O umijeću pravljenja intervjua, za MC Online govori novinar Senad Pećanin. Za sebe kaže da je imao sreću početi karijeru na Omladinskom programu Radio Sarajeva, te kao pripadnik jedne sjajne generacije novinarstvo učiti od Bore Kontića. Smatra da je upravo od Kontića naučio najviše za čitav život i čitavu karijeru. Nesebično, Pećanin je sa nama u ovom intervjuu  podijelio novinarska znanja i iskustva o pravljenju intervjua konfrontacije. Njegova formula dobrog  intervjua sastoji se od pripreme za temu, pripreme za  sagovornika te  čvrstine karaktera novinara koji je u stanju pogledati čovjeka u oči i reći: „Molim Vas, ovo je dokaz Vaše kriminalne djelatnosti.“

MC Online: Kako raditi intervjue sa drskim i bahatim sagovornicima, na koji način im pristupiti ako polazimo od toga da novinar prvenstveno mora biti dobar psiholog?

Pećanin: Bez obzira na sagovornika, za dobro napravljen intervju neophodna je novinarska priprema, i to po dva osnova –o temi o kojoj se želi razgovarati i o sagovorniku. Dakle, onoliko koliko novinar ima više informacija i znanja o temi o kojoj se razgovara, odnosno informacija o sagovorniku, utoliko će izgledi da intervju bude profesionalno obavljen sa novinarske strane biti puno veći.

Idealna kombinacija ta dva faktora pripreme novinara za intervju bi u principu stoprocentno garantirala uspješno profesionalno obavljen novinarski posao. Poželjno bi bilo, mada je to u principu vrlo teško, da o temi razgovora novinar prije početka intervjua zna ako je moguće i više od sagovornika jer takva priprema omogućava novinaru da postavi prvo prava pitanja, drugo – da zahvaljujući svom znanju i informacijama, u zavisnosti od odgovora sagovornika, postavi pitanja koja proističu iz njegovih odgovora a posebno u slučajevima kada sagovornik pokušava iz bilo kojih razloga sakriti neke činjenice ili ih krivo interpretirati u skladu sa njegovim interesima ili pak koristiti navode koji ne odgovaraju činjenicama.

Naravno, ukoliko novinar nema pojma o temi o kojoj se razgovara ili ima oskudnu količinu informacija o temi razgovora, on je nemoćan, a on je službi svojih čitatelja, gledatelja i slušatelja, on sigurno tu zadaću ne može obaviti na način koji bi bio zadovoljavajući i primjeren.

MC Online: Znači, priprema, priprema i priprema...

 

Pećanin: Naglašavam važnost pripreme o temi o kojoj se razgovara jer ako novinar apsolutno nema pojma o temi razgovora, onda je u inferiornom položaju u odnosu na sagovornika i jednostavno svojim neznanjem nije u mogućnosti da postavi prava pitanja.

S druge strane, za uspjeh intervjua je jako važna i priprema u smislu – ako je ikako moguće saznati  o načinu na koji sagovornik, u sličnim situacijama prilikom intervjua ili javnih istupa govori ili odgovara na pitanja. Ovo govorim zbog toga što mi se često dešavalo u karijeri, a siguran sam i drugim novinarima, da za sagovornika imam osobu koja odgovara recimo izuzetno škrto, sa jednom prosto-proširenom rečenicom, eventualno dvije, i onda novinar mora biti spreman da 'kliještima izvlači stavove' iz sagovornika.

Naravno, to jeste jedan od čisto tehničkih problema ali zna biti jako veliki za novinare. I skoro je nerješiv, ukoliko novinar nije pripremljen za intervju, nema dovoljno znanja i informacija o temi razgovora. To je skoro mat pozicija.

