Simon Smith u ovoj epizodi BBC-jevog podcasta CoP sa svojim gostima razgovara o transmedijalnom pripovijedanju.

Simon:
Zdravo i dobro došli u CoP Show. Moje ime je Simon Smith i danas govorim o transmedijalnom pripovijedanju. To je tehnika pripovijedanja priče na više platformi koje mogu ali i ne moraju uključivati jednu ili više televizijskih i radijskih platformi, video igrica, knjiga, društvenih medija, interneta ili bilo gdje drugo gdje se priča može ispričati ili prenijeti. Koristeći ove različite medijske formate, transmedijalnost stvara puno ulaznih tačaka u priču, poznatih kao zečije rupe (rabbit holes) i kroz njih publika može uroniti u nove i uzbudljive svjetove priča.

Ovdje sa mnom, da bi me proveli kroz ovaj kompleksni i uzbudljivi svijet, su Chris Sizemore, izvršni urednik BBC-jevog programa Learning & Knowledge online tima, Meg Jayanth, BBC-jeva višeplatformska producentica, koja se nedavno vratila sa konferencije o transmedijalnosti u Evropi i Adrian Hon, kreativni direktor pri transmedijalnim ekspertima u Six to Start.

Chris, mogu li početi sa tobom? Samo da definišemo pojmove. Šta je transmedijalno pripovijedanje?

Chris: Bilo bi ispravno reći da se ono što smatram pod tim svakodnevno mijenja jer mislim da se i dalje nalazimo u eksperimentalnoj fazi. Ali da budemo precizni, u mom svijetu što je ustvari dokumentarna produkcija na BBC-ju, dakle za mene to znači interaktivne televizijske emisije. Primjer bi bio program koji trenutno radimo sa nazivom Lab UK koji radi statističke ankete sa našom publikom i onda ih slaže nazad u samo emitovanje programa. Nedavno smo uradili jedan sa Watchdog i nadamo se da ćemo raditi sa emisijama kao što je Horizon.

Adrian, koje je tvoje mišljenje? Ti proizvodiš nevjerovatna i kompleksna transmedijalna iskustva. Možeš li nam dati tvoju sažetu definiciju šta za tebe znači transmedijalno pripovijedanje?

Adrian: Ja koristim prilično klasičnu definiciju od Amy Jenkins koja je u suštini priča, jedna koherentna priča koja je prepričana preko više platformi ili više različitih medija, bilo to preko interneta ili preko mobitela ili preko video igrice ili knjige, filma, televizijske emisije ili slične stvari. Mnogi ljudi kažu: šta je novo u vezi toga, to smo radili i ranije, što je i istina na osnovnom nivou vezano za transmedijalnost. Ono što mislim da je nama interesantno je ono što možete uraditi koristeći digitalnu tehnologiju za stvaranje interesantnih stvari između različitih platformi.

Zvuči kao da te policija juri Adriane. (Smijeh u studiju)

Adrian: Da, vatrogasci.

Meg, ti si se upravo vratila sa transmedijalne konferencije u Evropi. Kakve su se priče tamo pokrenule? Kako ljudi opisuju ovaj novi žanr?

Meg: Pa svi su imali različite opise i to je jedna od bitnih stvari kod opisivanja nečega što je prilično novo kao što je transmedijalno pripovijedanje. Ali mislim da su se svi u osnovi složili da se ono više tiče samog pripovijedanja priča nego transmedijalnosti ili tehnologije. Uz ove definicije ja ću još samo dodati da je transmedijalno pripovijedanje pričanje priča, pod čim ne mislim nužno na fikciju, preko višestrukih medija. Dakle pripovijedanje priče na način koji odgovara mediju koji koristite.

Šta nedostaje dosadašnjem načinu pripovijedanja? Pripovijedamo priče još od pamtivijeka, dakle šta ovo dodaje pripovijedanju priča? Chris, kako misliš da ovo koristi doživljaju pripovijedanja?

Chris: Mislim da se više radi o kreativnoj paleti koja se otvara sa novim uzbudljivim načinima da se ispriča priča. Sa stanovišta produkcije, stanovišta profesionalnog transmedijalnog pripovijedanja, dio ovoga je uzbuđenje usljed novih kreativnih mogućnosti. Vjerovatno ću se vrtiti oko ovoga jer je to primjer koji mi je sada u mislima – Lab UK i kolaboracija između Lab UK kao platforme za online anketu i televizijskih programa koje BBC producira. Pošteno je reći da je sadržaj koji ta dva medija proizvode zamišljen istovremeno i ne bi bio moguć ako ta dva medija nisu postavljena skupa.

