Na mjestu gdje se spajaju rijeke Sava i Bosna, leži grad (Bosanski) Šamac. Ovdje Sava razgraničava Bosnu i Hercegovinu od Republike Hrvatske, a rijeka Bosna razdvaja Republiku Srpsku od Federacije Bosne i Hercegovine. Upravo ovaj geografski položaj, koji je nekoć predstavljao najveću prednost grada, u posljednje je vrijeme izvor njegovih najvećih nedaća. 

 

Modernu historiju ovog grada čine gradnja, koju obilježavaju završetak izgradnje 240 km duge željeznice Šamac-Sarajevo odmah po završetku Drugog svjetskog rata i uspostavljanje ovog grada kao jednog od industrijskih središta, ali i razaranje, i to ne isključivo ono za vrijeme rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine kada su se nad stanovništvom ovog grada desili brojni zločini protiv čovječanstva, a industrijska snaga je potpuno iščezla. Ipak, usprkos oštrim efektima etnonacionalizma i ekonomskim teškoćama, ovaj grad se u posljednje vrijeme vratio uobičajenom životu. Onda je 16. maja 2014. godine nabujala rijeka Bosna preplavila grad, ostavivši neke od njegovih dijelova pod vodom i naredne dvije sedmice. 15 mjeseci kasnije, grad se i dalje oporavlja od ove nepogode. 

 

 

Ulica Vuka Karadžića je inače tiha, osim tokom školske sedmice kada postaje jednom od glavnih ruta školarcima na njihovom putu ka školi ili iz škole koja je smještena iza ugla. Kao i većina ostatka regiona Bosanske Posavine, ulica je savršeno ravna. Predivno je intimna, mada, čini se, ponekad i pretjerano. Ona je dom Toše (Teodora Pupčevića), Emira (Gibića) i Ade (Adnane Tihić) koje sam upoznao prvih dana poplava kada se ulicama moglo prolaziti samo gumenim čamcima. 

 

 

Jesu li tog majskog jutra bili svjesni rizika koji prijeti gradu nakon što su velike poplave već pogodile gradove kao što su Maglaj, dva dana ranije, ili Doboj, dan prije? 

 

“Vreće s pijeskom su raspoređene uz korito rijeke Save, mada sam ja podsjetio načelnika i one koji su postavljali vreće da najveća opasnost ne dolazi od Save već od Bosne, kao što je uvijek bio slučaj za vrijeme poplava u ovim krajevima,” prisjeća se Emir. “A kad sam ja kod kuće punio svoje vreće pijeskom, komšije su mi se smijale. Međutim, ja sam bio spreman i provjerio sam i da li mi radi motor na čamcu, jer sam znao da će biti strašno. Što se tiče Civilne zaštite, oni su zakazali i ja jednostavno ne mogu da vjerujem da je čovjek koji ih je tada predvodio i dalje na toj poziciji.”

 

 

 “Mislio sam, ako bude poplava, da neće biti toliko obimne i da ćemo u najgorem slučaju otvoriti sve odvode da ispustimo vodu,” Toše odražava razmišljanja mnogih iz tog perioda. “Ali, poplave su bile tako jake da, u slučaju da su počele po noći kada su ljudi spavali, a ne tokom jutra kao što se desilo, bez sumnje bi postojao daleko veći rizik za ugrožavanje ljudskih života.”

 

 

Ada se prisjeća zbunjenosti kod ljudi. “U takvim disfunkcionalnim prilikama u kojima smo se i mi našli, od krucijalne je važnosti da mediji pruže detaljne informacije o stvarima koje su bitne javnosti, ali su nas u ovom slučaju mediji spektakularno iznevjerili.” Nakon što joj je kuću ispunilo preko metar vode u samo prva dva sata poplava, nazvao ju se prijatelj iz susjednog grada Domaljevca koji je tada radio za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, i insistirao da ona i njena familija, ako je moguće, pređu u njegovu kuću. Međutim, u roku nekoliko sati, i njegova je kuća bila pod vodom. “Šta vam govori činjenica da je čak i neko ko radi za Predsjedništvo bio neinformisan?”

 

 

 

Zajedno sa prijateljima Jaskom i Senadom iz iste ulice, Emir i Tošo spasili su na stotine ljudi u prva 24 sata poplava koristeći čamce i konopce, nakon čega su nastavili sa podjelom humanitarne pomoći cijelom gradu tokom, kao i nakon poplava. Prvih 48 sati poplava u gradu bilo je haotično i nekoordinirano. Službe pomoći bile su prisutne, ali su njihove reakcije bile neorganizovane, a procedure civilne zaštite su zakazale, što je bio slučaj i u drugim gradovima pogođenim nesrećom. 