 

Postavljanje protupitanja – jedna od najvećih zamki za novinare

Isto tako, mora se znati ili pretpostaviti ili pripremiti za mogućnost da sagovornik svoje stavove štiti, brani ili zastupa na način da novinaru na postavljeno pitanje odgovara protupitanjem. To je čini mi se jedna od najvećih zamki za novinare u koju nažalost upada veliki broj kolega jer počne da odgovara, zamka u koju sam i ja upadao. Ponekad to ne mora biti pogubno po novinara, ne mora biti tragično po čitav utisak intervjua ali samo ponekad. I to ako je novinar vrlo dobro upućen u temu razgovora i ako je u stanju da se nosi sa sagovornikom. Međutim, najčešće se događa sljedeće – ako imate visprenog, lukavog, manipulativnog sagovornika koji osjeti nespremnost, nesnalaženje ili neiskustvo novinara za razgovor o temi o kojoj se govori, onda novinar dolazi u problem koji garantuje novinarski debakl. To govorim iz vlastitog iskustva.

Najbolja stvar za izbjegavanje takvih situacija, ako novinar nije siguran da može parirati sagovorniku o temi razgovora, ako nema dovoljno informacija i znanja o toj temi, univerzalni i najbolji izlaz iz takve, prilično neugodne situacije po novinara jeste rečenica tipa „Izvinjavam se, ali ja ovdje postavljam pitanja...“ I to je izvanredan odgovor.

Ako bih u procentima izražavao važnost pripreme za temu i za sagovornika, rekao bih da su od podjednake važnosti. Da ne bi bili šokirani ponašanjem i odgovorima sagovornika, moramo se pripremiti i prikupiti informacije da li je sklon da bude vrlo neprijatan prema novinaru, da li je u stanju ili mu je manir da izazove skandal, da li je spreman napustiti intervju, uvrijediti novinara... Nikad se naravno ne može stoprocentno predvidjeti reakcija, ali u principu treba znati može li se očekivati neka neugodna reakcija na koju bi novinar morao odgovoriti.

Zna se ko postavlja pitanja

Ili, u zavisnosti od sugovornika, možete se naći u situaciji da sugovornik nekoliko puta postavlja pitanje novinaru, pokušavajući da ga uvuče na teren na kojem se ovaj ne osjeća sigurno. Za izbjegavanje te zamke, najbolji mogući izlaz je upozorenje sagovorniku da se tačno znaju uloge u intervjuu i da je novinar taj koji postavlja pitanje, a ako želite biti ljubazni prema sagovorniku, recite mu da mu poslije intervjua možete reći svoj stav o temi a da se tokom intervjua tačno znaju uloge i ko postavlja pitanja.

Ako bih u procentima izražavao važnost pripreme za temu i za sagovornika, rekao bih da su od podjednake važnosti. Da ne bi bili šokirani ponašanjem i odgovorima sagovornika, moramo se pripremiti i prikupiti informacije da li je sklon da bude vrlo neprijatan prema novinaru, da li je u stanju ili mu je manir da izazove skandal, da li je spreman napustiti intervju, uvrijediti novinara... Nikad se naravno ne može stoprocentno predvidjeti reakcija, ali u principu treba znati može li se očekivati neka neugodna reakcija na koju bi novinar morao odgovoriti.

MC Online: Aleksandar Stanković je, naprimjer, prije gostovanja Milorada Dodika u njegovoj emisiji, imao pripremljen psihološki profil sagovornika, jer radi za televiziju koja mu nudi i takvu mogućnost...

 

Pećanin: Kad kažete 'psihološki profil' to onda zvuči jako ozbiljno. Psihološki profil sagovornika vi dobijete tako što nazovete pet kolega prije intervjua, koji znaju vašeg sagovornika, koji su radili intervjue s njim, prosurfate po internetu, pročitate ili pogledate nekoliko njegovih intervjua. Psihološki profil da, ali uglavnom niste u mogućnosti da iza sebe imate službu koja će novinara opremiti psihološkim profilom, ali to se radi tako što nazovete kolegu i pitate, i nimalo ne bih potcjenjivao značaj razmjene tih informacija sa kolegama novinarima i kolegama sagovornika.

