Postaviti jasna pitanja. Iako se na prvi pogled ovo pravilo čini jednostavno i očigledno, ipak se novinarima često desi da se zapetljaju postavljajući pitanja, pokušavajući što bolje objasniti sagovorniku šta u stvari žele reći. Vješt sagovornik će namjerno pustiti novinara da dugo priča i pojašnjava šta želi reći svojim pitanjem kako bi dobio na vremenu za pripremu odgovora. Najbolji način da se ova situacija izbjegne je dobra priprema. Ne treba bježati od formulacije pitanja unaprijed na papiru, samo radi podsjećanja. Sa druge strane, nije preporučljivo ni kruto čitanje pitanja sa papira.

Šta je "Off the Record"? Etika nalaže da se ovo precizno definira i poštuje. Ipak, podatak dobijen na ovaj način može poslužiti kao trag za prikupljanje dokaza. Sagovornik ipak mora biti upoznat u kojem momentu snimanje počinje, na koji način će intervju biti korišten i u kojem kontekstu će biti emitovan.

Jedno pitanje – jedan odgovor. Vrlo jednostavno – ukoliko postavimo nekoliko pitanja, sagovornik će odabrati na koje će odgovoriti, a nije nužno da je to odgovor koji novinaru najviše treba. Otvorena pitanja. Ukoliko nam nije dovoljan izričit “da” ili “ne” odgovor, pitanje treba formulirati tako da ostavlja prostora sagovorniku da kaže nešto više od toga.

Zadržati objektivnost. Ako smo negativno raspoloženi prema sagovorniku i publika to osjeti (iz našeg tona, grimase ili pitanja) postoji opasnost da će osjetiti sažaljenje i nehotice više vjerovati sagovorniku nego novinaru. Ništa manje opasno nije ni ako se osjeti da je novinar previše naklonjen sagovorniku, jer i u ovom slučaju publika može izgubiti povjerenje.

Ne “potrošiti” pitanja unaprijed. Iako je etično i pošteno dozvoliti sagovorniku da na najbolji mogući način pripremi odgovore, nikad ne treba davati sva pitanja unaprijed. Najbolje je dati okvirno listu tema o kojima će biti govora, kako bi sagvornik mogao pripremiti se podatke, konsultovati saradnike ili planirati svoje vrijeme.

Biti uporan. Ukoliko sagovornik nije odgovorio na postavljeno pitanje, treba ga postaviti ponovo. I ponovo. I ponovo, sve dok ne dobijemo odgovor, ili barem dok se eksplicitno ne izjasni da na to pitanje ne želi, ne može ili ne zna odgovoriti. Poznati je primjer BBC-jevog novinara koji je isto pitanje postavio ravno 13 puta. I na kraju opet nije dobio odgovor, ali je do tada gledaocima bilo više nego jasno da sagovornik neće odgovoriti.

Saznati sve potrebne činjenice prije intevjua. Novinar koji zna činjenice i spreman dolazi na intervju može biti ravnopravan sagovornik i šanse da intervju završi samo kao jeftin publicitet za njegovog sagovornika su znatno manje. Ipak, novinar ne bi smio izgubiti iz vida da njegovo znanje ne treba biti prenaglašeno, nego da mu treba poslužiti samo kao dobra osnova. Novinar je predstavnik svoje publike – treba postaviti pitanje kakvo bi posavila publika i ne smije biti “previše upućen” u temu, jer rizikuje da obični gledaoci koji nisu uradili zadaću kao on, neće moći pratiti razgovor. 

Birati dobre govornike za sagovornike. Neki ljudi znaju jako mnogo o nečemu ali to ne znaju lijepo ispričati. Neki ljudi imaju iritantnu govornu manu. Neki opet pričaju previše i nije ih moguće zaustaviti. Novinar će u toku pripreme intevjua saznati sa kakvim sagovornikom ima posla. Nekad je bolje otkazati intervju i naći drugog sagovornika.

Veoma važno!!! Posao novinara se na završava onog momenta kad je postavio pitanje! Naprotiv! Uvijek treba pažljivo slušati odgovore. Iz njih se može dobiti ideja za dodatno pitanje, odgovor na sljedeće, ili naznaka koju treba razraditi. U protivnom, publika će i te kako osjetiti da novinar ne učestvuje u razgovoru, nego od momenta kad je postavio pitanje, već razmislja o sljedećem i sama će izgubiti pažnju da prati intervju.

(Po trening materijalima BBC-ijeve Škole novinarstva priredila Nela Kačmarčik)