 

 

U narednim danima počela je pristizati pomoć izvana, voda se polako počela povlačiti, a kišu je zamijenilo toplo vrijeme. Međutim, težak posao je tek trebao uslijediti. Nakon maja, došao je juni, i nakon što se voda povukla ostali su duboko smrdljivo blato i ruševine, ali zbog naglog pada interesa medija i javnosti, stigla je samo nekolicina volontera iz Maglaja i Doboja. 

 

 

 

 

 

Različite vrste pomoći pristigle su u narednih nekoliko mjeseci, dok je druga pomoć obećana ali nikad nije isporučena, ili je stigla prekasno da bi bila od bilo kakve koristi (u jednom slučaju, stiglo je preko million hirurških maski preko osam mjeseci nakon poplava).

 

 

 

 “Ne znam nikoga da je zadovoljan,” insistira Ada. “Ako poredite podjelu vaučera u RS-u s onim u Federaciji, da - definitivno je bolje organizovana. Ali čemu potreba da se sprovede detaljna procjena štete kada su inicijalno svi korisnici trebali primiti po tačno 5,000 KM, bez potrebe za zadovoljavanjem bilo kojeg drugog kriterija osim onog da ste legalni vlasnik i bez obzira na nivo pretrpljene štete? A odgovor međunarodne zajednice je bio potpuna zbrka; sve je bilo tako neiskoordinirano da su pojedine organizacije konstantno ponavljale isti proces identificiranja primarno socijalno ugroženih osoba, nepotrebno stvarajući jedne te iste liste potencijalnih primalaca pomoći.” 

 

 

Tošu također nimalo nije impresionirao način podjele pomoći za oporavak od poplava. “Ja sam se prijavio za pomoć koju je nudila nekolicina organizacija uključujući UNDP, koji je dao nadležnost opštinskim vlastima.  Međutim, ja nisam primio nikakvu pomoć jer su u opštini izgubili moju dokumentaciju, a nisam imao dokaza da sam predao dokumente jer, kao i mnogi drugi, nisam primio nikakvu pismenu potvrdu kada sam predao aplikaciju. Opštinske vlasti su se konstantno borile sa procesom podjele pomoći, a pogotovo su podbacili u stvaranju i poštivanju jasnih kriterija i smjernica. Nepošteni aplikanti su stvorili problem; npr. ljudi bi se odjednom pravili da više ne žive sa svojim suprugama da bi mogli primiti dva vaučera.”

 

 

 “Ako biste se direktno obratili UNDP-ju,” nastavlja Tošo, “oni bi vam rekli da su opštinske vlasti zadužene za raspodjelu pomoći, a ako biste pitali opštinske vlasti, odgovorili bi da je to UNDP-jev projekat. Na početku sam pitao lokalne vlasti za pisane kriterije i rekli su mi da znaju neke od kriterija, ali ne sve. Tada su insistirali s pričom da su oni zaduženi samo za prikupljanje aplikacija i da treba da se obratim UNDP-ju sa pitanjima vezanim za kriterije i koordinaciju. Ubrzo nakon toga, kontaktirao sam UNDP gdje su me informisali da su opštinske vlasti zadužene za sve aspekte dodjele pomoći i da je UNDP zadužen samo za nacrt tenderske dokumentacije. Ipak, poslali su mi kriterije koji su korišteni za tendersku dokumentaciju. Saznao sam da se prijavilo 1,700 familija, a znalo se da ih samo 230 treba primiti pomoć. Nakon što je lista javno objavljena u novembru, postalo mi je jasno da veliki broj onih sa spiska ne zadovoljava kriterije koje sam dobio od UNDP-ja. Zbog toga me nije nimalo začudilo da je ova prva lista ubrzo nakon objave poništena.”