Postojali su svi preduslovi da me Drašković 'pojede' u intervjuu

Ja sam kao izuzetno mlad novinar, sa vrlo malo tv iskustva, išao da radim intervju sa Vukom Draškovićem koji je tada bio lider opozicije u Srbiji. To je bilo mislim '89. godine. Drašković je tada bio u svojoj vrlo radikalnoj nacionalističkoj, desničarskoj fazi, bio je vrlo neugodan sagovornik za sve novinare. Ja sam tada radio za Televiziju Sarajevo, program Dobre vibracije, i pripremao sam se dugo pošto sam znao da je Vuk odličan govornik, da o istoriji srpskog naroda i bivše Jugoslavije zna više od mene, da je sklon manipulativnom interpretiranju istorijskih činjenica, da je vrlo direktan, grub – jednostavno, da postoje svi preduslovi da me pojede u intervjuu, kao mladog i neiskusnog novinara.

Razmišljajući kako da izbjegnem taj očekivani scenarij u kojem će me on progutati, tada sam odlučio da pribjegnem maloj provokaciji koja će njega izbaciti iz njegove uobičajene kolotečine. Pretpostavio sam da ako u najavi intervjua pred njim kažem nešto što bi ga moglo izbaciti, da bi mogao intervjuom tim vladati ja a ne on.

Snimali smo u beogradskoj televiziji Studiju B, i ja sam na početku intervjua gledao u kameru i rekao: „Poštovani gledaoci, mog večerašnjeg sagovornika vjerovatno ne treba posebno predstavljati – Vuk Drašković, srpski nacionalista a neki kažu i šovinista.“ I on je reagovao tačno onako kako sam ja i očekivao: „Šta, kako vi mene predstavljate, ja sam srpski književnik, ostavite vi te vaše fazone u Sarajevu...“ Ja sam hladno ponovio opet: „Dakle, moj sagovornik je Vuk Drašković, srpski nacionalista a neki kažu i šovinista i tema našeg razgovora...“ i krenuo u razgovor, i uspjelo mi je ono što sam i planirao. Potpuno je bio izbačen u startu i ja sam taj intervju vodio, bio je jako dobar, odličan intervju zato što mi je uspjela ta provokacija na početku i on nije bio u svom elementu.

Nisam mu dozvolio da se razmaše, morao je stalno da odgovara na moja pitanja, nije ni došao u poziciju da mi postavi protupitanje. Ponekad sa takvim sagovornicima moramo da se služimo i takvim sredstvima koja su u uskim okvirima profesionalnih novinarskih standarda na ivici dozvoljenog, ali je takva vrsta intervjua atraktivna za gledaoce, čitaoce i slušaoce te omogućava novinaru da izbjegne zamku.

MC Online: Je li Vam se dešavalo da Vam sagovornik daje lične opaske i da Vas pokuša na taj način diskreditirati?

 

Pećanin: Jeste, mada moram priznati ne tako često jer ozbiljni, relevantni sagovornici se spremaju za intervju na isti način kao i novinari. Tako da oni najčešće jako dobro znaju gdje prolaze provokacije, gdje ne. Ali imam pripremljen arsenal odgovora koji novinara mogu elegantno izvući. Recimo, napravi vulgarnu aluziju na vaše nacionalno projeklo, mjesto rođenja, na vašu težinu, na obim grudi, na činjenicu da ste žensko ili muško – tu je vrlo elegantan odgovor: „Dobro, to što ste rekli govori o vama, ja bih da nastavimo sa ragovorom...“

Imam za primjer intervjua u kojem sam znao dosta o sagovorniku ali sam bio potpuno nespreman za temu o kojoj sam htio razgovarati, što se sagovornik sjajno iskoristio i to je sa novinarskog aspekta bio jedan loše urađen intervju.

