Kako su Harris i Trump sveli kampanju na 'komuniste' i 'fašiste'

foto: X

Simbolično, dvoje kandidata za američkog predsjednika/predsjednicu – Kamala Harris i Donald Trump izabrali su za završne skupove lokacije koja su za protivničku stranu, u neku ruku, zapravo kultne. Harris je izabrala Ellipse, park nedaleko Bijele kuće iz kojeg je Trump 6. januara 2021. godine okupljene pobornike pozvao na juriš i osvajanje Capitol Hilla. Bile su to scene do tada neviđene u američkoj historiji. Trump je za završni skup izabrao Madison Square Garden, sveto mjesto u sportskom, muzičkom, kulturnom, ali i političkom životu New Yorka, grada za koji kaže da je njegova kuća, no i koja je obojena u plavo, demokratski plavo.

Nije prošlo bez gafova. Doduše, napravile su ih osobe koje su kandidatima na putu do Bijele kuće htjele pomoći. S jedne strane, već proključalu atmosferu u kojoj je dominirala antiimigrantska retorika komičar Tony Hinchcliffe dodatno je na skupu obilježio koristeći grube izraze na račun Latinoamerikanaca i nazivajući Portoriko „plutajućim otokom smeća“. (Portoriko jeste američka teritorija, ali njegovi stanovnici ne mogu glasati na izborima. No, čine veliki dio američke populacije.)

„Jedino smeće koje vidim da lebdi vani su Trumpove pristaše i njihova mržnja. Demoniziranje Latinoamerikanaca je nesavjesno i neamerički“, odgovorio je Joseph Biden, aktualni predsjednik i još uvijek šef Kamale Harris. Takva je retorika, očekivano, naišla na osude iz redova republikanaca.

Postoje li, zapravo, dvije Amerike?

A teških riječi, koje su izgovorili  Harris i Trump, bilo je prilično puno tokom kampanje. Prozivali su jedno drugo mnogo, a brojne su bile i teške uvrede. Vrhunac je, moguće i iz balkanske perspektive jer nam zvuči poznato, kada je Trump više puta nazvao Harris „drugaricom Kamalom“, ali i, gostujući u jednom podcastu, rekao kako pretpostavlja da je „komunistkinja“. Odgovorila mu je, gostujući na CNN-u, kako misli da je „fašist“, pozivajući se pritom na tvrdnje nekadašnjih Trumpovih vrlo bliskih suradnika.

„Gledajući definiciju fašizma: to je krajnje desna, autoritarna, ultranacionalistička politička ideologija i pokret kojeg karakterizira diktatorski vođa, centralizirana autokracija, militarizam, nasilno potiskivanje opozicije, vjera u prirodnu društvenu hijerarhiju“, rekao je John. G. Kelly, ministar domovinske sigurnosti u vrijeme Trumpa i šef osoblja u njegovoj administraciji, za The New York Times. I dodao kako spomenuta definicija „točno opisuje Trumpa“.

Na kraju, sve se, preneseno na spomenute balkanske okvire, svelo na „partizane“ i „one druge“ (ustaše, četnike, svejedno koje sluge okupatora), no u američkoj političkoj kulturi i praksi predizbornih kampanja to i nije tako pojednostaviti. Ideološke podjele, ma koliko se pratitelju prilika s ove strane Atlantika činile prostim, zapravo i nisu, jer je između Harris i Trumpa dubok jaz, toliko dubok da ga profesorica Marijana Grbeša naziva dvjema Amerikama.

Iako je suprotstavljeni dvojac održao samo jednu debatu (prethodno su je održali Biden i Trump, nakon čega se aktualni predsjednik povukao iz utrke za reizbor), Harris i Trump su snažno debatirali – svatko sa svojih skupova, obraćanja medijima ili putem društvenih mreža. Američka javnost možda je ostala uskraćena za jedan od najgledanijih događaja na televiziji, otprilike u rangu Super Bowla, ali se i pokazalo da kandidati – ne samo na američkim predsjedničkim izborima, nego i drugdje u svijetu – vješto koriste i druge kanale komunikacije, prije svega one koje je donio internet (portali, društvene mreže, podcasti, blogovi). Trump je to posebno vješto iskoristio, gostujući kod svog omiljenog podcastera Joea Rogana i pričajući s njim tri sata. Harris nije gostovala kod Rogana, jer je on odbio ponudu za intervju pod uvjetima koje je postavila njena kampanja. On je želio da je ugosti u svom studiju u Austinu, a njena kampanja je tražila da dođe kod nje; on je htio dugi razgovor, kampanja sat vremena.

