Duga je tradicija pritiska na slobodu medija i slobodu izražavanja na Zapadnom Balkanu. Može se reći da na ovim prostorima nije bilo režima koji nije branio nekome da kaže šta misli i koji nije kažnjavao one koji su to, pored zabrane, ipak uradili. Apsolutistički režimi takve su kažnjavali po zakonu, a u posljednjih nekoliko decenija, otkad vlada demokratija, te su kazne poprimile oblike svojstvene mafiji – na novinare se šalju nasilnici, verbalni i fizički, a u najekstremnijim slučajevima i ubice. Ono što je karakteristično za ovu vrstu napada na društvo, ne samo na Balkanu, već i u svijetu, jeste da se počinitelji tih nedjela rijetko nađu pred licem pravde pa je UN ustanovio i Međunarodni dan borbe protiv nekažnjivosti zločina nad novinarima, koji se na 2. novembar obilježava od 2014. godine.

Jedan od najvećih i najpoznatijih savremenih neprijatelja slobode medija među državnim zvaničnicima jeste bivši američki predsjednik Donald Trump. Godinama nazivajući novinare i medijske kuće koji su ga kritizirali lažljivim, kao i neprijateljima naroda, čime im je, kako se to u medijskom svijetu kaže – crtao mete na čelo – stvorio je atmosferu koja je kulminirala na dvosedmičnim protestima protiv ubistva Georgea Floyda, Afroamerikanca koji je izgubio život usljed prekomjerne upotrebe sile od strane policajca Dereka Chauvina. Prema evidenciji Komiteta za zaštitu novinara, u prvoj sedmici protesta zabilježeno je 125 slučajeva raznih vrsta nasilja nad novinarima,  od onemogućavanja rada, preko fizičkih napada, do hapšenja. U. S. Press Freedom Tracker zabilježio je povodom istih događaja, u razdoblju od 26. maja do 5. juna, čak 328 incidenata, među kojima je i 54 hapšenja novinara.

U našem regionu ne manjka državnih zvaničnika i visokih javnih funkcionera koji se, u borbi za veću moć, protiv medija koji raskrinkavaju njihove obmane, služe istim sredstvima kao Donald Tramp. Regionalni prvak te nedemokratske discipline jeste predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Pobrojati njegove verbalne napade na novinare nije lak zadatak – toliko ih je bilo da više niko nije pretjerano iznenađen kada se desi kakav novi. Posljednji se dogodio 19. 4. 2021., prilikom Vučićevog gostovanja u emisiji “Fokus” na televiziji B92, gdje je reagovao na novinarsku grešku kao da je urednik programa, a ne predsjednik države.

Situacija je teška i u Hrvatskoj, gdje su političari i javni zvaničnici pronašli novi način obuzdavanja novinara koji im ne rade po volji.

“Stvarno je zabrinjavajuća brojka koju je donijela ovogodišnja HND-ova anketa o najmanje 924 tužbe protiv medija i novinara teških čak 78,5 milijuna. Dakle, za 10 milijuna kuna više u odnosu na anketu iz 2020. godine. U stvarnosti je taj broj i veći jer je riječ o odgovorima samo 23 medija koji su nam dostavili podatke. Mislim da možemo govoriti o više od 1000 tužbi i da, sada već možemo reći da u Hrvatskoj postoji sramotna kultura tužakanja novinara ne bi li ih se financijski iscrpilo i profesionalno obeshrabrilo. Imamo cijeli niz serijskih tužitelja, i to iz redova vladajuće stranke, HDZ-a, a tužbe nisu mrske ni pojedinim oporbenim političarima. Tu posebno zabrinjavaju tužbe samih sudaca protiv novinara i medija. Glavni motiv tih tužbi je zastrašiti novinare i odvratiti ih od pravih istraživačkih priča koje su u interesu javnosti. To je novi oblik nasilja nad našom strukom”, istakao je Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, u nedavnom intervjuu povodom Svjetskog dana slobode medija.

Napadi na novinare i medijske kuće nisu rijetkost ni u Bosni i Hercegovini. Prema statistici koju vodi Safejournalists, regionalna platforma za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara, od 2010. naovamo zabilježeno je 188 verbalnih i fizičkih napada na sve vrste medijskih djelatnika, pri čemu se sa sigurnošću može reći da ih je bilo i više, samo nisu prijavljeni.

