Podatak kojeg sam pronašao pretražujući javno dostupne imovinske kartice zastupnikâ u hrvatskom parlamentu u početku je izgledao tek kao bizarna vijest, pikanterija koju će rado objaviti svaki medij jer se izvrsno uklapa u rubrike tipa „vjerovali ili ne“. Svi dužnosnici u Hrvatskoj, a zastupnici u parlamentu, njih 153, spadaju u tu kategoriju, kao i ministri (uključujući i premijera), predsjednica Republike, državni tajnici, cijela svita gradonačelnika i njihovih zamjenika, općinskih načelnika, župana, direktora državnih tvrtki i agencija… dužni su na početku i kraju mandata, u odgovarajući obrazac, unijeti podatke o cjelokupnoj nepokretnoj i pokretnoj imovini (većoj od 30.000 kuna, što je oko četiri tisuće eura), kako vlastitoj, tako i onoj bračnog druga. Ti su podaci javni i moguće ih je pronaći na web stranici Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

Zastupnik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), Franjo Lucić, u svojoj imovinskoj kartici, osim njive čiju je vrijednost procijenio na 15.000 kuna (dvije tisuće eura), nema apsolutne nikakve imovine. Ne posjeduje ni kuću, ni stan, ni vikendicu, nema automobil, ni garažu, bez ušteđevine je, ne posjeduje dionice, umjetničke slike ili kakav vrijedan sat, poput njegovih kolega. Slično je i s njegovom suprugom. Oboje su, bar što se imovine tiče, čisti proleteri.

Franjo Lucić, pokazalo je moje opsežno višetjedno istraživanje koje sam proveo kad me podatak o njegovoj imovini zaintrigirao, u hrvatskom je Saboru neprekidno od 11. siječnja 2008. Prije toga bio je gradonačelnik Pleternice (jedno vrijeme obje je dužnosti obavljao istodobno). Plaća saborskog zastupnika u Hrvatskoj nije mala i ovisi o tom je li zastupnik angažiran u nekom od odbora ili drugih radnih tijela Sabora, koliko je staža prije toga imao i slično. Konkretno, plaća Franje Lucića, koliko je naveo u svojoj imovinskoj kartici je 16.064,17 kuna (oko 2.170 eura). Za 10 godina mandata u Hrvatskom saboru Lucić je zaradio oko 260.000 eura, pa je podatak da, unatoč tolikom novcu, nema ama baš nikakve imovine, izgledao još nevjerojatniji. Moje daljnje novinarsko istraživanje dovest će do nevjerojatnih otkrića i jednog posve neočekivanog događaja.

Uputio sam se u Pleternicu, gradić desetak kilometara udaljen od županijskog središta Požege, kako bih se raspitao gdje to živi saborski zastupnik, bez kuće i bez stana. U malom mjestu kakva je Pleternica, gdje svatko svakog poznaje, i gdje ćete u prvom kafiću saznati lokalne priče, u tren sam se našao pred velebnom, raskošnom vilom, jednom od najvećih i najuređenijih u Pleternici. To je ogromna obiteljska kuća s velikom okućnicom i voćnjakom, te dvije pomoćne zgrade. Kad sam na mrežnim stanicama Državne geodetske uprave pronašao broj katastarske čestice i otišao u Zemljišno-knjižni odjel Općinskog suda u Požegi saznao sam i konkretne podatke: sama kuća prostire se na 254 m², okućnica koja ju okružuje veličine je 1.200 m² (na kojoj su još dvije pomoćne zgrade od 35 m²), a voćnjak koji se naslanjao na imanje ima 11.000 m².

No, u gruntovnici gdje se, kada platite 20 kuna državne takse može dobiti vlasnički list svake nekretnine kao i kupoprodajni ugovori između kupca i prodavatelja, sam došao do neobičnog dokumenta. Našao sam ugovor o prodaji te velebne vile čiji je vlasnik, vidjelo se iz gruntovnog izvatka, do tada bio Franjo Lucić. Kuću je, ugovorom koji je sklopio sa svoje četvero djece 18. prosinca 2009., prodao za iznos od 600.000 kuna!