Hoće li Harris zbog toga žaliti, iako je i ona gostovala u podcastima kao što su „Call Her Daddy“ i „Club Shay Shay“, možda mogu pokazati brojke – Trumpovo gostovanje kod Rogana na platformi YouTube je u prvih šest dana nakon objave imalo 41,5 miliona pregleda, dok je dolazak Harris na CNN pratilo 3,3 miliona ljudi na toj TV mreži, a YouTube je donio još 1,2 miliona pregleda.

Prime time intervju kao besplatna usluga

Navedeni primjer u SAD-u popularnih podcasta zapravo ukazuje na trend po kojem se iskustvo praćenja predsjedničkih kampanja mijenjalo kako se mijenjaju i mediji u kojima su praćeni. U vrijeme samo novina, možda i nije bilo toliko zanimljivo; u vrijeme radija dogodila se određena dinamika, no televizija je promijenila sve – toliko da je, u jednom od prvih televizijskih dvoboja, onome između Johna F. Kennedyja i Richarda Nixona 1960. godine, pobijedio ovaj prvi jer je ostavio bolji dojam, bolje prezentirao svoja stajališta i, na kraju, imao bolji imidž. Uz sve to, ocijenjeno je kasnije i da je bio komunikativniji i televizičniji.

Zbog toga, ništa manje važan, kad je televizija u pitanju, nije ni način na koji će se predstaviti i u koju (vrlo gledanu) emisiju doći tko od kandidata, pa nije neobično da netko od njih ode u suprotni tabor, u studio gdje mu nisu naklonjeni (Harris na Fox ili Trump na CNN, na primjer). I zato, dakle prime time intervjue, u praksi praćenja predizbornih kampanja jasno se kaže da je „besplatna usluga“ ili nenovčana donacija konkretnom političkom kandidatu.

Isto tako, važno je i biti vidljiv na društvenim mrežama. Iako su i one stare (Facebook), i one nove (TikTok) vrlo popularne, i dalje se izdvaja platforma X (bivši Twitter). Njegov vlasnik Elon Musk ne samo da je omogućio povratak Trumpa na omiljenu mu društvenu mrežu, nego ga je i javno podržao, pojavljivao se s njim na skupovima i sa 75 miliona dolara uplaćenih grupi za podršku Trumpovoj kampanji postao jedan od njegovih najvećih donatora.

Debata koja traje

Iako nisu imali drugu debatu, kao ključni događaj kampanje, još od spomenute 1960. godine, u kojem se pred kamerama i širokim auditorijem argumentima, snažnim porukama, ali i floskulama i uvredama dvoje kandidata sučeljava, Harris i Trump su itekako debatirali po principu on-kaže-ona-odgovori i obrnuto ona-kaže-on-odgovori. Mediji su, htjeli ne htjeli i bili ili ne bili naklonjeni jedno drugom, prenosili to što su govorili. Upravo su godinama američki mediji na meti kritike zbog toga što izborima pristupaju kao bilo kojoj drugoj natjecateljskoj igri, utrci konja kako je nazivaju, pri čemu je u fokusu procjena (u pozivanju na ankete) tko pobjeđuje i tko gubi, ali ne i politički programi kandidata. Rijetki su, iako to poput Johna Olivera rade na satiričan način, oni koji se posvećuju dezinformacijama, a pogotovo izgovorenim lažima. Dekonstrukcija svake izmišljotine, poput Trumpove da imigranti sa Haitija u Springfieldu, Ohio, „jedu kućne ljubimce“, što je budalaština koju je dodatno potpirivao potpredsjednički kandidat J. D. Wance, zahtijeva i vremena i prostora, svakoj se mora ozbiljno pristupiti i pokušati doprijeti do što veće publike.