Naime, kad sam prvi put u ratu izašao iz Sarajeva 1993. sreo sam u Zagrebu Jadranka Prlića. To je bio mart, april – taman u vrijeme početka sukoba između Armije BiH i HVO-a. Jadranko Prlić je bio predsjednik HVO-a i ja sam došao na intervju nabrijan time da ustvari HVO ruši važeći ustavni poredak Republike BiH itd. Međutim, Prlić kao vrlo iskusan političar je meni citirao i odredbe Ustava Republike BiH, Zakona o odbrani itd. Iako je svakome bilo jasno da na neki način Herceg Bosna i HVO u tom trenutku djeluju nezakonito, finansiraju se nezakonito, ja nisam imao praktično nijedan argument konkretan niti činjenicu da navedem. Ja sam onako kao pjetlić kljucao oko teme, i iako je svima i u Hrvatskoj i u BiH bila jasna pozicija i način djelovanja HVO-a, ali bez konkretne činjenice vi ste nemoćni. A uz Prlića, vrhunski sposobnog da manipulira činjenicama, bez konkretnog dokaza o tome što smo svi znali, ja sam bio nemoćan.

Samo pri kraju intervjua ja sam se sjetio da je vlada tadašnjeg premijera Jure Pelivana, pročitao sam negdje odluku, prebacila čini mi se 10 miliona maraka HVO-u „za odbranu BiH“ a Prlić je prije rekao da se HVO sam finansira. Pustio sam ga i rekao: „Izvinite, rekli ste da nikada niste dobili novac...“, što je on potvrdio. „A uplata od 10 miliona maraka?“ Onda je rekao: „A da, upravu ste...“.

Dakle, morao sam se spremiti za taj intervju, falilo mi je još  podataka, umjesto tog jednog,  a bilo ih je obilje koji su se mogli naći, a ja sam imao samo jedan i to je jedan jedini slučaj gdje sam bio na visini zadatka. Sva ostala moja pitanja su za njega bila vrlo lak zalogaj, bio sam nepripremljen. Ja sam taj intervju objavio - prvo što je obaveza i moralna i profesionalna, i kad nisi na visini zadatka, to je tvoja greška. S druge strane, on je bio rijedak sagovornik u smislu da nije govorio za sarajevske medije ali mi je ostalo u sjećanju kako loša priprema dovodi do lošeg intervjua.

Kad imate pred sobom argumente i činjenice, može vam sagovornik biti i najveći mag komunikacije ili najmoćniji čovjek na svijetu, ali ako imate čvrsto u ruci dokaze za tezu o kojoj želite razgovarati, onda je to puno lakše. Međutim, ako vi hoćete u intervjuu sagovornika „poraziti“ na osnovu nekih opštih priča, ako imate vještog sugovornika sa druge strane, onda je to u principu osuđeno na neuspjeh.

MC Online: Osim dobre pripreme za sagovornika i temu, čini se da je za drske i bahate sagovornike potrebno i malo više. Npr. bahati tajkun izvaljen u fotelji, u svom ogromnom kabinetu a naspram njega novinar, očito pod utiskom, bojažljivim tonom postavlja pitanja. Koliki je značaj neverbalne komunikacije, od prvog kontakta sa sagovornikom?

 

Pećanin: Ne potcjenjujem značaj psihološkog karaktera i novinara i sagovornika. Znate, posebno za intervju, za razliku od svih drugih novinarskih formi, potrebna je i jedna doza psihološke čvrstine karaktera novinara. Zašto? Zato što nije nimalo lako razgovarati sa čovjekom, gledati ga u oči i prezentirati mu dokaze ili činjenice iz kojih je nesumnjivo da je on lopov, kriminalac, nacionalista, fašista itd. A to su, nažalost, često naši sugovornici. I već to, govoreći čisto psihološki – to ne može svako. Možeš biti sjajan novinar, ali jednostavno njegova psihološka konstrukcija nije takva da je u stanju gledati čovjeka u oči i reći: „Molim Vas, ovo je dokaz Vaše kriminalne djelatnosti“.

