Nenad Pejić: Iluzija o nevinosti - Novinarstvo u vrijeme kriza i sukoba
Nenad Pejić: Iluzija o nevinosti - Novinarstvo u vrijeme kriza i sukoba
Večeras će u Sarajevu u ateljeu Figure (Danijela Ozme 12) s početkom u 19 sati biti promovisana knjiga Nenada Pejića "Iluzija o nevinosti (Novinarstvo u vrijeme kriza i sukoba)".
Nenad Pejić, dugogodišnji direktor Radija Slobodna Evropa i jedan od najpoznatijih bh. novinara, istražuje teme i pitanja sa kojima se novinari i mediji suočavaju izvještavajući iz kriznih situacija. Koristeći vlastito ali i bogato iskustvo reportera Radija Slobodna Evropa on propituje novinarske dileme, učinjene greške, primjere hrabrosti i izvještavanja unutar složenih vojnih, političkih i etničkih tenzija na širokom prostoru od BiH do Pakistana.
Kao najavu večerašnje promocije izdvojili smo uvod u ovu knjigu koju objavljuje Mediacentar Sarajevo.
__
Mladi američki novinar, Seymour Hirsch, je 1969. godine pripremio priču o ubijanju i silovanju vijetnamskih civila od strane vojnika Sjedinjenih američkih država u selu Mai Lai. Izvještaj su prenijele mnoge televizijske stanice i glavne novine što je izazvalo šok na nacionalnom nivou. Antiratno raspoloženje u SAD, koje je već tada bilo snažno, preraslo je u dominirajući pokret u američkom društvu. Antiratni protesti su postali još snažniji. Seymour Hirsch je dobio Pulitzerovu nagradu za novinarstvo.
U Bosni i Hercegovini, u aprilu 1992-e godine, ja nisam bio u poziciji da izvještavam o nekoj sličnoj priči iako ih je Bosna tada bila puna. Seymour je bio reporter dok sam ja bio glavni i odgovorni urednik. Glavni urednici ne pišu novinarske izvještaje. Ali Seymour Hirsch i ja imamo nešto zajedničko. Mi smo obojica, gotovo religijski vjerovali i slijedili, principe profesionalnog novinarstva. Moj američki kolega je dobio svoju bitku, ja sam svoju izgubio.
Bilo je rano ratno jutro 21-og aprila 1992-e godine. Spavao sam u kancelariji u zgradi Radio-televizije Sarajevo. Bilo je teško i sumorno jutro. Grad je pokušavao da nadoknadi nesanicu uzrokovanu još jednim noćnim bombardovanjem. Probudilo me sunce ali mu se ni ja niti druge Sarajlije nismo radovali. Lijepo vrijeme značilo je da će ciljevi biti jasniji i artiljeriji sa okolnih brda će biti lakše gađati.
Eksplozija me uzdrmala. Onda slijedeća. Pa još jedna. Kolega koji je spavao u drugoj kancelarijskoj fotelji mi reče da gađaju obližnji depo gradskog saobraćaja gdje je tramvajska garaža. Ali, kad su tri slijedeće granate pale shvatili smo - gađaju zgradu televizije. Čudno je kako čovjek odbije da prihvati istinu da je postao cilj. I da to ne odbije, ništa ne može promjeniti. Svi oni koji su prošli kroz bilo kakav rat razumjeće osjećaj nemoći i beznađa. Brojiš eksplozije, vrijeme ne prolazi i ti čekaš da te pogodi. Ili promaši. Sve sam te godine pred rat i nakon njegovog početka bio ubjeđen da mediji ne mogu biti dio rata, niti bi mediji pod bilo kojim okolnostima trebali biti tek produžena ruka neke vlade. Borio sam se za taj status Radio-televizije Sarajevo poput tvrdoglavog tinejdžera. RTSA može biti lojalna samo svim građanima Bosne i Hercegovine i nikome drugome. Granate koje su pogađale televizijsku zgradu su rušile zidove ali i moje iluzije. Postali smo vojni cilj, srpska strana nas je definirala kao neprijatelje i tako smo postali jedna strana u ratu. A niko nas nije ni pitao.
“Novinarstvo kao profesija ima snagu utjecaja na javnost i ostavlja svoj trag u društvu i u povijesti. Reportaže ne odražavaju samo ono što se dešava na terenu nego takođe izazivaju široku lepezu emocija i stavova u toj istoj javnosti koja, naravno, reagira na različite načine. Drugim riječima, novinarstvo je u poziciji da presudno utiče na ljude”.