Dakle, u jednu ruku, radi se o korištenju novih platformi u uključivanju publike na različite načine što onda može informisati i prenijeti istraživanja, ankete ili takve stvari. Ali, da se vratimo tebi Adrian, ti si bio više uključen u razmatranje kako istražujemo narative na transmedijalan način. Daj nam malo uvida u ono što si ti radio i kako si tome pristupio.

Adrian: Jedan od prvih projekata koje smo uradili u Six to Start bio je projekat za Penguin knjige. Oni su željeli da vide kakvi novi načini pričanja priče postoje, kao što je Chris govorio, koji bi mogli biti urađeni preko interneta. Dakle, kako možete ispričati priču na način koji je jedinstven internetu? Mnogo ljudi čak i sada kada misle o priči na iPad-u misle na elektronsku knjigu, što je super jer je prenosivo i sve to ali ne doprinosi ništa novo. Ono što smo željeli da uradimo ostvarili smo kroz šest priča. Prva je bila ispričana preko Google mapa (Google Maps), dakle koristite Google mape da pratite protagonistu oko svijeta kroz triler. Druga je bila pisana uživo, treća je bila neka vrsta super avanture. Dakle to je bilo igranje sa mogućnostima nove tehnologije.

Za koga mislite da je to namijenjeno? Meg, mogu li se vratiti na tebe? Kome misliš da je to namijenjeno? Da li koristimo ove uređaje i novu tehnologiju, nove platforme, nove načine uključivanja publike u priče? Da li se radi o širenju dometa, privlačenja nove publike ili samo dodatno opslužujemo ljude koji već vole tu priču?

Meg: To je veoma interesantno pitanje. Nadovezujući se na ono što su Adrian i Chris govorili, mislim da način na koji ljudi koriste tehnologiju se mijenja i uloga koju igra tehnologija u životima ljudi se takođe mijenja i mislim da naše priče moraju to uzeti u obzir. Koliko god smo uzbuđeni sa mogućnostima pripovijedanja priča preko svih ovih tehnologija, ljudi surfaju internetom dok gledaju televiziju i žele iskustva koja to uzimaju u obzir. Uzmimo na primjer EastEnders E20 koji smo mi napravili ili Being Human i njegovu spin-off seriju Becoming Human. Oni dozvoljavaju televizijskoj publici koji su već na internetu i koji gledaju video snimke na YouTube-u i Vimeo-u da prošire svoje iskustvo, odu malo dublje i više se zainteresuju i uključe u koji god nivo u kojem im je ugodno.

Mogu li da uđem u suštinu ovoga? Da li govorimo o novom žanru ili je ovo nešto što smo radili i ranije i samo smo izmislili novu riječ za to? Šta misliš Chris?

Chris: Da budem iskren, mislim da je jednim dijelom zastupljeno i ovo zadnje – lijepljenje modernih riječi za stvari, ali mislim da će biti nešto što će proizaći iz ovoga što je jedinstveno za platformu i medij interneta. Još ne znamo šta će to biti.

Adrian, je li to samo novi pojam za staru stvar ili je ovdje zaista nova prilika?

Adrian: Mislim da je dijelom i jedno i drugo. Za većinu stvari koja je urađena to je samo nova riječ. Ali korisno je ovo perspektivno sagledati. Kada smo tek dobili televiziju, ljudi su u suštini snimali samo predstavu u kojoj čovjek sjedi za stolom a samo koju dekadu kasnije došli smo do sofistikacije signala i ljudi razumiju kako flashback (ubačene scene događaja iz prošlosti prim. prev.) funkcioniše. U svojim počecima televizija za mnoge ljude nije bila vid umjetnosti nego samo prenošenje informacija na isti način kako ljudi doživljavaju i internet.

Slušate CoP Show sa mnom, Simonom Smithom. Danas pričam o transmedijalnom pripovijedanju sa Chrisom Sizemorom i Meg Jayanth iz BBC-ja i Adrianom Honom iz Six to Start. Adriane, vraćam se odmah tebi. Ti si radio dosta za BBC na različitim žanrovima. Postoji li određeni žanr za koji misliš da najviše odgovara i nudi najviše mogućnosti za istraživanje kroz transmedijalnost?