Situacija koju ste opisali – to je po meni primjer greške koju sam na vlastitom primjeru opisao upravo u razgovoru sa Prlićem. Dakle, svi znaju o Prliću sve, svi znaju o HVO-u sve. Ali to što znaju i taksisti i frizeri i čitaoci – to sve nije dovoljno dok vi nemate konkretan dokaz za tezu o kojoj vi hoćete diskutirati sa vašim sagovornikom. Ta situacija je potpuno identična sa primjerom u kojem sam ja napravio grešku. O tom sagovorniku svi znaju sve – o političkoj i biznis karijeri ali to nije dovoljno. Da se novinar opremio sa citatima iz njegovih prethodnih intervjua, sa citatima iz njegovih tekstova, sa dokumentima ili barem saznanjima o istragama koje protiv njega vodi Tužilaštvo BiH, SIPA, sa dokazima o načinima na koje je privatizirao neke firme, na koje je stekao dozvole za izgradnju svojih objekata, o broju zaposlenih i njihovim plaćama itd. siguran sam da bi novinar i u tom govoru tijela bio sigurniji.

Kad imate pred sobom argumente i činjenice, može vam sagovornik biti i najveći mag komunikacije ili najmoćniji čovjek na svijetu, ali ako imate čvrsto u ruci dokaze za tezu o kojoj želite razgovarati, onda je to puno lakše. Međutim, ako vi hoćete u intervjuu sagovornika „poraziti“ na osnovu nekih opštih priča, ako imate vještog sugovornika sa druge strane, onda je to u principu osuđeno na neuspjeh.

Mora se isto tako voditi računa da, na neki način, u intervjuima koji nisu čisto informativni i gdje nema nikakvog nadmetanja između sugovornika, već se u njima konfrontiraju stavovi, ozbiljan novinar i ozbiljan sagovornik se jednostavno moraju pripremiti.

MC Online: Šta mislite o situaciji iz Pruda, kada se pred deset kamera novinarka predstavi i prije nego što postavi pitanje, bahati političar kaže: „J... mi se“, a reagira samo njegov politički kolega tako što se nasmije kao kad neko u razredu provali učiteljicu. Može li se u tom kontekstu govoriti i o novinarskoj solidarnosti?

 

Pećanin: To govori o potpunom nedostatku osjećaja prvo i prije svega samopoštovanja novinarskog, a s druge strane potpunom nedostatku elementarne kolegijalne solidarnosti. Tu nam nažalost niko nije kriv.

MC Online: Šta biste Vi uradili da je Vama neko nešto tako rekao?

 

Pećanin: Ne znam. Bio sam u sličnoj situaciji. Ja sam Dodiku, na konferenciji za štampu u zgradi Evropske komisije u Sarajevu postavio pitanje, na šta je on meni odgovorio: „Ti se prvo okupaj pa postavljaj pitanja“. To je izazvalo šok svih prisutniih i ja sam u sekundi razmišljao – da li da mu nešto odgovorim i šta bi to bilo, međutim, odlučio sam da ostanem savršeno miran i sad mislim da sam dobro postupio. Nisam ni na koji način reagovao, samo sam ostavio muk od nevjerice da civiliziran čovjek na takav način komunicira sa medijima i to je, čini mi se, imalo jači efekat nego bilo koja druga moguća reakcija.

Za takve prilike se jednostavno ne može napisati recept. Generalno, ako se radi o ispadu takve vrste, možda bi primjerena reakcija mogla biti – da sve kolege u takvom trenutku napuste press konferenciju.