Pregledao sam i ranije imovinske kartice Franje Lucića (također dostupne na mrežnim stranicama Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa) i pronašao podatak da je u onoj, koju je ispunio u siječnju 2012., kada je istodobno bio i saborski zastupnik i gradonačelnik Pleternice, sebe naveo kao vlasnika kuće, iako je tada, već duže od dvije godine, kuća bila u vlasništvu njegove djece. Prema njegovoj vlastitoj procjeni, koju je upisao u imovinsku karticu, vrijedila je 2,5 milijuna kuna, dakle 1,9 milijuna kuna više od one po kojoj je kuću prodao svojoj djeci. Posumnjao sam da je to učinio kako bi njegova djeca, kao kupci, platila manje poreza. Porez na nekretnine iznosi pet posto, što na razliku od stvarne vrijednosti kuće i one po kojoj je kuću prodao svojoj djeci iznosi 95.000 kuna ili gotovo 13 tisuća eura.

U kasnijim imovinskim karticama (koje su dužnosnici obvezni ispuniti na kraju i početku svakog novog mandata), kuća je nestala iz njegova vlasništva. No, zašto je kuću prodao djeci, kada je u njoj i dalje stanovao?

Daljnjim istraživanjima, gledajući podatke u Sudskom registru, koji su također javni, dobio sam odgovor i na to pitanje. Franjo Lucić bio je vlasnik dvije tvrtke u Pleternici - TOFRADO i TOFRADO bačvarija (koje je nakon ulaska u Hrvatski sabor prepustio na upravljanje svom bratu Dragi) i obje su završile u stečaju. TOFRADO je u stečaj otišao u srpnju 2012. godine, a prema rješenju Trgovačkog suda u Osijeku, stalna služba u Slavonskom Brodu, od 7. siječnja 2013., uz tražbine za neisplaćene plaće više od stotinu radnika, među vjerovnicima našla se i država. TOFRADO je početkom te godine, dugovao, zaokruženo, 15,6 milijuna kuna Hrvatskim šumama, Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost 1,3 milijuna kuna, Hypo Alpe Adria banci 26 milijuna kuna, Podravskoj banci 15,5 milijuna kuna, Ministarstvu financija 4,9 milijuna kuna… Kad se sve zbroji, radi se o iznosu od gotovo 10 milijuna eura!

Devet dana iza stečaja TOFRADA, 20. srpnja 2012. u stečaj odlazi i druga Lucićeva firma, TOFRADO bačvarija. Od nekadašnjeg poslovnog imperija ostala je još samo TOFRADO trgovina, čiji je vlasnik Lucićev sin, Tomislav. Zajedno s Lucićevim bratom Dragom, on i danas upravlja tom, jedinom preživjelom obiteljskom tvrtkom. Inače, pojašnjenja radi – naziv sve tri tvrtke sadrži riječ TOFRADO, što je složenica od prvih početnih slova imena njegova tri sina: Tomislav, Franjo i Domagoj.

Analiza poslovanja dvije tvrtke koje su s ogromnim gubicima završile u stečaju, do kojih sam došao u Trgovačkom sudu, dat će odgovor na pitanje zašto je Franjo Lucić, zastupnik u Hrvatskom saboru, bivši gradonačelnik Pleternice i predsjednik županijskog odbora HDZ-a, te član visokih tijela vladajuće stranke, jedini dužnosnik u Hrvatskom saboru bez ikakve imovine.