Pri tome posebno zabrinjava što su skoro trećinu tih napada poduzeli političari i ostali visoki funkcioneri državnih institucija. Takvo ponašanje, osim što je izrazito nekulturno i kao takvo neprilično predstavnicima vlasti, indikativno je i u pogledu nedozvoljenih aktivnosti, ali policija i sudstvo obično tim predmetima pristupaju krajnje neprofesionalno, reklo bi se bez želje da se slučajevi riješe, tako da je najčešći epilog taj da za napade na novinare nema odgovornih lica. Nema sumnje da to bahato, a nekažnjeno ponašanje zvaničnika utiče i na građane, koji u njima, bez obzira kakvi su, vide uzorite ljude, pa se tako lakše odvaže i sami napasti novinare.

U izobilju primjera koji postoje na temu “napadi političkih funkcionera na novinare”, izdvojili smo ih nekoliko koji su se dogodili u ovoj i prethodne četiri godine.

Prema podacima Safejournalists, javni zvaničnici su 2017. godine izveli 14 napada na novinare. Uglavnom se radi o verbalnim prijetnjama, ismijavanju na socijalnim mrežama i onemogućavanju novinara u njihovom radu uskraćivanjem dozvola i akreditacija.

Tako su novinari televizije N1, u januaru 2017., bez prethodne najave i objašnjenja ostali bez akreditacija za ulazak u Palatu RS, zbog čega nisu mogli prisustvovati press konferenciji Milorada Dodika, tada u funkciji predsjednika RS. Pored toga, N1 je izbačena i sa mailing liste, te uskraćena za sve pozive, obavještenja i saopštenja u vezi sa radom Milorada Dodika. To je izazvalo oštre reakcije Evropske federacije novinara i Udruženja BH novniari, što je nagnalo predsjednički Kabinet da ipak izda potrebne dozvole i vrati N1 na mailing listu.

Naredne godine je zabilježeno 11 napada, uglavnom verbalnih prijetnji, a bilo je i mobinga, cenzure, kao i jedan slučaj u kom je policija uhapsila novinara na zadatku. Iz 2018. godine izdvajamo napad Asima Kambera, zastupnika Stranke demokratske akcije, koji je u Parlamentu Federacije BiH, uz prisustvo mnogobrojnih svjedoka, pola sata vikao na novinarku Aidu Štilić, tada dopisnicu Federalne televizije iz Bihaća, zaprijetivši na kraju da će nastaviti hajku na dotičnu putem svog privatnog bloga. Bio je to pokušaj parlamentarca Kambera da zastraši novinarku Štilić, čiji se istraživački rad, između ostalog, doticao njega i drugih visokih zvaničnika SDA iz Unsko-sanskog kantona. Slučaj je prošao bez adekvatne reakcije policije i suda, a Asim Kamber dospio je ponovo u žižu javnosti prošle godine, kada je uhapšen pod sumnjom da je učestvovao u izbornim prevarama.

U 2019. godini je zabilježeno 14 napada javnih zvaničnika i predstavnika institucija vlasti na novinare u BiH. Iz te godine javnosti je ostao vjerovatno najpoznatiji fizički napad Huse Ćesira, predsjednika Opštinskog odbora SDA Novi Grad Sarajevo, na Adija Kebu, fotoreportera Žurnala, koji je tom prilikom zadobio lakše tjelesne povrede, a oštećena mu je i kamera. Iako se iz priloženog snimka jasno vidi da jeste bilo elemenata ako ništa za istragu, Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo, preciznije tužiteljica Sanita Imamović, odlučila je da se istraga ne provodi.

U martu iste godine događala se i prava drama prilikom reizbora za načelnika Teslića. Došlo je do većeg broja sukoba između pristalica SNSD-a i SDS-a, a prilikom jednog od njih došlo je i do uništavanja kamere BN televizije.

Prošla godina skončala je sa deset prijavljenih napada na novinare od strane političkih dužnosnika.

Ni bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Mustafa Cerić, koji posljednjih godina djeluje kao kolumnista, nije uspio da se sačuva od sramnog posla crtanja mete na čelo novinara. Pišući za portal Pressmedia o rezultatima izbora u Crnoj Gori, on je prošle godine novinara Faktora, Nedima Pobrića, nazvao “agentom KOS-a”. Zbog toga, kao ni drugi zvaničnici, nije suočen ni sa prekršajnom, ni sa krivičnom odgovornosti.

Tekuća godina, prema trenutnoj statistici, broji pet napada političkih funkcionera na slobode medija. Viši stručni saradnik Sektora za izbjeglice i raseljena lica pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, Adnan Čakalović je na krajnje nepristojan način prijetio Zinaidi Đelilović, novinarki Žurnala. Policija je u tom slučaju pokrenula istragu, a sudeći prema tome da je otada prošlo četiri mjeseca, reklo bi se da istraga tapka u mjestu.