Ja sam bio u situaciji naprimjer, pisao sam o nekoj skupštini dioničara Elektroprivrede BiH i išao tamo kao novinar. Premijer je bio Nedžad Branković, i prilikom ulaska u salu sa grupom kolega, iza mene je došao kolega Sanjin Bećiragić sa Federalne televizije, sjeo do mene i onako sav u šoku rekao da ga je udario policajac, službeni pratilac premijera Brankovića. Nisam mogao da vjerujem i prije početka press konferencije, ja sam ustao i rekao da 'želim upozorim organizatore i sve prisutne da se maločas dogodio jedan neprimjeren, brutalan fizički napad na kolegu Sanjina Bećiragića od gospodina koji je u službenoj pratnji premijera Brankovića' i onda je premijer reagovao korektno. Rekao je da nije znao za to, da će ispitati slučaj i kasnije je javnost o tome i pisala. Važno je da takve situacije ne ostanu bez reakcija novinara. Riječ je dakle o nedostatku dvije stvari –samopoštovanja novinara i novinarske solidarnosti.

Novinar ne smije odgovoriti istom mjerom, ako se radi o primitivnom, uvredljivom napadu. Iako ponekad žestina, brutalnost, vulgarnost napada može biti drastična, nipošto ne smije odgovoriti na isti način.

MC Online: Šta novinar se smije uraditi kad su ovakvi sagovornici u pitanju?

 

Pećanin: Ne smije odgovoriti istom mjerom, ako se radi o primitivnom, uvredljivom napadu. Iako ponekad žestina, brutalnost, vulgarnost napada može biti drastična, nipošto ne smije odgovoriti na isti način.

Što se tiče novinarske etike, ne smije zloupotrijebiti situaciju da falsificira tok intervjua, ne smije izbacivati bitne dijelove razgovora, ne smije mijenjati suštinu onoga što je rekao. Osim redaktorskih intervencija, ne smije mijenjati suštinu, ne smije koristiti tu povlaštenu poziciju da interpretacija i tok tog razgovora zavisi od njega, da on odlučuje o njemu. Pa čak i u situacijama kad shvatite da ste loše uradili posao, da ste propustili sjajne prilike za odlična potpitanja ili za pitanja, za otvaranje nekih tema – prilika je otišla, mora se preuzeti odgovornost, priznati sebi, pokazati na kraju krajeva auditoriju koji će  to čitati, gledati i slušati, da niste možda uradili posao na najbolji mogući način.

To je jedan izazov kojem, onako ljudski, nije lako odoljeti, pokazati da nismo baš reagovali najbolje u tom trenutku ali mislim da elementarna profesionalna etika upravo to nalaže.

MC Online: Znači, bez uljepšavanja?

 

Pećanin: Bez uljepšavanja, a zanimljivo je recimo i kad se radi o intervjuima za printane medije, za taj famozni postupak autorizacije. U printanim medijima se autorizacija često od strane sagovornika shvata kao prilika da se uljepša, da se potpuno promijeni tok razgovora. Autorizacija je postupak u kojem sugovorniku omogućavate da može stilski i bez izmjena suštine razgovora nešto da doda ili prezentira, ali nipošto na način da bude radikalno drugačije od toka razgovora.

MC Online: Kome nudite intervjue na autorizaciju?

 

Pećanin: Svakome ko traži. Svako ko traži ima mogućnost i pravo da zatraži, a obaveza je novinara da prihvati autorizaciju, a korekcije samo one koje ne mijenjaju suštinu razgovora koji snimljen ili zapisan.

Meni se dešavalo da je recimo tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, prilikom autorizacije,  ne samo mijenjao svoje odgovore nego je dopisivao pitanja. To je pokušao nedavno da uradi i srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević. U intervjuu u kojem se pokazao potpuni nedostatak argumenata za sudsku praksu koju koristi to tužilaštvo, on je shvatio s razlogom da je doživio debakl u tom intervjuu, on je pokušao potpuno, ali potpuno promijeniti tok i sadržaj intervjua uključujući i promjenu mojih pitanja i ubacivanje pitanja koja ja nisam postavio.

Naravno, niko ne može očekivati od novinara da to prihvati. Bitno je sačuvati traku ili zapis intervju, i na takve promjene apsolutno ne treba pristati.