom slučaju, radilo o cenzuri i nedozvoljenom pritisku na medije.  Pravni stručnjaci su upozorili da je izdavanje zabrane pisanja u slučajevima kada se radi o ličnostima iz politike, privrede, javnog života - opasna praksa. Prema mišljenju većine, u slučaju Dnevnika, bilo bi dovoljno da je oštećeni tražio ispravku informacije.

»Kada se sud odlučuje na zabranu izvještavanja o nekoj osobi, mora se uzeti u obzir da se ne radi o nekoj fizičnoj osobi, već o, u ovom slučaju, privredniku koji nastupa u događajima, i za kojeg postoji veliki interes javnosti da bude obaviještena. Od suda treba očekivati da donese prevagu između ta dva prava» - smatra Janez Čebulj, nekadašnji predsjednik Ustavnog suda Slovenije. Istog mišljenja je i zamjenik slovenačkog ombudsmana Jernej Rovšek: kupovinom slovenačkih preduzeća Cerani je postao javna osoba, nije anonimni privatnik. U tom primjeru se jezičak vage nagnuo na stranu prava javnosti da bude informisana.

»Osnovno pravilo u takvim slučajevima je da se mora izvagati između prava ljudi da budu obaviješteni i prava pojedinca da sačuva svoj ugled i privatnost. Takva se procjena pravi od slučaja do slučaja« - mišljenja je Jurij Žurej sa Evropskog pravnog fakulteta. Taj pravnik smatra da bi druga priča bila ako bi se pisalo o Ceranijevoj ženi, ali kod političara i drugih javnih ličnosti mora se uzeti u obzir objektivni interes javnosti. U ovom slučaju interes javnosti leži u činjenici da je u preduzećima čiji je Cerani planirao postati djelimični vlasnik, više od 30 hiljada slovenačkih radnika koji žele ustanoviti ko je novi vlasnik, šta radi i slično…

Evropski sud za ljudska prava je u svojim slučajevima više desetina puta presudio da sloboda izražavanja ima prednost pred zaštitom privatnosti pojedinca, koji su za medije zanimljivi pošto su dio javnog života.

Zaštita privatnosti pojedinca može da prevlada nad slobodom izražavanja u izuzetnim slučajevima, poput u onima kada se štite djeca.

Umjesto epiloga

Zanimljivo je da (iako bi slučaj Cerani mogao biti spominjan studentima prava ili novinarstva) dva mjeseca nakon pokretanja cijele priče, Cerani za slovenačku javnost više nije u toj mjeri aktuelan. Poslovna istorija italijanskog biznismena, sa austrijskom adresom i slovenačkom sudskom farsom je i dalje zanimljiva, ali on više nije u toj mjeri važan igrač u slovenačkoj privredi. Prema najnovijim podacima, Cerani najavljuje dokapitalizaciju Šrotovog imperija, no nešto ranije, zbog neregularnosti, banke su blokirale dalji prenos dionica koje je trebalo za Boška Šrota da »odigra« taj Italijan…

Pozitivni rasplet tog slučaja mogao bi u dobroj mjeri da utiče na percepciju ponašanja sudova u slučaju novinarskih sloboda ubuduće. Jer da je Viši sud podržao zabranu pisanja, pitanje trenutka bi bilo kada bi se našao neki slovenački političar ili privrednik koji bi želio da na sličan način ograniči izvještavanje o njemu samom.

Ironično je da se takav slučaj dogodio u Sloveniji, državi koja zemljama bivše Jugoslavije predstavlja uzor za uspješno sprovedenu tranziciju i prilagođavanje evropskim standardima. Slučaj Cerani je pokazao ono čega se mediji u drugim zemljama, konkretno u Srbiji, pribojavaju nakon usvajanja novog Zakona o informisanju. S novom regulativom u nezahvalan položaj su dovedeni prije svega manji, lokalni mediji, kojima ako se ogriješe o zakon, plaćanjem novih, drakonskih kazni prijeti bankrot i gašenje, i to samo jednim izgubljenim sudskim slučajem.

Slovenački pokušaj preventivne cenzure mogao bi biti zanimljiv i u Crnoj Gori, u kojoj, iako bez rigoroznog zakonodavstva, poput onog najnovijeg u Srbiji, pljušte kazne za novinare. U toj zemlji u posljednje vrijeme skoro iz mjeseca u mjesec različiti biznismeni kao i visoki predstavnici vlasti »uspijevaju« na sudu dokazati da im je pisanjem, najčeščće nezavisnog lista »Vijesti« ili nezavisnog nedjeljnika »Monitor«, okrnjeno ime i ugled.

Stoga se teza ovdašnjih medijskih stručnjaka, mišljena na medijsku sferu u Sloveniji, možda može primijeniti i na situaciju u regionu: časopisnoj kući »Dnevnik«, »žrtvi« u ovom slučaju, uspjelo je ono što možda neće manjim medijima, koji nemaju dovoljno novca i stručnjaka u oblasti prava. Iz tog razloga ovakvi slučajevi mogu biti posebno opasni za manje medije jer oni nisu i ne mogu biti u dovoljno jakoj poziciji da bi se efikasno borili protiv ograničavanja novinarskih sloboda.