To je citat iz dokumenta USAID-a pod imenom “Vodič za profesionalno novinarstvo u konfliktnim zonama“. Ja sam toga bio svjestan i želio sam taj “presudni uticaj” iskoristiti u mojoj podijeljenoj državi i osigurati građanima činjenice i istinu i tako im omogućiti da budu informirani kad budu donosili svoje odluke o ratu, političkim strankama, svojoj budućnosti.
Znao sam da su “svi ratovi bazirani na prevari”, kako piše San Tzu. Ali, isto sam tako znao da te mediji mogu iz te prevare izvući, čak i spriječiti tu prevaru. Moj jedini saveznik u tom “križarskom ratu” je mogla biti samo istina - prva zapovijed profesionalnog novinarstva.
“Demokracija zavisi od toga da li građani dobijaju provjerene i vjerodostojne činjenice koje su saopćene u razumnom kontekstu. Novinarstvo ne “proganja” istinu u nekom absolutnom ili filozofskom smislu, nego je može - i mora - promovirati u praktičnom svijetu. Ta ‘novinarska istina’ je proces koji počinje sa profesionalnom disciplinom u prikupljanju i verificiranju činjenica. Novinari pokušavaju da javnosti prenesu te činjenice nakon vjerodostojne i fer procjene njihovog značenja. To su činjenice koje važe u trenutku izvještavanja ali su uvijek predmet ponovnog istraživanja.”
Novinari moraju, također, javno obznaniti i izvore svojih informacija koliko god je to moguće kao i način na koji se do tih izvora došlo kako bi javnost mogla sama procijeniti valjanost informacija. Tačnost informacija, javnost izvora informacije kao i način na koji se do informacije došlo je osnova na kojoj se gradi sve ostalo - kontekst, interpretacija, komentar, kritika, analiza i debata. Što su više građani suočeni sa informacijama, oni imaju sve više potrebu da znaju kako se informacije verificiraju.
Moje iskustvo kaže da problem nastaje kada javnost koja prima informacije ne pokazuje želju da sazna istinu. Neko je jednom rekao da je bolje osvojiti glave nego gradove. Ja sam htio da profesionalnim izvještavanjem utičem da javnost bude otvorena ka istini, a ne samo ka informacijama koje su im slali mediji kontrolirani od nacionalnih oligarhija, htio sam da žele saznati istinu. Mislim da sam uspio, ali tek na kratko, živjeti svoje iluzije.
Na tragu tih iluzija i razočarenja živio sam pobjede i poraze u pokušaju da nametnem dominaciju novinarske profesije i njenih principa. Kada sam počeo raditi na Radiju Slobodna Evropa te naučene lekcije sam primjenjivao u uređivačkoj politici pomažući kolegama koji su izvještavali iz zona sukoba i ratova. Imao sam sreću da to svoje iskustvo prenesem u raznim debatama i na seminarima u Engleskoj, Njemačkoj, Češkoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji i u drugim prilikama. Nigdje u Bosni i Hercegovini ili u bivšoj Jugoslaviji.
Svako bolno iskustvo donosi malo radosti, ponekad samo u onom trenutku kad bol prestaje. U mom slučaju, svaka prilika koju sam imao da prenesem svoje iskustvo, svoje greške i svoje dobre poteze novinarima nadajući se da im pomažem u olakšavanju njihove boli, bila je moja radost.
Radio Slobodna Evropa je organizacija čiji su zaposleni prolazili ili još prolaze bol izvještavanja o sukobima, ratovima, mržnjama, diskriminacijama te društvenim i ethničkim podjelama. Neki su platili cijenu profesionalnog rada bivajući tučeni ili zatvarani. Neki su ubijeni. Neki žive u sigurnosti Praga gdje je sjedište moje radio stanice ali su njihovi roditelji, djeca ili samo rođaci u zatvorima nekog od totalitarnih režima. Oni su politički zatvorenici, a na neki način su to i neki novinari na Radiju Slobodna Evropa. Neki su izbačeni iz svojih država, nekima je zabranjeno da se vrate, neki nikad ne izvještavaju pod svojim pravim imenima. Neki još izvještavaju krijući se u raznim državama. Oni se javno ucjenjuju, njihova imena se pojavljuju u naručenim tekstovima gdje ih blate i proglašavaju izdajnicima.
Njihova i moja agonija je razlog ove knjige. Naše je iskustvo pretočeno u 50 pravila i ko zna koliko primjera koji mogu pomoći svim novinarima da lakše rješavaju svoje dileme te da imaju manje profesionalne boli i patnje u neprekidnom naporu da se bude fer i istinit.
Ali, moraju znati, da agonija nikad ne može biti potpuno izbjegnuta.
Promocija knjige održat će se u Sarajevu, u Ateljeu Figure 16. avgusta u 19 sati. I u Tuzli, u Ateljeu Ismeta Mujezinovića 17. avgusta.
___
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.