Intervju sa autorom knjiga “The Net Delusion” i “To save everything, click here”.

foto: Imrana Kapetanović

Problem nije u tome što je nešto netačno objavljeno, nego što se takav sadržaj širi, smatra Evgeny Morozov, autor i kolumnista iz Bjelorusije koji se bavi pitanjima veze novih tehnologija i društvenih promjena.

Na otvaranju Media Meets Literacy konferencije koja se održava u Sarajevu, Morozov je bio jedan od govornika i pričao je o pojavi tzv. platformskog kapitalizma - utjecaju koji internet platforme poput Facebooka imaju na korisnike, demokratiju i društvene institucije.

Autor knjiga “The Net Delusion” i “To save everything, click here” u intervjuu za Mediacentar Sarajevo govorio je o fenomenima lažnih vijesti, propagande i pravim uzrocima problema dezinformisanja i manipulisanja informacijama.

Na panelu na kojem ste maloprije učestvovali, istakli ste između ostalog, da Vi ne dolazite iz polja medijske pismenosti. Iz ugla tehnološkog razvoja kojim se bavite, šta biste rekli, na koji način tehnologija može pomoći razvoju medijske pismenosti?

Tehnologija svakako može pomoći. Kao što sam naveo u mom govoru, postoje načini na koje nam, na primjer, scraping i analiza podataka aktivnosti tehnoloških kompanija mogu pomoći da bolje razumijemo šta ustvari te kompanije rade. Naravno, obezbjeđivanje nekog šireg konteksta o tome ko je napisao članak, koliko je takvih članaka do sada napisano, odakle je novac došao, bi bilo korisno. Mislim da bi veoma koristan kontekst mogao biti obezbijeđen tako da se da prednost meta podacima. Na taj način bi čitaocima mogli dati dodatni nivo detalja o kontekstu u kojem je priča producirana, a ne samo da im ponudimo sadržaj priče.

Ali dalje od tog konteksta, članovi šire publike mogu biti, i jesu, pod uticajem fenomena lažnih vijesti, bez obzira da li se radi o njihovom nedostatku medijske pismenosti ili generalne nezainteresovanosti. Kako, po Vašem mišljenju, treba pristupiti lažnim vijestima i manipulisanom sadržaju?

Postoje kratkotrajna rješenja, možemo obezbijediti dublji kontekst, možemo se osigurati da su ljudi pročitali neki tekst, možemo obezbijediti više informacija o tome da li i drugi ljudi smatraju taj neki tekst pouzdanim ili ne, da li je novinar pouzdan, sve to možemo uraditi. No, ako mene pitate, nedostaje nam rješenje na duže staze. Kratkotrajno rješenje možete imati. No, problem je u dugoročnom. Osim ako ne kreirate digitalni eko sistem koji nije u potpunosti podržan oglašivačkom industrijom. Volio bih se baviti ovom temom - kako finansirati strukture širenja podataka koje ne prati oglašavanje. Ovdje je potrebna intervencija javnosti u vidu poreskog sistema koji bi osiguravao da se netačnim informacijama ne daje medijski prostor. Mislim da je to korijen problema. Problem nije u tome što je nešto netačno objavljeno. To se uvijek dešavalo i nastaviće da se dešava. Problem je što se takav sadržaj širi.

Kada govorimo o davanju šireg konteksta tekstu koji čitamo, da li ste primijetili primjere dobre volje od strane internet industrije ili platformi? Da li oni pokušavaju da urade išta po ovom pitanju?

Da, ali, kako sam već rekao tokom konferencije, moja kritika internet platformi je društvena i nije ograničena samo na medijsku pismenost. Da, naravno da možete zadužiti platforme da dodaju kontekst sadržaju, možete ubaciti određenu dozu slučajnosti u sistem tako da nećete vidjeti samo sadržaje koji su vezani za tekst koji čitate nego i tekstove koji su u suprotnosti sa vašim mišljenjem. Internet kompanije će prigrliti neka od ovih rješenja. Ali, po meni, ovo je krakoročno rješenje koje će vjerovatno pogoršati stvar, jer kako možete od internet kompanija tražiti da riješe problem koji su one i kreirale? Tako da, protivim se takvom tipu rješenja, mislim da su ona samo način da se kupi vrijeme i odgodi neizbježno.

