Autor postavlja pitanje zašto ni u koordinatama poslijeratnog bh. društva sveprisutni tehnološki napredak nipošto nije jamac demokratizacije društvene svijesti. Komentar Dinka Krehe.

Premda su pokušaji da se osvijetli fenomen raskoraka između tehnološkog  napretka medija i njegove sadržajne regresivnosti stari gotovo koliko i sama teorija i kritika medija¹, možemo ustvrditi kako ovaj problem u kontekstu medijske Bosne i Hercegovine  naprosto nije prepoznat kao takav. Uzmimo za primjer raznorazne vidove kolektivne etnonacionalističke regresije kojima danas svjedočimo u internetskim medijima. Naime, općerasprostranjeno internetsko desničarenje poslovično se opisuje tek izvanjski,  kao da je riječ o praksi posve neuvjetovanoj medijskim tehnologijama koje nam je i čine vidljivom; iz te perspektive, uloga medija svodila bi se na prosto zrcaljenje objektivno postojeće „slike društva“. Drugim riječima, samim medijima dodijeljen je tek status „nestajućih posrednika“: oni bi bili ti koji postojeće činjenično stanje – npr. omasovljenost etnonacionalizma – čine transparentnim, no njihova materijalna narav (medija-kao-medija) ostaje nevidljiva.

Kako onda pristupiti problemu svakodnevne ideološke regresije u uvjetima munjevitoga tehnološkog napretka?  Izvanredno inspirativan ogled ispisan u novije vrijeme na ovu temu dugujemo Borislavu Mikuliću². Kritizirajući onu vrstu kritike koja se autistički usredotočuje isključivo na narav medijskog sadržaja, Mikulić ukazuje na samu strukturnu predispoziciju suvremenih medija za ideološkom regresijom: stalno rastuća težnja medija za „totalnim prisustvom“ u ljudskoj svakidašnjici dubinski je povezana s mitskim obrascima mišljenja iz kojih izrastaju retrogradne ideologije. Mikulić za primjer navodi fenomen televangeličke crkve u SAD-u – njezina ideološka regresivnost po njemu se ne sastoji se tek u holističkoj slici svijeta koju nudi, nego u njezinoj simbiozi s medijskom (televizijskom) logistikom, a koja se ogleda u zahtjevu za neprekinutom participacijom u svakodnevnom životu vjernika:  „između njezina nauka, ideološkog sadržaja i elektronskih medija, kojima se prenosi, ne postoji nikakva strukturna distanca: oni su živi paradoks neposredne medijske stvarnosti“³. Ova se teza može „prirodno“ proširiti na medijske forme sadržane u mediju worldwideweba: nije li ideologija autentičnosti koju ovi mediji proizvode, a čiji je vrhunac ostavren u Facebooku, upravo srazmjerna preobilju medijalnosti koje ih karakterizira (stalni rast i umnožavanje raznorodnih medijskih sadržaja)? Ako je ta veza doista dubinska i strukturna, nije li onda takva i veza između naravi suvremenih medija i etnonacionalističke ideologije čiji su oni stalni posrednici – a u čijem je temelju upravo pripovijest o autentičnosti (kulture-i-nacije)?

Općerasprostranjeno internetsko desničarenje poslovično se opisuje tek izvanjski,  kao da je riječ o praksi posve neuvjetovanoj medijskim tehnologijama koje nam je i čine vidljivom; iz te perspektive, uloga medija svodila bi se na prosto zrcaljenje objektivno postojeće „slike društva“.

Koliko autentičnosti?

Uzmimo tri medijske instance: internetski forum, blog i društvenu mrežu – preciznije, Facebook, kao sumu svih društvenih mreža. Prije svega valja opaziti da se tu radi o trima stupnjevima tehnološkog razvoja, tj. da svaki od ovih medija jasno „retrovizorski“ inkorporira elemente prethodnog: blog u sebi sadrži mogućnosti foruma, dok su u Facebook uključeni svi elementi bloga. No, riječ je također o trima stupnjevima pretenzije na autentičnost: dok se sudionici na forumu susreću i sučeljavaju podjednako u ulogama autora, kritičara i komentatora, blog već uvodi instituciju autora, oko koje kruže svi medijski sadržaji; društvena je mreža pak po definiciji prostor za samopromociju, a sustav „prijatelja“ omogućuje krajnju personalizaciju korištenja. Facebook predstavlja točku u kojoj potraga za „autentičnošću“ dostiže vrhunac – između ostalog i kroz zahtjev za suspenzijom same institucije internetske anonimnosti. Drugim riječima, Facebook je hipermedijalna tvorevina – tekst, fotografija, zvuk i snimak čine podjednako značajne njegove komponente – koja istodobno počiva na zahtjevu za što vjernijim reprezentiranjem „autentične“ osobe onoga-koji-sjedi-za-tipkovnicom, empirijske persone korisnika medija, te njegova „neposrednog“ povezivanja s drugim takvim pojedincima. To znači da bi (uvijek rastući) eksces medijskih sadržaja zapravo trebao raditi u korist svođenja medijske posredovanosti na najmanju moguću mjeru – distanca između empirijske osobe i njezine mrežne prezentacije, ali, ujedno, i ona između pojedinačnih korisnika Facebook usluga, tako bi trebala biti svedena na minimum. Masovno reproduciranje ove dvostruke pretenzije na autentičnost, koja nipošto ne počinje s Facebookom, ali tek s njim postaje posve transparentna – ključna je strukturna pogodnost za ideološku regresiju. Otud je, u našem slučaju, tehnička progresivnost medijske logistike nužna pretpostavka, nikako smetnja masovnoj reprodukciji etnonacionalizma. Djelovanje medijskih tehnologija u pravcu uzurpiranja granice između svakodnevnog, ne-virtualnog življenja i vlastite stvarnosti otvara stalno nove mogućnosti umnožavanja regresivnih ideoloških sadržaja.

