Tekst je preuzet uz odobrenje autora bloga Onlinejournalismblog.com Paula Bradshawa, gdje je objavljen pod naslovom 'BASIC principles of online journalism: I is for Interactivity'. Pročitajte prvi, drugi i treći dio serijala.

 

Četvrti od pet tekstova objašnjava zašto je interaktivnost osnova pravog online novinarstva, te istražuje kako se u praksi može razmišljati o interaktivnosti. Ovo će biti uvršteno u knjigu  o online novinarstvu i Vaši komentari su i više nego dobrodošli.

U knjizi ˝Online novinarstvo˝ koju je objavio 2001. godine, Jim Hall tvrdi da je u eri interneta interaktivnost jednako važna kao i ključne vrijednosti novinarstva - nepristranost, objektivnost i istina.

Interaktivnost je glavna promjena koja se u novinarstvu desila sa razvojem interneta. Dok su štampa, radio i TV industrija kontrolu prepuštale izdavačima i novinarima, onlajn novinarstvo se izlaže riziku ako pokuša da kontroliše ljude.

Važno je imati na umu da ljudi internet koriste pomoću tehičkih uređaja – kompjutera, mobilnih telefona ili PDA uređaja – kod kojih se vrijednosti tipa korisno ili praktično znatno razlikuju od tradicionalnihvrijednosti televizije, radija, pa čak i štampe.

Ljudi dolaze na internet kako bi nešto obavili. Firme koje taj onlajn proces podržavaju obično dobro napreduju, dok se firme koje sprečavaju korisnike da sa njihovim sadržajem urade ono što su naumili često nađu na rubu propasti.

Vijest je, naravno, usluga. Međutim, sve do sada su novinske organizacije dijelile pogrešno mišljenje da je vijest proizvod. Internet ih je, međutim, ubijedio u suprotno.

Šta je interaktivnost?

Interktivnost nije isto što i video ili ˝multimediji˝ ili web stranice sa puno atraktivnih elemenata. U suštini, interaktivnost je prepuštanje kontrole korisniku.

Da bi se ovo razumjelo, dobro je raspoznati vrste kontrole koje korisnici mogu imati. U tu svrhu, predlažem dvije dimenzije interaktivnosti.

Prva je vrijeme i prostor; a druga je ulaz (eng. input) i izlaz (eng. output).

Kontrola nad vremenom i prostorom

Dok su korisnici nekada morali biti prisutni na određenom mjestu u određeno vrijeme kako bi pratili emitovane emisije, ili su morali čekati na sljedeće izdanje štampe, tehnologije kao što su ´Video On Demand´ (VOD), lični video rekorderi (engl. PVR), naprimjer Sky+ i TiVo, podkasti, mobilni telefoni i web sajtovi omogućavaju publici da ih konzumiraju u vremenu koje njima odgovara. Novine u PDF formatu još jedan su, nešto manje uspješan, napredak koji čitaocima omogućava da budu nezavisni od procesa štampanja i distribucije.

Slično tome, dok je televizija zahtijevala da korisnici fizički budu prisutni ispred aparata, mobilni telefoni, mp3 uređaji, mpeg uređaji i bežični laptopi omogućavaju korisnicima da usluge koriste bilo gdje u prostoru. Mobilni radio i novine su uvijek imali tu prednost.

Dakle, postaje jasno da se kontrola nad vremenom i prostorom vrti oko hardvera i smanjivanja veličine uređaja.

Kontrola nad ulazom i izlazom

Kod linearnih medija, kao što su TV, radio i štampa, korisnik se oslanja na producente, urednike i ostale koji određuju kako će sadržaj biti predstavljen – drugim riječima, određuju izlaz. Novi mediji omogućavaju publici da preuzme jedan dio te kontrole. Evo nekih od primjera:

•    U osnovi, hiperlinkovi omogućavaju čitaocima da sami određuju ´sadržaj´ tako što sami biraju na koji će sadržaj kliknuti.

•    Video i audi materijal na internetu korisnik može pauzirati, ubrzati itd, a ukoliko je sadržaj podijeljen na kraće dijelove, korisnik može odabrati koji njegov dio želi da vidi ili čuje.

•    RSS omogućava korisnicima da stvore vlastiti medijski proizvod tako što kombinuju izvore vijesti iz raznih online izdanja, sa blogova ili čak del.icio.us tagove ili pojmove koje pretražuju na Google News.

•    Sadržaj koji počiva na bazama podataka omogućava korisnicima da oblikuju izlaz na osnovu ulaznih informacija koje zadaju – naprimjer, ako unesu poštanski broj, mogu čitati sadržaj koji se tiče samo područja na kojem žive. Generalno, pretraživači nude sličnu uslugu.

•    Interaktivne Flash animacije omogućavaju korisnicima da utječu na izlaz na više načina. To može biti jednostavno biranje između niza audio ili video materijala, tekstova ili slika, ili igranje igrice ili rješavanje kviza gdje njihova interakcija oblikuje izlaz (naprimjer, odgovori koje pogode i koliko dobro odigraju).

Što se tiče ulaza, stari model medija se oslanjao na producente, urednike i druge medijske radnike koji su odlučivali o uredničkoj agendi i kreirali proizvod. Publika je imala neke mogućnosti za komunikaciju sa njima – pismo uredniku, poziv radiju, mišljenje čitalaca, međutim oblikovanje sadržaja, uređivanje i njegova distribucija su ipak bili u rukama medijskih profesionalaca.