Njegove tvrtke TOFRADO i TOFRADO bačvarija koje je nakon ulaska u Hrvatski sabor prepustio na upravljanje bratu, sklopile su 1. ožujka 2005. sa Slavonskom bankom (koju je tada preuzimala Hypo Alpe Adria banka) ugovor o kreditu od 12 milijuna kuna. Taj ozbiljan novac Franjo Lucić i njegov brat Drago, koji su u tom bankovnom kreditu bili mjenični dužnici, dok je tvrtka Građapromet iz Našica, također u obiteljskom vlasništvu, (koju je zastupala Lucićeva supruga Ankica) bila založni dužnik. Lucić je dakle i svojom imovinom – u koju je spadala i obiteljska kuća čiju je vrijednost tada procjenjivao na 2,5 milijuna kuna – jamčio otplatu kredita. Zato se, da kuća ne bi završila na bubnju, te imovine trebalo riješiti, pa je kuću prodao vlastitoj djeci.

Daljnje istraživanje, tijekom kojeg sam slao upite ministarstvima i Požeško-slavonskoj županiji, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, otkrilo je još jedan zanimljiv detalj: kredit od 12 milijuna kuna (nešto više od 1,6 milijun eura) kojeg su dobile Lucićeve tvrtke, ostvarene je u okviru programa „Lokalni projekti razvoja – poduzetnik“, projekt „Branitelj“ i imao je financijsku potporu Požeško-slavonske županije. Kredit je Lucićevim tvrtkama odobren, kako je to izrijekom pisalo u ugovoru, za „kupovinu opreme i obrtna sredstva“. Odobren je na 10 godina s počekom od 24 mjeseca, a kamatna stopa bila je više nego povoljna: iznosila je 5,84 posto godišnje, no Lucićeve tvrtke plaćale su kamatu od samo 1,84 posto, budući da su preostalih 4 posto, kako stoji u ugovoru o kreditu, subvencionirali Požeško-slavonska županija i Ministarstvo branitelja.

Kredit od 12 milijuna kuna koji su podigle Lucićeve tvrtke, nije međutim bio jedini. TOFRADO i TOFRADO bačvarija već su ranije podigli dva kredita – jedan u iznosu od 5, a drugi od 2,5 milijuna kuna (ukupno oko milijun eura), kod tadašnje Požeške banke (sada Podravska banka). I ti su krediti imali povlaštenu kamatnu stopu, a kamatu su subvencionirali Požeško-slavonska županija i Ministarstvo obrta, malog i srednjeg poduzetništva.

Ti su krediti bili namijenjeni za nabavu strojeva i obrtna sredstva. TOFRADO je, pak, najavio kako će kredit iskoristiti za izgradnju pilane i pratećih objekata, te nabavu transportnih vozila. S dvadesetak milijuna kuna kredita, TOFRADO je najavio kako će ostvariti ono što se u ugovoru o kreditima i obvezao: proširiti proizvodnju i zaposliti ljude, prije svega branitelje koji su nakon završetka rata ostali bez posla. No, umjesto ulaganja u osnovnu djelatnost, drvoprerađivačku industriju i proizvodnju hrastovih bačvi – za što su krediti i podignuti – TOFRADO se počeo baviti izgradnjom apartmana na jadranskoj obali! Na neobičan način u tu gradnju upustili su se i članovi obitelji Franje Lucića, njegova supruga Ankica, sinovi Domagoj, Franjo i Tomislav, te kći Marina.

Lucićev sin Tomislav (rođen 1987.) u mjestu Srima, u katastarskoj općini Zaton, kraj Šibenika, kupio je 2005. i 2007. godine građevinsko zemljište za ukupno 339.000 kuna, a 2006. prodao u međuvremenu na tom zemljištu izgrađene apartmane za 1,3 milijuna kuna. Lucićeva kći Marina (udana Mogušar, rođena 1981.), kupila je, također u Srimi, građevinsko zemljište 2005., a u sljedećim godinama prodala tri apartmana, u ukupnom iznosu od 1,4 milijuna kuna. Čak je i tada malodobni Lucićev sin Franjo (rođen 1992.) u dobi od samo 17 godina, prodavao apartmane u Srimi u ukupnom iznosu od 4,8 milijuna kuna. U posao kupovanja zemljišta na jadranskoj obali i prodaju apartmana, uključila se i Lucićeva supruga Ankica: 2005. kupila je zemljište za 178.000 kuna, a dvije godine kasnije prodala apartmane u vrijednosti od 1,2 milijuna kuna.

