Na internetu, a naročito na društvenim mrežama, čest sadržaj su savjeti o zdravlju i ljepoti. U medijima su ovi savjeti nekad korektni, a nekada samo naizgled bezopasni. Vrlo često se ovakvi savjeti baziraju na promociji lijekova zasnovanih na biljkama ili govore o studijama koje su rađene na malim uzorcima ili na kulturama ćelija, što baš i nije najviši nivo dokaza.

 

I dok neke biljke, biljni ekstrakti postoje u službenim farmakopejama za tačno određene upotrebe, ne treba se zavaravati i misliti da je sve ono što dolazi iz prirode bezopasno. Neki preparati mogu imati neželjene interakcije s drugim lijekovima i indirektno štetiti.

 

Primjer za to je kurkuma (turmeric) koja se reklamira kao svojevrsni panacej (lijek za sve), pogotovo kao lijek za rak. Međutim, kod žena koje boluju od raka dojke, kurkuma, prema nekim istraživanjima, može oslabiti djelovanje hemoterapije. Pacijentice koje su kombinovale kurkumin, aktivnu tvar u kurkumi, ili ekstrakt kurkume, s terapijom za rak Tamoksifen imale su manju apsorbciju lijeka u krvi i to znači da je manje lijeka moglo djelovati na ćelije raka. Smatra se kako bi kurkumin trebalo izjegavati dok osoba prima hemoterapije ili radioterapije. Također, kurkumin smanjuje broj trombocita i ne bi se trebao uzimati uz terapije koje inače smanjuju broj trombocita ili kod osoba koje imaju niži parametar broja ovih krvih elemenata. 

 

Upravo su lijekovi za rak i alternativni lijekovi za rak česta „meta“ izvještavanja, ali i oglasa, te prikrivenog oglašavanja. Ovakvi tekstovi često ne uzimaju u obzir jačinu dokaza za neku supstancu u liječenju raka ili navode kako su lijekovi za rak neke tvari, obično biljke ili gljive, za koje nema dokaza da su efikasni u liječenju raka. Tumori su vrlo širok spektar oboljenja i imaju različitu etiologiju, te se čak ni tumorima istog tkiva ili organa u medicini ne može pristupiti uniformno. Međutim, u medijima i naročito društvenim mrežama postoji tendencija narativa koji tvrde da je nešto lijek, ali da postoji zavjera kako se ta supstanca krije od običnih ljudi.

 

Sredinom 2020. godine, popularna vijest na nizu medija poput internet portala Raport, Bljesak, Klix, Radio Sarajevo i N1 je bila da je pčelinji otrov lijek za rak dojke. Istina je da su australijski naučnici s Univerziteta Zapadna Australija u Perthu došli do zaključka da pčelinji otrov ubija stanice raka dojke u laboratorijskim uslovima kultura ćelija in vitro, ali to je nizak nivo dokaza, jer ako je nešto efikasno na kulturama ćelija ne mora biti efikasno i na živim ljudima – za to su potrebni rezultati kliničkih studija i to dvostruko slijepih randomiziranih studija, koje predstavljaju visok nivo dokaza. Opasnost ovakvog izvještavanja leži u tome što se neko, na osnovu preliminarih i nedovoljno jakih dokaza, može  samoinicijativno izložiti „terapiji“ koja se odvija u nekontolisanim uslovima i može biti životno opasna.   

 

Ovo uopšte ne znači da bi mediji u potpunosti trebali izbjegavati izvještavati o ovakvima naučnim radovima. Međutim, trebalo bi na naglasiti da su to preliminarni rezultati i da je potrebno još istraživanja da se utvrdi da li ta tvar može poslužiti kao terapija. 

 

Daleko su opasnije tvrdnje koje se javljaju ne baš tako rijetko na različitim stranicama na Facebooku, a obično promovišu alternativnu medicinu. Recimo da neka tvar, biljka, ekstrakt - liječe rak. Treba napomenuti i da se šire usmene predaje kako neki pripravak ili biljka liječe rak, „od usta do usta“. Problem s ovakvim tvrdnjama, bez obzira odakle dolaze, jeste da se prečesto vjeruje da ako je nešto iz prirode, ono mora biti zdravo i nema nuspojave ili štetne strane, što je apsolutno netačno. Zbog pogrešnih uvjerenja, ljudi se okreću ovim pripravcima i dešavaju se situacije da odbijaju pravovremenu terapiju baziranu na dokazima i kliničkim studijama. Tako se pacijenti „zavlače“ i onda dolaze potražiti stručnu pomoć kada je već prekasno.