Prirodno savezništvo

Postavimo li stvari na takav način, postaje jasnije zašto ni u koordinatama poslijeratnog bosanskohercegovačkog društva sveprisutni tehnološki napredak nipošto nije jamac demokratizacije društvene svijesti. Drugačije rečeno, eksplozija novih medijskih tehnologija ne donosi novu priliku da se „upoznamo“ onakvi kakvi „doista“ jesmo, mimo ideoloških imperativa kojima  je suštinski obilježena pretpostavljena „izvanmedijska“ svakodnevnica. Naprotiv, između masovne internetizacije i masovne reprodukcije etnonacionalističkih ideologema nema kontradikcije, pa ni tenzije.

Imamo, dakle, Vasića-sekretara, koji kao aktivni sudionik stranačkog života hladno i racionalno igra po pravilima realpolitičkog establishmenta; međutim, tu je i Vasić-bloger, ordinary guy koji za pogled radničke klase „iskreno“ niže vlastita desničarska stajališta. Kontinuitet između ovih dviju ličnosti – ili, bolje, između jedne javne ličnosti i njezina opscenog dvojnika – ne bi bio moguć bez imanentnih mogućnosti tehnologije bloga.

Spomenimo zdušno eksploatiranje mogućnosti internetskih medija od strane vladajuće klase u svrhu indoktrinacije potlačenih. Notoran je, primjerice, slučaj Rajka Vasića: tajnik jedne od najmoćnijih stranaka u Bosni i Hercegovini, Vasić uživa sve privilegije vladajuće klase, dok na svom blogu⁴ predano sudjeluje u proizvodnji diskursa o sukobu civilizacija i sudaru identiteta – namijenjenog, dakako, radničkim masama. Imamo, dakle, Vasića-sekretara, koji kao aktivni sudionik stranačkog života hladno i racionalno igra po pravilima realpolitičkog establishmenta; međutim, tu je i Vasić-bloger, ordinary guy koji za pogled radničke klase „iskreno“ niže vlastita desničarska stajališta. Kontinuitet između ovih dviju ličnosti – ili, bolje, između jedne javne ličnosti i njezina opscenog dvojnika – ne bi bio moguć bez imanentnih mogućnosti tehnologije bloga. S druge strane, postoji u Bosni i Hercegovini čitav niz ideološki regresivnih praksi koji su se iskristalizirale usljed internetskog povezivanja i udruživanja, odnosno koje su započele s medijskim prezentacijama pojedinaca ili „udruga građana“. Tako je recentno osnovani Bosanski pokret nacionalnog ponosa, opskurna organizacija krvi-i-tla, počeo kao „privatna“ web-prezentacija omanje skupine ljudi⁵, da bi se vrlo brzo udomaćio na Facebooku – gdje mu je posvećeno čak desetak grupa – kao i na Youtubeu. Opet, ne radi se o jednostavnom reflektiranju ili umnožavanju „objektivno“ postojećih ideoloških sadržaja, nego o imanentno medijskim mehanizmima proizvodnje ideološke regresije. Progresivna, materijalistička kritika regresivnih ideoloških praksi u suvremenim medijima morala bi imati na umu duboku suradnju između „forme“ i „sadržaja“ koja je tu na djelu. Nadajmo se da ova skica uspijeva izraziti neka polazišta za takvu kritičku praksu.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Zasigurno najpoznatiji primjer jesu optimističke prognoze rodonačelnika teorije medija Marshalla McLuhana, koji je vjerovao kako su medijske tehnologije u stanju povratiti ljudskoj vrsti iskonsko jedinstvo, osjetilnu cjelovitost svojstvenu predpismenoj zajednici. Vidi npr. Marshall McLuhan/Harley Parker, Counter-Blast, London: Rapp and Whiting, 1970

² Borislav Mikulić, „Glasovi iz kante: McLuhan, digitalni apsolut i problem regresivnog napretka (prilog materijalističkoj epistemologiji medijskog diskursa)“, Filozofija i društvo XXVIII/2005, URL: http://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Mediapulp/Glasovi-iz-kante.pdf (posjećeno 23.12.2010)

³ Isto

⁴ http://vasicrajko.blogspot.com/ (posjećeno 23.12.2010)

⁵ http://www.bosanska-desnica.com/ (posjećeno 23.12.2010)