Dokumenti do kojih sam došao zahvaljujući insajderu iz kasnije propalih Lucićevih tvrtki, pokazali su kako se i unutar obitelji Lucić, te Lucićevih tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija, odvijala jednako živa financijska aktivnost. Tako je Ankica Lucić darovala svom suprugu dva milijuna kuna, kći Marina 1,3 milijuna kuna, a sin Domagoj 1,4 milijuna kuna. Kolanju novca unutar obitelji i njihovih tvrtki tu nije kraj. Prema podacima do kojih sam došao na spomenuti način, tijekom tri godine, od 2009. do 2011. četvero Lucićeve djece tvrtki TOFRADO trgovina (koja nastavlja poslovati nakon što su TOFRADO i TOFRADO bačvarija završile u stečaju) posudilo je ukupno 7,5 milijuna kuna, odnosno, svatko u prosjeku oko 1,93 milijuna kuna. I uz to su još imali novaca kupiti kuću od oca u kojoj on i dalje stanuje.

U jednom trenutku, početkom 2007., dinastija Lucić u posjedu je imala 22 apartmana, ukupne površine 1.056,48 metara četvornih i svi su bili uredno gruntovno provedeni u Katastarskoj općini Zaton, Općinskog suda u Šibeniku. Preostali od šezdesetak izgrađenih apartmana bili su prodani različitim kupcima, a u međuvremenu članovi obitelji Lucić prodali su gotovo sve vlastite apartmane.

Pored apartmana koji su bili uknjiženi u vlasništvo supruge i djece Franje Lucića, dio je bio u posjedu njegova brata Drage (jedan apartman veličine 59,95 metara četvornih) i bratovljeve supruge Stelle (ukupno tri apartmana), te Ive Lucića (tri apartmana) i njegove supruge Zdenke (dva apartmana). Ivo i Zdenka Lucić, djeca su strica Franje Lucića i međusobno su poslovno povezani. Sve je, dakle, ostalo u obitelji unutar koje se vrtio ogroman novac.

U vrijeme izgradnje apartmana u Srimi kraj Šibenika, podjednako zanimljivi odnosi vladali su i između Lucićevih tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija. Obje su tvrtke koristile povoljne kredite sa subvencioniranim kamatama, a kako je trebalo opravdati trošenje novca (jer su banke, ali i Požeško-slavonska županija, te ministarstava iz čijih je sredstava plaćana razlika kamate, imali pravo kontrolirati na što je utrošen novac), dvije Lucićeve tvrtke našle su model na koji način fiktivno potrošiti što više novca.

Tako je TOFRADO bačvarija, bilo je vidljivo iz dokumentacije koju sam pribavio iz poslovnih knjiga dvije propale Lucićeve tvrtke, od sestrinske firme TOFRADO kupovala opremu po nekoliko puta većoj cijeni od stvarne. Iz samo jednog dokumenta, od 24. veljače 2005. godine, vidljivo je kako je TOFRADO svojoj sestrinskoj tvrtki rabljenu debljaču (stroj za obradu drveta) nabavljenu za 7.536,57 kuna prodao za 29.400 kuna, rabljenju ravnalicu kupljenu za 13.565 prodao za 56.000 kuna, dvostranu debljaču nabavljenu za 15.000, prodao za 63.200, automat za izradu dužice, kupljen za 16.000 kuna prodao za 62.800, a primjerice stroj za bušenje drvenih bačvi koji je TOFRADO nabavio za 41.795 kuna, TOFRADO bačvariji prodao je za 145.700 kuna!