 

Jedan od primjera opasnih pripravaka alternativne medicine koji se koristi kao „lijek“ za rak jeste i cansema („black salve“) u čiji sastav, pored đumbira, cinkovog oksida i graviole, ulazi veoma opasna Sanguinaria canadensis. Ljudi koji su pokušali liječiti rak kože sa ovim pripravkom, ostajali su bez nosa, kože na licu, sa lezijama koje su bile ravne trećem stepenu opekotina. Prirodno ne znači automatski i bezopasno.

 

 

U doba kada ljudi ne vjeruju ljekarima i zdravstvenim sistemima, često zbog toga što su na svojoj koži osjetili neljubaznost ili korupciju, oni se okreću alternativnoj i tradicionalnoj medicini kao slamki spasa. A nadriljekari koriste upravo taj osjećaj bespomoćnosti oboljelih osoba i njihovih porodica, te evidentne probleme u zdravstvenim sistemima kako bi ostvarili korist. Prečesto vidimo objave u kojim se govori kako soda bikarbona liječi rak, kako se treba alkalizirati ili navode na uzimanje nimalo bezopasnih pripravaka srebra. 

 

Još jedna od meta jeste Covid-19, a objave kako je nešto „lijek za Covid-19“ ili sprečava infekciju su skoro svakodnevne. Primjera je mnogo, a neki ood njih su objave koje tvrde da je slatki pelin (bejturan, Artemisia annua) lijek za Covid i da je to „naučno dokazano“. Ovakve neobične i optimistične tvrdnje svakako traže jake dokaze. A šta kažu dokazi?

 

„Američki naučnici Univerziteta Columbia u New Yorku i Washingtonu, dokazali su da ekstrakt slatkog pelina (Artemisia annua) blokira razmnožavanje virusa Sars-Cov-2, uzročnika bolesti Covid-19“, je isječak iz članaka i objava o slatkom pelinu kao „lijeku“za Covid. Kao dokaz nude studiju u kojoj i sami autori kažu kako je potrebno još istraživanja in vivo kako bi se utvrdila efikasnost ove biljke kao terapije za Covid. 

 

U ovom slučaju ne samo da se radi na malom istraživanju na ćelijskim kulturama, nego je u pitanju i nerecenzirana tzv. preprint studija koju trebaju pregledati stručnjaci iz iste oblasti i procijeniti njenu kredibilnost. Nažalost, dešava se i da ljekari i stručnjaci neoprezno tvrde kako bi nešto moglo biti lijek, bez detaljnog pregleda dokaza, zaključujući samo na osnovu analogija i pogrešnih premisa, poput „1. artemizinin iz slatkog pelina je lijek za malariju (tačno) 2. drugi lijekovi za malariju poput hlorokina su lijekovi za Covid (netačno) 3. zaključak: mora da je slatki pelin lijek za Covid. 

 

Ono što u cijeloj stvari zabrinjava u medijskom izvještavanju jeste da u ovom primjeru, koji nije izolovan, novinari zaista uzmu izjave od eksperata, ali su izjave eksperata bazirane na lošim procjenama, na nedovoljnom poznavanju nivoa dokaza i ishitrene su. Ne možemo očekivati od novinara, pogotovo onih koji nisu specijalizirani za naučno i medicinsko novinarstvo, da sami stave pod lupu dokaze i provjere koliko su oni jaki ili slabi. Novinar vjeruje stručnjaku, ali je očigledan problem društva što često ni osobe koje formalno imaju obrazovanje da daju ovakve izjave ne prate naučne dokaze. 

 

Ovakve situacije nisu i ne mogu biti isključivo odgovornost medija, ali svjedoče o tome koliko je  društvo skrajnulo u neukost i nedostatak naučne pismenosti. 

 

Eklatantan primjer ove pojave jeste činjenica da su ljekari i zdravstvene institucije u Sjevernoj Makedoniji bili u svojevrsnom informacionom mraku i bez dokaza odobrile antiparazitik ivermektin kao terapiju za Covid-19, što je skandalozno. Naime, dok je Svjetska zdravstvena organizacija upozoravala (istina – nedovoljno glasno) kako ivermektin ne može biti korišten kao terapija za Covid, jer nije bilo dovoljno dokaza ni za efikasnost, grupe bliske Qanon teorijama zavjera i antivakcinalnim aktivistima promovisale su invermektin kao lijek. Jedna ovakva grupa su i America's Frontline Doctors. Jedna od osnivača i osnivačica America's Frontline  Doctors, Simone Gold, danas služi zatvorsku kaznu zbog umiješanosti u događaje od 6. januara 2021. godine na Captolu.