Kao što ističe Dan Gillmor, novi model medija se promijenio i sada više nalikuje razgovoru nego predavanju. Tako da:

•    Blogovi, podkasti, vlogovi, YouTube, MySpace, Facebook i drugi dozvoljavaju publici da objavljuje svoje medije.

•    Forumi, ´chatrooms´ i komentari na blogovima ´mainstream´ medija dozvoljavaju korisnicima da komentarišu i utječu na sadržaj tih medija, kao i da se međusobno povezuju i zaobilaze medij.

•    Isto važi i za ´chat´ uživo sa sagovornicima u intervjuima i medijsko osoblje.

•    Kod sadržaja koji stvaraju korisnici [engl. user generated content] / građanskog novinarstva, glavni izdavači aktivno traže ulazne informacije od korisnika, bilo u vidu elektronske pošte i poruka ili slika, video i audio-klipova snjimljenih mobilnim uređajima.

•    Wiki platforme omoguaćavaju korisnicima da kreiraju vlastiti kolaborativni sadržaj kojem podršku mogu dati ´mainstream´ mediji.

•    Softveri za društveno preporučivanje, kao što su del.icio.us, Digg, itd. dozvoljavaju korisnicima da utječu na ´naslovne´ web stranice pomoću tagova i bukmarksa.

•    Sličan, ali odvojen primjer je i način na koji online izdavači mogu koristiti statistike o posjećenosti stranica kako bi sadržaj rangirali prema popularnosti (ovaj sadržaj često je prikazan pored uredničkog izbora najinteresantnijih tema).

•    Oklijevao sam oko posljednjeg primjera, ali sam ga ipak uvrstio. To je e-mail. Iako smo, teoretski, uvijek mogli telefonski kontaktirati producente i urednike, njihovi brojevi se nisu objavljivali u udarnim vijestima. Međutim, e-mail adrese se navode na dnu članaka ili objavljuju pored pregleda vijesti, čitaju na radiju i, naravno, objavljuju na internetu.

Navođenjem prethodnih primjera, moglo bi se zaključiti da je ova druga dimenzija interaktivnosti više u vezi sa softverom: od e-mail klijenata, web brauzera i hiperlinkova, do sistema za upravljanje sadržajem [engl. content management systems], kao što su blogovi, wiki i forumi, te društveni bukmark sajtovi, statistike o web stranicama i društvene mreže.

Šta ovo znači za novinare?

Za novinare, razvoj interaktivnosti znači da trebaju razmisliti o tome kako mogu prepustiti kontrolu čitaocima – koji su sada korisnici. To znači da im prepuštaju kontrolu nad vremenom i prostorom u kojem koriste njihove usluge, tako da, naprimjer, sadržaj treba biti dostupan za preuzimanje, omogućavati da se bukmarkuje, te da se može slati elektronskom poštom ili postavljati na blogove. Treba im dopustiti da sadržaj postave na svoju društvenu stranicu, te da se prijave za primanje vijesti putem e-maila, SMS poruka ili RSS-a.

Sadržaj treba postavljati tamo gdje su korisnici, a ne obrnuto, dakle na sajtove kao što su YouTube, Twitter, Facebook, iTunes i Flickr, jer to za rezultat ima povećanje broja posjetilaca izvorne stranice.

Bitno je i prepustiti kontrolu nad ulazom i izlazom – ´pozvati´ korisnike da daju svoj doprinos kada počnete raditi na priči (obično preko preko vašeg bloga ili profila na Twitteru); dozvoliti im da komentarišu ono što ste ranije objavili; omogućiti prostor za dalji razvoj teme i diskusiju na nekom forumu, wiki-ju ili ´chatroom-u´. Korisnicima treba učiniti dostupnim i sirovi materijal da bi ga mogli razrađivati, nadograđivati ili vam ukazati na greške.

Interaktivnost znači i to da novinari ne trebaju razmišljati o linearnim proizvodima kao što je tekst od 500 riječi ili trominutni paket, već o paketima informacija kojima korisnici mogu sami upravljati, od audio ili video zapisa, preko tekstova i animacija, do paketa koji se zasnivaju na bazama podataka i daju precizne rezultate za precizne pretrage.

Dalje, treba smisliti način da se uključe korisnici: možemo li na osnovu sadržaja koji imamo napraviti igricu? Ili kviz? Ili neki online alat? Pozvati korisnike da postavljaju pitanja osobama koje intervjuišemo? Uključiti ih u novinarsko istraživanje od samog početka?

I, na kraju, treba imati na umu da ovaj proces nije ni jednostran (kao kod emitera), niti dvostran (između korisnika i novinara, npr. povratne informacije), već trostran (između novinara i  korisnika, te između korisnika i korisnika), što je i tema posljednjeg dijela ovog serijala o osnovnim principima novinarstva: Zajednica i komunikacija.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je preuzet, preveden i objavljen na MC Online uz odobrenje autora bloga Onlinejournalismblog.com, gdje je objavljen 15.04.2008. pod naslovom 'BASIC principles of online journalism: I is for Interactivity'.

 

Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja sadržaja bloga Onlinejournalismblog.com.

 

Oprema teksta: redakcija MC Online.