Ponovno je, također, na vidjelo izašla i činjenica da u SAD-u nije nikakav problem da se jedna medijska kuća, neke od njih i vrlo ugledne u svijetu, jasno opredijeli na čijoj je strani. Takva praksa datira još od 1860. godine, kada je Chicago Tribune podržao Abrahama Lincolna, a u ciklusima koji su uslijedili podrška nije izostajala – od izbora do izbora. No, dogodio se i presedan, zapravo dva.

Prvo je od podrške bilo kojem kandidatu odustao Los Angeles Times, iako je to do sada činio (osim u periodu od 1976. do 2004. godine), a onda je to učinio i The Washington Post, koji podržava kandidate od 1976. godine, što je izazvalo priličnu buru. S jedne strane, komentirala se takva odluka u svjetlu Trumpovih prijetnji da će se, ako opet dođe u Bijelu kuću, osvetiti medijskim kućama koje ga ljute (čak je prijetio da će novinare strpati u zatvor, a velikim mrežama oduzeti licencu za emitiranje). S druge strane, komentari idu u tom smjeru da je Jeff Bezos, vlasnik The Washington Posta, na umu imao svoje core business – Amazon, a vlasnik LA Timesa, Patrick Soon-shiong svoj biotehnološki posao. Bezos se branio zaštitom nezavisnog izvještavanja, Soon-shiong da želi ostaviti mogućnost čitateljima da donesu konačnu odluku.

Uslijedile su ostavke urednika, a Marty Baron, bivši urednik The Washington Posta, optužio je list da je popustio zastrašivanju republikanskog tabora te poručio putem društvenih mreža: „Ovo je kukavičluk, a žrtva je demokracija“.

Dan Kennedy, profesor novinarstva na Univerzitetu Northeastern, otišao je korak dalje i rekao kako je poslovni dvojac pokazao „očekivanu poslušnost“, ističući kako „sve više novinskih organizacija pokazuje strah usred nadolazeće plime fašizma“. „Ovo djeluje kao popuštanje pred kaznom koja bi mogla uslijediti ukoliko se Trump vrati na dužnost“, napisao je na svom blogu.

Od podrške Kamali Harris nisu odustali The New York Times, The Boston Globe, Rolling Stone i The Philadelphia Inquirera, dok njenog protivnika podržavaju The Washington Times i New York Post, tabloidi u vlasništvu Ruperta Murdocha.

Američki mediji spremni za izbornu noć

Na kraju, iako nema više velikih skupova, sigurno će do samog izbornog dana još biti razmjene verbalne vatre. Američki mediji sve to čekaju vrlo spremno. Za izbornu noć, a možda i izborne dane ako se neizvjesnost u brojanju glasova i proglašenju pobjednika prolognira (zanimljivo je i da zbog nepostojanja klasične izborne komisije pobjednika proglašavaju mediji, konkretno agencija Associated Press), sve je, ionako, već odavno spremno.

Od onoga trenutka kad je Biden odustao, što se i očekivalo, scenografija i akteri za komentiranje dvoboja Kamale Harris i Donalda Trumpa su postavljeni. Zapravo, televizije će imati svoje uobičajene talking heads formate, jer tako komentiraju sve, danonoćno – od politike, preko ekonomije, zdravstva, socijale i obrazovanje, sve do NBA, NFL-a ili bilo kog drugog sporta.

No, nakon izborne noći (izbornih dana) tek kreće nova politička i medijska drama, jer… ili će SAD dobiti prvu predsjednicu, uz to afričkih i azijskih korijena, sa čime se tek tako lako neće pomiriti poraženi; ili će Trump ponovno doći u Bijelu kuću, a u mandatu 2016-2020. pokazao je kako sve to može biti zabavno – u stvarnom i prenesenom značenju, ali i u političkom, ekonomskom, sigurnosnom, medijskom, svakom drugom smislu. Njegove poruke, prijetnje, potezi, čak i tvitovi, mogu biti zanimljivi medijima – da popune prostor, analiziraju ih ili dekonstruiraju. No, njegova retorika, kontroverzne i hirovite odluke, u domaćoj i vanjskoj politici, mogu biti vrlo opasne. I nimalo zabavne.

___