Rutina mladih, pa tako i moja, jeste pogled u ekran čim postanem svjesna da se upravo završio san u koji sam utonula prethodne noći. Ponekad se pitam koliko samo stresa donosi to opterećenje da je naš život, slobodno vrijeme, jutro koje bi trebalo početi okusom kafe, upravo postalo zarobljeno u labirintu informacija. 

 

Priznajem, život mi je lakši stostruko nego mojim precima koji do informacija nisu tako brzo dolazili, ali i kao uvijek postoji ono ALI. To "ali" počelo se pretvarati u pitanje čemu smo izloženi i kome poklanjamo svoje vrijeme i povjerenje. Iz moje perspektive, povjerenje nije nešto što se stiče preko noći, nego rezultat dugotrajnog procesa u kojem neko svojim odricanjem i zalaganjem gradi nešto što nazivamo kredibilitet. 

 

Ali, šta je sa medijima i njihovim osjećajem odgovornosti za pružanjem kvalitetnog sadržaja? Da li se to izgubilo pod pritiskom da budu prvi? I da li smo istovremeno mi postali toliko ovisni i pasivni da se prepuštamo informacijama ne propitujući njihovo porijeklo?

 

Krivca ne treba tražiti samo u medijima nego i u nama. Kao individue koje same biraju sadržaj snosimo odgovornost za ono čemu poklanjamo vrijeme. Ako smo već postali dio onog što je donijelo sa sobom 21. stoljeće i prihvatili ulogu "digitalnog čovjeka", taj digitalni svijet trebali bismo i bolje poznavati. 

 

Lično, s čitanjem prvog "klikbejt" ili senzacionalističkog naslova, automatski i kao po naređenju prestajem pratiti taj medij. Mnogi od nas žive u uvjerenju da smo u svako doba obaviješteni o svim dešavanjima. Ipak, nerijetko se dešava da bivamo samo vješto izmanipulisani nečijim interesom da zaradi, a ne da pruži realnu sliku dešavanja. Uloge su se promijenile pa i mi svojim mobilnim aparatom postajemo mediji koji imaju slobodu da kreiraju sadržaje. Do nas je kako ćemo tu slobodu iskoristiti.

 

 

Ako smo uspjeli napredovati u mjeri da smo od čovjekolikog majmuna postali digitalni roboti, kao društvo se možemo oduprijeti i negativizmu novog doba. Dovoljno je samo razmišljati bar nekoliko koraka unaprijed, prije nego se prepustimo medijskoj propagandi od koje nemamo ništa osim izgubljenog vremena. Za početak, tu online riznicu znanja možemo iskoristiti da se edukujemo o medijskoj pismenosti i načinu da prepoznamo kvalitetan sadržaj. 

 

Vraćam se na početak priče u kojoj govorim da samo medij nije krivac."Krivi smo mi" kao što je nekad davno Balašević pominjao; krivi za nerazumno korištenje medija, krivi za povodljivost lošim i senzacionalističkim sadržajima. Krivi za bezbroj puta kada smo se pokorili i prihvatili neobjektivne i neprovjerene informacije. 

 

Često pomislim zašto osuditi medije, kada ni mi ne pokušavamo doprinijeti vlastitom razvitku svijesti o neprofesionalnim medijima. Da, ona možda i postoji negdje, ali volje da im se odupremo kao da nema.