 

 “Vlada Federacije je također učestvovala u pružanju pomoći, čak i u RS-u,” napominje Ada. “Odgovornost za raspodjelu ove pomoći je dodijeljena SDA i Islamskoj zajednici. Rezultat ovoga je bio da ste mogli proći gradom i vidjeti gomile nasutog pijeska samo ispred kuća Bošnjaka. Bez obzira da li je ovo bio namjeran ili nenamjeran način da se ljudi identificiraju po svom etnicitetu, uništilo je napore i inicijative u kojima smo učestvovali godinama da bismo poboljšali koegzistenciju i jednakost. Ja sam shvatala dobru namjeru Vlade Federacije, ali nije trebalo ovlastiti religijsku instituciju niti političku stranku da ima odgovornost za raspodjelu pomoći. Zaista, najučinkovitiji izvor pomoći je došao od volontera koji su se pojavili niotkuda da bi podijelili direktnu pomoć samo na osnovu naših pojedinačnih potreba.”

 

 

“Mi ovdje ne radimo na koegistenciji, mi je živimo,” objašnjava Tošo. “Oni koji stalno pričaju o koegzistenciji bi trebali jednostavno pustiti ljude da nastave sa svojim životima. Svaki put kada se političari upletu u odnose među nama, običnim narodom, stvaraju nepotrebne podjele.”

 

 

Nadovezujući se na temu, Tošo daje primjer donatora iz Taiwana koji je tražio listu svih onih koji su djelovali u čamcima za vrijeme poplava, da bi ove pojedince nagradili novim čamcima u znak prepoznavanja njihove nesebičnosti i hrabrosti. “Naravno, mi smo naveli imena onih koji to najviše zaslužuju. Listi su pridonijele i opštinske vlasti kao i aktivisti poput Ade, ali i šef Civilne zaštite koji je, mada u tom periodu u Austriji, požurio da obezbijedi dugu listu imena, uključivši imena brojnih njegovih prijatelja. Zanimalo me je da vidim da li su svi iz našeg tima na listi jer smo bili aktivni u čamcima od trenutka kada je voda preplavila grad. Kad sam otkrio da ni Emir ni Jasko nisu na listi, pitao sam zašto. Odgovor koji sam dobio je manje-više bio da bih trebao da gledam svoja posla. I mada se, hvala bogu, Jaskovo ime sljedećeg dana pojavilo na listi, Emirovo nije nikada, i čak ga nisu pozvali ni na dodjelu nagrada koja se desila ove godine na Vaskrs. Četvero ili petero ljudi koji su tada primili priznanje nisu igrali ama baš nikakvu ulogu u pomaganju ljudima za vrijeme poplava.”

 

 

Jasno se vidi Adina frustracija. “Bojim se da, što se tiče vlade, nisam čula nikakve informacije o tome da je bilo neke sistematične analize događaja prije i poslije poplava da bi se u budućnosti spriječila dešavanja sa ovako destruktivnim i opasnim učinkom. Znam da su započeli sa izgradnjom nasipa, ali isto tako znam da dosta širok pojas riječne obale i dalje nije siguran i da se samo možemo pomoliti bogu da se onakva katastrofa ne desi opet. “

 

 

“Koliko je meni poznato, niko nije napravio bilo kakvu analizu o pripravnosti i načinima reagiranja na moguće poplave u našem području,” Tošo se nadovezuje na Adino opažanje. “Ono što znam je da niko nikad nije pitao nikog od nas o tome šta se desilo prošlog maja ili o tome šta bi se trebalo napraviti u slučaju da nas ponovo zadese poplave.” 

 

Emir se slaže: “Cijeli pristup civilnoj zaštiti je sramotan. Od poplava nisu održali nijedan seminar ili sastanak bilo kakve vrste gdje bismo mogli razmotriti našu spremnost u budućnosti jer očito je da vlada ne smatra da je to od ikakve važnosti. Policija i vatrogasci u našem području imaju malo ili nimalo iskustva sa djelovanjem u vodom pokrivenim područjem, a očito je da nikog ne zanima da ih obuči. Ja bih želio da postoji neka vrsta evidencije u kojoj bi bilo navedeno ko posjeduje brod i gdje je lociran, za hitne slučajeve u budućnosti. Ovoj vladi nikad nije palo na pamet da pita naš tim o iskustvima kroz koja smo prošli ili da nas pitaju za mišljenja ili prijedloge.”

 

 

Na kraju intervjua, Emirova ogorčenost gotovo da se može opipati. “Niko zapravo ne može da shvati kako je to kada spasiš život stopostotnom invalidu kojemu je voda došla već do grla. Lično sam spasio četiri života i mogu vam reći da je to iskustvo u potpunosti drugačije od onog kada dijelite hranu. Ali niko neće ni da popriča s nama o tome kako se spašavaju životi u takvoj hitnoj situaciji. Nikoga ni najmanje ne zanima da nauče nešto iz ovoga.”