Nekada slavni, danas stari i bolesni, antifašisti, borci iz II svjetskog rata danas se suočavaju sa nacionalizmom i zaboravom bh. društva.

Evo dileme o kojoj vrijedi razmisliti: kakva je budućnost naše prošlosti kada živi svjedoci historije izumiru potpuno zaboravljeni? Kako se sjećamo i zašto zaboravljamo?

Ovo je priča o zaboravu, tako karakterističnom za bosanksohercegovačko društvo. O zaboravu na ljude koji su nekada odbranili domovinu od fašizma, a danas žive na samoj margini. Priča je to o malim, a tako bitnim ljudima koji i danas znaju obući svoje odore i ponosno pričati o slavnoj prošlosti.

Antifašizam na margini društva

Sarajevo, 25. januar 2010. godine, 12 sati. Prostor ispred Narodnog Pozorišta izgleda pusto, samo se poneki starac tromo vuče kako bi prisustvovao 50-toj godišnjici lista „Glas Antifašista“. Unutra, šeždesetak starih boraca i antifašista mirno sjedi, dok vani trijumfalno pobjeđuje ideologija protiv koje su se nekad borili. Glasovi su ogorčeni, fašizam je u porastu, a antifašista je sve manje.

Na pitanje da li su borci iz Drugog svjetskog rata marginalizirani, Raif Dizdarević, partizan od svoje 16-te godine, a kasnije slavni političar, skromno tvrdi da je bitnija činjenica da je ideja antifašizma na samoj margini društva.

''Na sceni su snage kojima period Narodnooslobodilačke borbe smeta’’, tvrdi Dizdarević, „te je otuda raširena pojava da se u najmanju ruku prešutkuje taj period, da se to vrijeme ne osvjetljava na pravi način, u školama, na časovima historije ili se čak krivotvoreno prikazuje.''

I dok napolju vladaju snage neofašizma, nacionalizma i klerofašizma, glas antifašista je sve tiši. U Bosni i Hercegovini nije izglasan zakon o zabrani fašističkih udruženja i simbola, zastave Tita se vihore zajedno sa zastavama Draže Mihajlovića, genocid je moguće negirati, Jevreji se nalaze u kategoriji ''drugi'' i nemaju pravo da budu birani, a pola države ne priznaje ZAVNOBIH, nosioca bosanskohercegovačke državnosti.

I dok se historija prešutkuje, ipak, još dalje žive svjedoci vremena kada je fašizam doživio najveće poraze upravo na ovim prostorima.

Zaboravljeni borci

Čini se da su Jablanici, malom hercegovačkom gradu, nekada poprištem Bitke na Neretvi, najveće bitke humanosti, svi zaboravili na stare borce – i općina, i mediji, i stanovništvo. Podignut 1978., za sjećanje na najslavniju bitku, i muzej NOB-a danas stoji poluprazan i neposjećen. Samo u ponekoj kući stari borci ponosno čuvaju svoje ordenje.

Omera Maslu, rođenog 1928. godine u Donjoj Jablanici, niko nije zvao imenom, on je među partizanima bio poznat kao Mali. Stupio je u Narodnooslobodilački rat kada je imao 14 godina, 8 mjeseci i 7 dana, sjeća se Omer, koji danas, star i bolestan, ima zadivljujuće pamćenje.

„Kuda ćes ti mali?“, pitao ga je komesar vojske davne 1942. godine. „Ja ću tu gdje i ti“, odgovara mu Omer Maslo i stupa u partizane.

Dijete-vojnik, i dalje odvažni partizan i veseli starac, danas je jedan od osam živih boraca koji su preživjeli slavne Bitku na Neretvi i Sutjesci. Kondukter poslije rata, danas panzioner, Omer i njegova porodica žive od 400 maraka penzije u porodičnoj kuci u Donjoj Jablanici, koju nikad nije i ne bi napustio.