Takvih je prodaja bilo bezbroj, pa se na taj način oprala solidna količina novca koji je onda završavao u izgradnji apartmana. U kontroli namjenskog trošenja kredita koju je u lipnju 2007. proveo Upravni odjel za gospodarstvo, poduzetništvo i razvitak Požeško-slavonske županije stoji kako je TOFRADO bačvarija osnovna sredstva nabavljala od sestrinske tvrtke TOFRADO (obje u vlasništvu Franje Lucića), te da je ukupno za tu namjenu potrošeno 1.170.200 kuna, ali da je cijena po kojoj je TOFRADO nabavio te strojeve bila samo 259.786,36 kuna. To znači da je TOFRADO svojoj sestrinskoj firmi zaračunao četiri i pol puta veću cijenu, odnosno naplatio 910.315,64 kune više!

Skupivši hrpu papira i dokumenata o poslovanju Franje Lucića, a radilo se o nekoliko stotina stranica dokumenta, fotokopija koje sam pribavio iz javnih izvora, a značajan dio od povjerljivog insajdera s kojim sam se upoznao istražujući Lucićev slučaj i koji mi je, uz jamstvo da neću otkriti izvor, dao mnoštvo papira iz poslovnih knjiga TOFRADO-a i TOFRADO bačvarije, uvjerio sam se kako je njegov slučaj jedna od klasičnih priča o tajkunima nastalim u vremenu pretvorbe bivšeg društvenog vlasništva, tzv. procesu privatizacije. Njegova priča, međutim, imala je i jednu dimenziju više. Lucić je u pljačku ulazio s predumišljajem, s namjerom da prevari banke i državu, dobro je odvagnuo svaki potez i mada ima samo završenu srednju školu, u skrivanju tragova i razrađenom sustavu prevare države i banaka bio je „doktor ekonomskih znanosti“.

Njegov put u svijet biznisa na hrvatski način započeo je dok je radio kao trgovac (što i je po struci) u jednoj od prodavaonica tvrtke Građapromet, onoj u Pletrenici, gdje je živio, pa se mladi trgovac Franjo Lucić, ondje i zaposlio. No, uskoro je, otkrivši u sebi poduzetnički duh, u staroj obiteljskoj kući započeo proizvodnju čavala. A onda je, tijekom Domovinskog rata (u kojem Lucić, mada mu je bilo tridesetak godina, nije sudjelovao, jer, kako je rekao u jednom intervjuu, netko se morao baviti i poduzetništvom) pokupovao dionice Građaprometa, osnovao tvrtku TOFRADO i započeo privatizacijski pohod, došavši u posjed dvije pleterničke tvrtke – Dinamico i Oroplet.

Godine 1995. učlanio se u HDZ i od tada, zajedno s poslovnom, gradi i političku karijeru. Članstvo u HDZ-u i kasniji mandat saborskog zastupnika pomogli su mu da se vine u nadzorne odbore dvije velike tvrtke u državnom vlasništvu – Hrvatske ceste (2004. – 2011.) i Hrvatske autoceste (2004. – 2008.) što mu je omogućilo brojne kontakte s ljudima iz visoke politike i poslovnog svijeta i pomoglo u dobivanju poslova za dvije tvrtke koje je osnovao – TOFRADO i TOFRADO bačvarija, a koje su nastale preuzimanjem Dinamica i Oropleta.

Kad sam na opisan način skupio brdo dokumentacije o najsiromašnijem zastupniku u Hrvatskom saboru, želeći čuti i njegovu stranu priče, što je u skladu s elementarnim pravilima novinske profesije, nazvao sam ga i zamolio da se nađemo kako bih ga mogao pitati o svemu što sam prikupio i pronašao o njegovom poslovanju. Nisam mogao vjerovati da će mi se dogoditi nešto što izgleda kao u kakvom filmu. Utanačili smo susret u Pleternici, no večer prije našeg susreta poslao mi je SMS i poručio da zbog hitnog odlaska u Zagreb otkazuje sastanak. Nisam mu vjerovao pa sam ipak odlučio krenuti u Požegu, prikupiti još neke informacije, a onda ga nazvati i upitati je li možda ipak ostao u Pleternici, jer sam imao informaciju da se ondje nalazi i da nije otputovao u Zagreb. Nazvao sam ga iz Požege, nije se javljao, a onda mi je, nakon nekog vremena, zazvonio telefon. Bio je to Franjo Lucić.