"Who gets to appropriate and monetise our surplus attention?" @evgenymorozov #MMLS2017

— Juha van 't Zelfde (@juhavantzelfde) September 21, 2017

Razmišljanje “riješimo sve hashtagovima” je postalo prilično popularno i zahvatilo je i Bosnu i Hercegovinu. Neki stručnjaci bi rekli da su Twitter i druge društvene mreže “vijećnice” današnjice, mjesto gdje se odigrava glavna razmjena informacija između građana…

Mislim da je tužna realnost u kojoj od privatnih kompanija očekujemo da nam pruže javni prostor za raspravu. Apple svoje prodavnice sada naziva “gradskim trgovima”. Mislim da je tužna pojava činjenica da se naša prava više ne garantuju sistemom i ustavom, nego pravilima korištenja određenih servisa privatnih kompanija. Na Facebooku ne možete blokirati Marka Zuckerberga. Postoje određene stvari koje ove platforme zahtijevaju od korisnika, stvari koje su u redu u okviru zakona platforme ali nisu u redu u okviru zakona o slobodi izražavanja. Opet ponavljam, ove platforme mogu biti veoma korisne kratkoročno, u smislu da se mobilizira javnost, da se skrene pažnja na određen problem. Te platforme su izvrsni alati za zagovaranje, ali na kraju svega, neko će to trebati platiti. I moja teorija je da ćemo mi biti ti koji će platiti onda kada se oglašivačko tržište sruši ili kada podaci postanu alat za umjetnu inteligenciju. 

Kada se desilo Arapsko proljeće, vidjeli smo toliko članaka u bh. medijima koji govore o tome da li možemo očekivati neko Bosansko proljeće. Ipak, na kraju, ništa se, osim manjih protesta i aktivnosti na Twitteru, nije desilo.

Samo zato što su brojni američki i evropski novinari vrlo plitko pročitali dešavanja oko Arapskog proljeća, ne bi vas trebali navesti na mišljenje da su događaji u Bosni i Hercegovini bili nedovoljni. Oni su bili nedovoljni i tokom Arapskog proljeća. Ja ne mislim da je Twitter pokrenuo niti jedan od tih protesta, a ni danas strukturalne stvari nisu mnogo bolje u zemljama zahvaćenih Arapskim proljećem. Možeš biti razočaran jedino onda kada imaš velika očekivanja. I u samom slučaju Arapskog proljeća očekivanja od društvenih mreža su bila realistična. Ništa se ne bi moglo desiti bez političke moći, organizacija, sindikata koji su radili sa omladinskim organizacijama, ženskim pokretom. I zašto onda ne bi očekivali da se Arapsko proljeće desi?

Kada govorimo o kratkotrajnim rješenjima i potezima koje ljudi poduzimaju samo da bi se osjećali bolje, ne znam da li ste primjetili, ali Sarajevo, glavni grad ove države ima velikih problema sa vodom, tačnije sa nedostakom iste. No, s obzirom na to da je kultura protesta veoma slaba, umjesto izlaska na ulice, ljudi pišu peticije. Kakvo je Vaše mišljenje o ovom vidu izražavanja mišljenja?

Ja ne bi odbacivao značaj peticije, one su ipak veoma dobar način da se stvori neka vrsta pritiska. No, peticije imaju smisla samo onda kada imate društveni pokret ili podršku drugih sfera u medijima na osnovu kojih biste mogli da dobijete neku prednost i da dobijete neku pažnju od strane političara ili privatnih kompanija. No u nedostatku društvenih pokreta ili suosjećajnih medijskih izvora, završit ćete u situaciji u kojoj peticije ne znače ništa. Isto se odnosi na Twitter ili Facebook. Postoje stvari koje možete raditi sa ovim online alatima sve dok imate političku moć. Ali samo zato što imate ove alate, ne znači da imate i političku moć. Nedostatak ili postojanje političke moći u svakom kontekstu se odlučuje na osnovu lokalnih okolnosti. Šta je moć u Belgiji ne mora biti moć u Bosni i Hercegovini, i obrnuto. Jednom kada imate moć u okvirima lokalnih uslova, onda da, sve ove platforme vam mogu poslužiti. No ako nemate moć, onda ni platforme nemaju značaj.