Omer tvrdi da je u ratu bio ranjen čak sedam puta i ponosno pokazuje ožiljke. Liječili su ga u šumi i nije znao za strah. U ratu je odrastao i kada se vratio kući sa 17 godina, majka ga nije prepoznala.

Omera Maslu danas usrećuje to što je predsjednik SUBNOR-a Jablanica i član Upravnog odbora SUBNOR-a BIH. Tvrdi da je to za njega ponos i obaveza. Kao predsjednik i jedan od najmlađih članova, Omer posjećuju bolesne i nepokretne partizane kojih u Jablanici ima oko 40.

„Općina nam skoro ništa ne daje. Uglavnom nam daju 120 KM mjesečno da pokrijemo troškove“, tvrdi Omer, napominjujući kako to nije dovoljno za posjete starim partizanima. „Mi danas smetamo vlasti, koja je korumpirana, jer smo se borili za istinu.“

Međutim, najveću ranu Omer je doživio u ovom, posljednjem ratu. Po uzoru na dedu, Omerov unuk krenuo je u vojsku i poginuo s 22 godine.

Omera je, kao i ostale partizane, zadesio novi užas i novi rat, rat kojeg on zove „uništavanje naroda“ i za kojeg tvrdi da je bio 77 puta gori od prošlog.

„U Drugom svjetskom ratu svi smo se borili zajedno, i Srbi, i Hrvati, Muslimani, Jevreji, Romi, protiv fašizma, a sada smo krenuli jedne na druge“, govori Omer i plače.

„Ako zaboravimo prošlost, teško ovome narodu u budućnost“, s povišenim tonom tvrdi Omer Maslo, ogorčen na današnju omladinu i korupciju u društvu.

Prostorije SUBNOR-a u Općini Centar Sarajevo stare su, mračne i mirišu na vlagu. Šerif Biser, jedini živi bivši logoraš Jasenovca na području Sarajeva, svaki dan sjedi tu čuvajući arhive i knjige od zaborava.

„Mislio sam da se rat više ne može ponoviti i da je fašizam pobijeđen“, govori Šerif Biser. „Ali nije nestao. Godina 1992. bila je ista, ne samo za Sarajevo, nego i za čitavu Bosnu i Hercegovinu, upravo sa svim tim karakteristikama. Nacionalizam je prerastao u fašizam.“
Šerif Biser, rođen 1925. godine u Derventi, kao sarajevski gimazijalac pristupio je 1942. godine SKOJ-u, Savezu Komunističke Omladine Jugoslavije. Danas se sjeća kako su iz njegovog razreda nestajali Srbi, a iz njegove ulice Jevreji. Fašisti su podijelili omladinu, muslimani i katolici bili su odvojeni od Srba i Jevreja. Šerif, kao pripadnik ''cvijeća hrvatstva'' znao je da ovakav odnos nije bio uredu, te počinje svoju cjeloživotnu borbu protiv fašizma.
Početkom 1943. godine otkriven je kao ilegalac i sa 17 godina je odveden u logor. Međutim, to ga nije spriječilo da se i dalje bori protiv fašizma, te je u Jasenovcu čuvao stražu kada su ostali zasjedali i kao čistač u bolnici slušao informacije o pokretima i prenosio ih. Nakon što je bio pušten iz Jasenovca, mlad i nošen idejom antifašizma, pobjegao je u partizane i borio se do samog završetka rata.

„Općina nam ne daje dovoljno sredstava“, tvrdi Šerif Biser, predsjednik SUBNORA-a Sarajevo. „Potrebne su nam daleko veće svote. Mnogo je boraca i bolesno i nepomično, mi njih obilazimo, to su veliki troškovi“.

Podijeljeni borci

I pored svih neprilika s kojima se stari antifašisti bore, to ne čine zajedno. Tragično, i sam SUBNOR na nivou Bosne i Hercegovine nije jedinstven.