Ono što sam čuo, bilo je zaista nevjerojatno. Bila je srijeda, 26. srpnja 2017. u 11.44 kada me Lucić nazvao i kako sam se nalazio u jednom požeškom restoranu, a notes i olovku ostavio u automobilu, odlučio sam razgovor snimiti. Da to nisam učinio, malo tko bi povjerovao u priču koja se potom dogodila. Lucić je tražio da odustanem od pisanja teksta za koji sam dokumentaciju skupljao tjednima. Rekao je kako mu „nije u interesu da se sada o tome piše“.

Objasnio je kako je imao problem s dvije banke, od kojih je s jednom sve riješio, a s drugom su dogovori oko rješenja duga u završnoj fazi. Svaki tekst, rekao je, „bilo koje naravi“, štetit će mu zbog odnosa s bankom sad kad je u završnoj fazi rješavanja toga problema.

Iako sam se u trenutku Lucićeva poziva nalazio samo 15-ak kilometara od Pleternice, grada u kojem živi Lucić i odakle me nazvao, odbio je molbu da se nađemo. Htio sam čuti njegove odgovore na više pitanja, među ostalim i ono zbog kojeg sam uopće započeo istraživati njegovu poslovnu i političku karijeru: kako mu se dogodilo da u 58. godini života bude bez ikakve imovine – bez kuće, stana, automobila, ušteđevine i da posjeduje samo njivu vrijednu 15.000 kuna.

Lucić mi je tada rekao da će mi – odustanem li od teksta koji pripremam – platiti tri puta više nego što će mi za tekst platiti moja redakcija. Bio je vrlo eksplicitan u toj ponudi, ne ostavljajući nikakve sumnje na što misli i ponovio je to u dva navrata: „Ono što ćeš ti od redakcije dobiti, ja ću te honorirati jedan naprema tri, ako ti dobiješ tisuću, ja ću ti dati tri tisuće“, rekao je Lucić. Nisam mogao vjerovati onom što čujem, pa sam, pravdajući se da je veza loša, zamolio da to ponovi. I ponovio je.

Naravno, cijelu sam priču objavio zajedno sa snimkom na kojoj se jasno čuje kako mi zastupnik u Hrvatskom saboru nudi mito, pod uvjetom da ne pišem o otkrićima do kojih sam došao. U USKOK-u (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala), kamo su me pozvali nekoliko dana kasnije, dao sam iskaz o svemu što se dogodilo. Preuzeli su i snimku razgovora na kojoj se jasno čuje kako mi nudi mito. Sudac istrage Županijskog suda u Osijeku, međutim, smatrao je kako Lucić nije počinio kazneno djelo s obzirom da novinar ne spada u kategoriju „službene osobe“, onako kako to definira zakon. USKOK se žalio, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku poništilo je raniju odluku suca istog suda i prihvatilo zahtjev USKOK-a da se protiv Lucića pokrene istraga. Temeljem te odluke i zahtjeva USKOK-a Mandatno imunitetno povjerenstvo Hrvatskog sabora ukinulo je Luciću zastupnički imunitet. Tako je istraga mogla početi.

Optužnica ja podignuta, no tada se dogodila nevjerojatna stvar. Županijski sud u Osijeku odbacio je optužnicu pod istim izgovorom, kao što je sudac istrage učinio kada USKOK-u nije odobrio pokretanje postupke pod obrazloženjem da novinar ne spada u kategoriju „odgovornih osoba“. USKOK se ponovno žalio na tu odluku i slučaj je sada na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

Franjo Lucić i dalje je zastupnik u Hrvatskom saboru, a od imovine nema ništa osim njivice, vrijedne oko 15.000 kuna.

___