Pored toga, izdvajamo i primjer u kom je sudija Općinskog suda u Sarajevu, Pavle Crnogorac, po zahtjevu Ranka Debevca, predsjednika Suda Bosne i Hercegovine, službeno zabranio Dnevnom Avazu da objavljuje informacije koje se tiču Debevčevog privatnog života. Sudija Crnogorac donio je zabranu suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH, te Zakona o zaštiti od klevete FBiH, uvodeći tako u medijsku sliku društva cenzuru po ugledu na minula, nedemokratska vremena.

Iz ovih primjera vidimo da su bh. politički zvaničnici skloni napadima na medije svaki put kad im se učini da isti otkrivaju javnosti istine koje im ne idu u prilog. Ismijavanje, omalovažavanje, prijetnje, fizički napadi, hapšenja i sudske zabrane – sve su to metode kojima se služe predstavnici vlasti u BiH protiv novinara i slobode medija, a moglo bi se reći da je na posebnom udaru istraživačko novinarstvo, kao disciplina koja, pored tačnih i preciznih informacija za javnost, pribavlja i dokaze koji se mogu koristiti na sudu.

Dopuštanje vlasti da takvo ponašanje pojedinaca koji je predstavljaju prolazi nekažnjeno direktni je napad na demokratiju, te izrazito negativan društveni primjer, koji građanima poručuje da je ne samo društveno prihvatljivo napadati novinare, nego i da je to neka vrsta patriotskog čina. 

Istovremeno, takva atmosfera stvara opšte nepovjerenje. Ljudi ne vjeruju poznatim i priznatim medijima, pa se okreću alternativnim izvorima informacija, što najčešće završi u dezinformiranosti pojedinca, koji se zbog toga osjeća posebnim i zato nema straha da se izlaže opasnostima u mjeri većoj od najmanje moguće. Aktuelni virus korona to nam je jasno pokazao, čija je nepoznatost dovela do nezapamćene epidemije dezinformacija i stanja opasne zablude kod ogromnog broja pojedinaca, koji su zbog toga u borbi protiv pandemije primorani da se oslone na puku sreću, jer neće vakcine, neće maske, neće distancu, neće ništa što propisuje nauka i struka, jer nauku i struku propagiraju mainstream mediji, koji na taj način pokušavaju zavesti novi svjetski poredak, nešto za šta niko nije siguran šta je, ali mnogi čvrsto vjeruju da postoji.

„Mediji su najmoćniji, kontroliraju mase i mogu nevinog učiniti krivim, a krivog nevinim”, riječi su Malcom X-a, čuvenog borca za prava Afroamerikanaca. Te dvije osobine medija, da mogu od nevinog napraviti krivog i suprotno, glavni su razlozi zbog kojih ih svaki vladar – a posebno oni koji su krivi za malverzacije – želi imati pod kontrolom u što većoj mjeri. Zbog te opasnosti neophodno je postojanje nezavisnih medijskih kuća, sa dobrim uslovima rada, jer u suprotnom ova velika poluga moći lako zapadne u ruke onih koji je žele zloupotrebljavati. Politički zvaničnici i predstavnici javnih institucija morali bi biti prvi koji štite slobodu govora i medija, jer je to jedan od uslova bez kojih postojanje demokratije nije moguće.

Za Bosnu i Hercegovinu zaštita slobode govora i medija posebno je važna i u kontekstu članstva u EU. Između četrnaest prioriteta koje, prema preporuci Evropske komisije, BiH mora ispuniti kako bi stekla status kandidata za članstvo u EU, jeste garantiranje slobode izražavanja i zaštite novinara, naročito putem efikasnog sudskog procesuiranja svih onih koji svojim postupcima ugrožavaju slobodan rad medija. Ova preporuka donesena je u maju 2019. godine, a kako su vlasti i BiH na njoj uradile jako malo, preporuka je ostala kao uslov koji naše društvo još uvijek mora ispuniti.

Vlastodršci, koji deklarativno jesu za ulazak BiH u EU, imaju najveću odgovornost da se preporuka ispuni. Građani sa svoje strane također mogu taj proces ubrzati, tako što će se sami suzdržavati od uznemiravanja medija, a pritisak vršiti na predstavnike vlasti, kako bi isti obezbijedili kvalitetno i transparentno izvještavanje na svim društvenim poljima.

___