„Front Slobode“ pojavio se 7. novembra 1943. godine kao glasilo antifašističkog pokreta za istočnu Bosnu. 

foto: Infobiro.ba

Prvi broj tuzlanskih novina “Front slobode” izašao je 7. novembra 1943. godine, a posljednji broj štampan je u junu 2005. List Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), koji je preživio Drugi svjetski i posljednji rat u Bosni i Hercegovini (BiH), nažalost, nije preživio mir. Posljednji direktor Fronta slobode bio je Sinan Alić.

„Front slobode“ pojavio se 7. novembra 1943. godine kao glasilo antifašističkog pokreta za istočnu Bosnu. Nedostatak glasila, koji su, kako je za Media.ba 2016. godine u tekstu “Kako je nastao i nestao Front Slobode” pisao Sinan Alić, informisali o naorodnooslobodilačkoj borbi, osjetili su ljudi koji su pripadali ideološkom konceptu rođenom pod „okriljem Oktobarske revolucije“.

Novina je izlazila više od šest decenija. Posljednji broj „Fronta slobode“ na kioscima se pojavio u petak, 1. jula 2005. godine pod brojem 3072. Nedostajala su četiri mjeseca da obilježi 62. rođendan. List je prestao da izlazi zbog teške ekonomske situacije i dugovanja prije svega prema štampariji. Za novinu skromnog tiraža 80.000 konvertibilnih maraka bilo je previše duga, a i nerazumijevanje lokalnih vlasti, kako je tada rečeno iz uredništva, nije im išlo na ruku da sačuvaju novinu.

Jedan dio "Fronta Slobode" sačuvan je u digitalnoj arhivi Mediacentra Sarajevo Infobiro.

U "Frontu Slobode" svoje prve priče objavio je jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih književnika Meša Selimović, a u redakciji te novine sjedio je čuveni bosanskohercegovački slikar Ismet Mujezinović.

Tokom Drugog svjetskog rata, kako je zapisao Alić, vlast je činila sve da uz sebe ima glasilo koje će joj poslužiti za ostvarenje zajedničkog cilja – osvajanje slobode. U posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini od 1992-1995. godine, vlast je, kako kaže, vukla poteze koji su se katastrofalno odražavali na "Front Slobode" kao najjaču informativnu kuću sjeveroistočne Bosne "koja je svoje drugo vojevanje dočekala sa listom i tek formiranim TV Studijem FS-3".

"Front slobode" je prestao da izlazi u aprilu 1992. zbog ogromnih dugova štampariji "Oslobođenja". Televizijski studio, koji su formirali godinu ranije, koristili su kao informativni ventil. Istrajavali su, kako piše Alić, na televiziji razbijajući informativnu blokadu do koje je došlo zauzimanjem televiziskog releja na Majevici. Nisu odustajali od novine i ona se konačno pojavila u drugoj polovini maja 1992. godine.

Uz velike probleme novina je izlazila do kraja 1992. godine, kada je politika presjekla naredbom koju je, na osnovu zaključaka Izvršnog odbora Skupštine opštine Tuzla, potpisao tadašnji načelnik Sekretarijata za narodnu odbranu, čime je na indirektan način zabranjen rad TV Studija FS-3.

Frontu Slobode zaplijenjena je sva oprema koju su kupili vlastitim sredstvima kredita; pet radnika je "prekomandovano" u novu firmu koja je nastavila da radi sa njihovom opremom.

To je bio, kako Alić kaže, i početak kraja novine. Trajala je još jednu deceniju prevashodno zahvaljujući podršci koja je dolazila izvan zemlje, od brojnih nevladinih i vladinih organizacija, od Soroš fondacije, USAID-a, njemačke fondacije Friedrich Ebert, do udruženja građana po Francuskoj koji su razumijevali šta za demokratsko društvo znači slobodan medij.