Diplomatija na štangi
Diplomatija na štangi
06/12/2010
Odmahuje glavom Hillary Clinton ovih dana, treskajući frizurom usitno. Sve u vezi WikiLeaksa. Kaže da nije tačno to što je procurilo ili makar nije previše značajno.
Ovo drugo je blizu istine ali je stara koliko i istorija čovjeka situacija u kojoj se onaj što se pravda doima kao kriv. I to onda dođe kao-na-pladnju nemalom broju onih koji se naslađuju američkom migoljenju u vezi sa spomenutim skandalom. Od običnog, ne previše ideološki obojenog svijeta kojima je puna kapa bjelosvjetskog diplomatskog licemjerstva, pa onda, na primjer, panislamista koji su vezani spojenim posudama sa imperijalističkim preprekama, Rusofila koji moć osporavaju samo zato što ona, bar za njih, nije na pravoj strani, i inih drugih koji se naslađuju time što se Amerika koprca ovih dana.
A informacije koje su iscurile iz diplomatsko-obavještajnih prepiski iz američkih ambasada širom svijeta nisu zapravo previše ni nove ni revolucionarne. Izgleda da je težište krivice uglavnom u tome kako su one uopšte došle do običnih smrtnika. Pri tome na referentnoj ravni bjelosvjetske politike i ne postoji baš uporediva situacija ovako globalnog curenja, da bi se oni u koje se uprte oči znali postaviti jer naprosto nema takve iskustvene reference koja bi preciznije nalagala šta se radi u takvoj situaciji.
A Državna Sekretarka mora nešto reći jer je prozvana, više puta i lično u razgolićenim diplomatskim šnjurama. Pa se pravda, što izgleda zbrkano, neuvjerljivo, nefikasno.
Kao da smo svjedoci hihotanja raznoraznih voajera koji su se nenadano našli u situaciji da se špijunka kroz koju su provirivali najednom razvalila u široku perspektivu, za sve i svakog, neselektivno, uništavajući pomalo i draž zabranjenog pogleda.
Dodatno se u toj magluštini i spomenuto naslađivanje američkom nespremnošću na sličan način doima nezgrapno, i to brkanjem samog čina curenja sa upitnom važnošću konkretnih informacija. Kao da smo svjedoci hihotanja raznoraznih voajera koji su se nenadano našli u situaciji da se špijunka kroz koju su provirivali najednom razvalila u široku perspektivu, za sve i svakog, neselektivno, uništavajući pomalo i draž zabranjenog pogleda. Zbog toga je taj hihot i zvuk nemoći jer se već sad nazire da se stvarno ništa neće promjeniti. Dobro, jasno je da će neke diplomatske instalacije koje puštaju morati na kanal, i da će se u toj popravci neki dotrajali kablovi nepovratno zamjeniti. A onda će se, brže-bolje, obavještajne prepiske u punom zamahu nastaviti gdje su, samo privremeno, zastale.
Najveća kolateralna šteta WikiLeaksa
Jer za diplomatska predstavništva bilo gdje i bilo kada ovakva prepiska nešto je uobičajeno. Ako vas buni količina ogoljene nediplomatske neodmjerenosti tipa ‘da Angela Merker podsjeća na teflon tavu’ to je samo posljedica reciprociteta moći odnosno da su ti ‘diplomatic cables’ vjerovatno neodmjereniji, čitaj imperijalističkiji, što je zemlja jača, što je veća sila.
Pa što se onda Hillary Clinon tako neuvjerljivo pravda? Valjda mora reći nešto, jer je prozvana, plaćena, upućena. Ali uprkos svemu tome ne ostavlja baš neki utisak. Neću pokušavati analizirati dosadašnje Obamino predsjednikovanje ali je jedna lična dimenzija uočljiva iz aviona: Državna Sekretarka pati od hroničnog nedostatka političke karizme, odnosno njena jedina karizma je činjenica da je žena vrlo karizmatičnog bivšeg predsjednika. Pa još kada se nađe u situaciji da milionima objašnjava i umanjuje Wikileaks skandal-bez-presedana onda odsustvo karizme prosvira u svoj svojoj neuštimanosti.
Možda je Clintonova najveća kolaterarna šteta WikiLeaksa, jer je kao nikada do sada zabljesnula njena nespremnost i prosječnost, što opet ne znači da će joj dlaka s glave zafaliti. A sami skandal, već sam rekao, nije baš otkrio previše novog osim što je šokirao činjenicom da su ove prepiske uopšte procurile. Jer, zaboga, mi smo i kao obični smrtnici mogli naslutiti da Suniti ne vole baš Šite i da traže od Amerike da riješi pitanje nuklearnog Irana, da je Berluskoni neuračunljiv i nepouzdan, da Turci jesu angažovani i samoangažovani na izglađivanju regionalnih problema i da je mnogima ta nova Turska spoljnopolitička incijativa sumnjiva, da su se Amerikanci pogubili u vezi Afganistanskog rata i da ne znaju šta je exit plan, da se malim državama redovno pale klempe, jer naprosto ne postoji besplatan ručak - nekad poznat i kao podržana nezavisnost - odnosno da se takav ručak uvijek negdje iskiha, da državni Ruski oligarsi reketiraju one koji se drznu da maštaju o političkoj moći, itd, itd.
Nokautirani kult nedodirljivosti
Masa ovih i sličnih informacija koje su procurile preko, ne do kraja jasne WikiLeaks mreže, zvuči nekako poznato ali je kult njihove povjerljive nedodirljivosti, konspirativnosti, nokautiran pa je upravo to, kako je zabranjeno uopšte došlo gdje nije smjelo – sigurno već predmet najdublje istrage onih koji su se obrukali.
Kao da su se u očima običnog svijeta diplomati najednom, na neki čudan način – uljudili, ovako razgolićeni, bez kravate, vraćeni među obične smrtnike, koje tako arogantno i blazirano premazuju raznoraznim ublehama.
Diplomati valjda javno ni ne mogu pričati drugim jezikom osim diplomatskim. Vjerovatno je frustracija zbog te suštinske nekonkretnosti takvog jezika jedan od razloga perverznog i pikanterijskog zavirivanja u njihove privatne spomenare. Skoro da su se u očima običnog svijeta diplomati najednom, na neki čudan način – uljudili, ovako razgolićeni, bez kravate, vraćeni među obične smrtnike, koje tako arogantno i blazirano premazuju raznoraznim ublehama, i to oduvijek, da nije ni čudo što običan svijet - ne računajući spomenute grupe organizovanih antiamerikanista koji imaju svoje razloge – likuje nad tim globalnim striptizom.
Možda je običan svijet i pametniji od ovih organizovanih jer izgleda da nema iluziju da će zbog WikiLeaks skandala prestati obavještajno dopisivanje. Bez obzira što nema takvu iluziju i dalje ne želi skrenuti pogled sa modela razgolićenog diplomate koji je do te mjere zabrinut i rasijan, najednom, nedopustivo, izašao na ulicu bez maske i uniforme, a neko u prolazu, odmah i ulično spontano dobacio: ’Đe ti je kravata, frajeru?’