 

 

Treba se osvrnuti i na prikriveno oglašavanje poput „bosanskog lijeka protiv koronavirusa“,  MALCOVIR®, kojeg je razvila kompanija ZADA Pharmaceuticals iz Lukavca, o čemu je već pisalo Raskrinkavanje.  Radi se o lijeku koji je  zapravo hidroksihlorokin, koji se koristi kao lijek za malariju, a u našem regionu, pošto nemamo malariju, ova tvar se koristi kao terapija za reumatoidni artritis. Međutim, istraživanje koje je na početku pandemije proglasilo hidroksihlorokin efikasnim kod Covida, ono francuskog naučnika Didiera Raoulta, pokazalo se kao naučna fabrikacija i nekredibilno. Mikrobiologinja Elisabeth Bik je pokazala kako su podaci za ovaj radi namješteni i fabricirani, zbog čega je bila izložena uznemiravanju i prijetnjama Didiera Raoulta. 

 

Mediji su bez dublje analize prenijeli i kako su neki lijekovi koji su tek u fazi kliničkih ispitivanja terapije za Covid-19. Takav je slučaj s kombinacijom peptida metenkefalin i alfa-ACTH 1-13 koja se koristi u terapiji multiple skleroze, pod nazivom Enkorten. Kako je izvještavao Capital.ba, „pravilnik o načinu oglašavanja lijekova i medicinskih sredstava nije bio prepreka da kompanija Bosnalijek krene u agresivnu medijsku kampanju krajem decembra prošle godine kada je van svih protokola i prakse, lijek u kliničkom ispitivanju testiran na 120 pacijenata, reklamiran kao medikament koji pomaže pri liječenju Covid-19 oboljenja“.

 

Neki od lijekova o kojima je u zadnje vrijeme kružilo dosta dezinormacija, bili su i najobičniji paracetamol, te brufen/ibuprofen. Srbijanski pulmolog Branislav Nestorović, poznat po promociji alternativne medicine i ignorisanju dokaza u medicini, te širenju dezinformacija o vakcinama, ali poznat i po zapaljivoj nacionalnoj retorici koja destabilizira, poput poziva na mobilizaciju za Kosovo u trenutku krizne situacije u avgustu 2022. ili na sukobe u Hrvatskoj, još je prije pandemije širio tvrdnju kako je paracetamol kancerogen, što je izazvalo paniku. Dosadašnje studije nisu pokazale kancerogeno dejstvo paracetamola i njegovo štetno dejstvo na jetru u okviru preporučenih doza. 

 

Ibuprofen je „optužen“ na početku pandemije da može pogošati kliničku sliku Covid-19 što su mnogi mediji prenijeli, a to je stvorilo dodatnu paniku sve dok naučnici nisu rekli da nema dokaza za ovo. 

 

Vakcine su, dakako, bile još pod većim pritiskom poluinformacija i dezinformacija, ali jedna poluinformacija je naročito iskorištena da se gradi panika: malo istraživanje koje je pokazalo da se pod vrlo specifičnim okolnostima kakve se rijetko događaju u prirodi i u velikoj koncentraciji virusa, odnosno RNK sekvence za protein šiljka, ove sekvence mogu ugraditi u ljudski genom. Ovako nešto je vrlo rijedak proces i u istraživanju su korištene visoke koncentracije RNK. No, panika je podgrijana video objavama hrvatskog naučnika Tomislava Domazeta Loše i kroz njegove i medijske objave stvorena je slika da je ovo čest i uobičajen proces, a ne rijetko odstupanje od normalnog. 

 

 

Iz svih spomenutih primjera proističe kako se na naučnu pismenost opšte populacije i sposobnost vaganja nivoa dokaza ne može računati u ovom trenutku. Situacija se dodatno pogoršava i činjenicom da eksperti često izlijeću s izjavama, imaju „tokove struje svijesti“ u kojima ne vagaju svoje riječi, pa čak i namjerno govore netačne tvrdnje ili kalkulišu s nejasnoćom poluinformacija i nepostojanja jakih dokaza. 

 

Sve ovo predstavlja i pravi vertigo za novinare, koji moraju plivati u brzacima struja podataka i informacija, a često nemaju znanje da mogu duboko razumjeti sirove informacije. I ponekad nije kriviti novinare i medije jer nad izjavama eksperata nemaju moć, a ponekad, mada rijetko, događaju se propusti čak i u agencijskim vijestima koje ostali mediji prenose. 

 

Redakcijama i novinarima je potrebno jačati svijest o tome šta su visoki, a šta niski nivoi dokaza u nauci, posebno medicini, kako bi bili oprezniji u izvještavanju o preprint studijama i studijama na kulturama ćelija ili životinjama. Potrebno je da novinari budu vještiji u pronalaženju kredibilnih izvora informacija o ovakvim stvarima. Dosta mainstream medija zapravo se trudi korektno izvještavati, a prave opasnosti dezinformacija leže u nalozima na društvenim mrežama, za koje praktično i nema neke regulacije.