Ova nekada društveno-politička organizacija, koja je okupljala sve borce Narodnoslobodilačkog rata, danas, na margini društva, ni svoje članove ne umije održati na okupu.

Bosna i Hercegovina ima dva glavna Saveza udruženja boraca: SUBNOR BiH i SUBNOR RS, koji su već nekoliko godina u sukobu.

Glavni razlog ove podijeljenosti je činjenica što SUBNOR RS ne slavi 25. Novembar, Dan državnosti BiH, utemeljen na tekovinama Narodnooslobodilačkog pokreta, tvrdi Šerif Biser. Drugi razlog, kako navodi, jeste što su prije tri godine borci Banjalučkog SUBNOR-a došli na proslavu Sutjeske sa slikama Draže Mihajlovića. „Čak su mu i spomenik podigli“, govori Biser. „Ne zovu nas na Kozaru, ne dolaze u Jablanicu. Slave samo događaje koji su u Repulici Srpskoj.“

Kako da mlađi naraštaji gaje poštovanje prema tom vremenu kad su i sami borci zaboravili na svoju prošlost. Izjednačen je status antifašista i fašista, na internetu se formiraju omladinske grupe posvećene Draži Mihajloviću i Ante Paveliću, a na školskim klupama sve češće se pojavljuju kukasti križevi.

Čini se da zaboravljamo istinu koja nam ne odgovara i da se sjećamo samo na selektivan način. Samo se ponekad nađe neki pojedinac da sačuva narative od zaborava.

Čovjek 20. stoljeća

„Čovjek 20. stoljeća je čovjek obilježen fašizmom u svim njegovim interakcijama. Volio bih da mogu reći da je čovjek 20. stoljeća onaj koji je spoznao da isključivanje drugog, eliminiranje drugačijeg predstavlja nerazumijevanje samoga sebe. Međutim, čini mi se mnogo bližim istini konstatacija kako je čovjek 20. stoljeća onaj koji je malo toga naučio iz prošlosti’’, govori Mario Hibert, scenarista filma „Čovjek 20. stoljeća“.

Mnogo je sličnih priča, a rijetki su pokušaji da se te priče zabilježe i sačuvaju. Možda je umjetnost jedan od načina da se sačuva prošlost i osvijetli istina.

Bećo Filipović je tragična ličnost 20. stoljeća. Rođen 1923. godine, premunio je prošle godine u februaru. Bio je antifašista i logoraš u Mathauzenu za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i zatočenik socijalističkog režima na Golom Otoku, i nacionalističkog u Malom logoru u Banja Luci.

Ali uspomena na Beću Fulipovića je sačuvana zahvaljujući scenaristi Mariu Hibertu i redalju Harisu Proliću, koji su snimili dokumentarni film o ovom uzoritom čovjeku.

Na pitanje zašto je važno da se sjećamo, Mario Hibert odgovara: „Značaj pamćenja za pitanje identiteta je ogroman. Zajednice koje se ne sjećaju osuđene su na propast. Sjećanje osigurava trajanje identiteta. U Bosni i Hercegovini danas ne postoji zajednički kulturni identitet, a upravo je u tom smjeru vođena ratna politika čije su žrtve bili ne samo ljudi, već i institucije koje čuvaju pamćenje svoga naroda ili svojih naroda. Upravo zbog toga je važno bilježiti narative, bilježiti pojedinačne sudbine, svjedočiti uopće.“

Zašto smo zaboravili lekciju? Zašto ne slušamo glasove antifašizma i žive svjedoke naše historije koji su se, čini se, uzalud borili? Borili su se i dali su svoju mladost za temelje države, čijem raspadu su danas svjedoči.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tekst je napisan u sklopu specijalističkog programa za mlade novinare i studente novinarstva  “Izvještavanje o marginaliziranim grupama u BiH” (decembar 2009 – februar 2010). Organizator programa je Mediacentar Sarajevo.