Adrian: Kod pripovijedanja drama je najinteresantnija za nas. Drama je takođe najteža za transmedijalnu obradu jer da bi se stvorilo jedno veoma dobro i dosljedno iskustvo potrebno je da sami autori dramskih ili fiktivnih emisija budu uključeni u stvaranje transmedijalnog proizvoda. Ima puno praktičnih problema. Recimo kad se rade televizijske emisije stvari se montiraju do par sedmica, sedmicu prije emitovanja. To mogu biti velike promjene. Može biti nešto tipa: odučili smo da glavni lik neće da umre u zadnjoj epizodi. Ali ako radite nešto online, raspored je sasvim drugačiji. Možete razviti gomilu sadržaja koji se treba promijeniti na osnovu toga. Da bi sve dobro funkcionisalo potrebno je dobro razumijevanje produkcijskog rasporeda televizije i interneta i to je nešto što obje strane moraju učiti. Kad smo mi tek počeli raditi sa televizijom, mene je izluđivalo to što se scenarij mijenja svaki mogući dan. Nisam shvatao u čemu je problem. Ali onda sam shvatio da je to normalno. U dokumentarnoj emisiji koju sada radimo vezano za matematiku pod nazivom The Code je nešto jednostavnije jer manja je vjerovatnoća da će se nešto promijeniti i zanimljivo je šta se može uraditi sa recimo stavljanjem tajnih informacija i objašnjavajući stvari kroz interaktivne medije i igre tako da to nije jednako kao i rad sa dramom.  

Ovo sam dosta viđao, u nedostatku, rizikovaću što ovo kažem, u nedostatku priče obično završimo sa igrom. Da li se to dešava u pravilu? Da li samo razvijamo mehaniku video igrica?

Meg: Zapravo ne. Na isti način kao što kad nabacate nekoliko elemenata priče bez nekog reda nećete dobiti priču, bar ne neku dobru. Isto tako ne možete nabacati mehanike igrica i dobiti dobru igricu i smatram da je u svim video igricama bitno pripovijedanje priče. Kao aktivni igrač ili dio publike dok igrate nešto ili gledate dio sadržaja vi stvarate priču, bilo da je to priča koju su vam servirali njeni autori ili je kreirate vi sa prijateljima dok je gledate na televiziji u subotu uveče. Priča je neizbježna. Veliko pitanje kod transmedijalnog pripovijedanja je koliko moći vi kao autori želite da oblikujete svoju priču.

Adriane, kako to ide sa tobom? Da li je sve vezano za igrice?

Adrian: Ne. Svako iskustvo, način na koji se sjećamo događaja i radimo stvari je ispričan kroz priče pa bi vjerovatno bilo tačnije pričati o klasičnim narativima ili karakterima. Jeste komplikovano jer postoji tenzija. Ono što radimo za The Code je lov na blago, nešto što ljudi razumiju – tu je blago i trebate da riješite zagonetke da ga nađete. Uvijek smo smatrali da kad su u pitanju publika i interaktivnost moramo da riješimo glavne tačke zapleta igrice ili transmedijalnog iskustva. Znamo da šta god da igrači urade, uvijek će doći od A do B do C do D. Ali je do samog igrača na koji način će doći od A do B i od B do C. Tu je dakle neka vrsta iluzije interaktivnosti jer postoji špijuniranje kojim možemo osigurati da priča ima smisao, dobro tempiranje i da je koherentna. A improviziranje između tih koraka može biti zabavno otkrivajući pomalo misterije i drame.

Možemo li se osvrnuti na neke praktične stvari? Ako pristupamo projektu transmedijalnog pripovijedanja, kakve vještine su vam potrebne? Meg, mogu li se tebi obratiti? Kakve su vještine potrebne? Trebate li biti ekspert u svemu ili vam treba tim ljudi koji su usmjereni u određenim tehničkim vještinama ili narativnim vještinama? Kako izgleda taj tim?

Meg: Smatram da ima više načina kako se može pristupiti tom problemu. Jedna osoba koja je govorila na transmedijalnoj konferenciji na kojoj sam prisustvovala prije par sedmica je rekla da ona voli da radi na suprotan način. Ona ide timu autora koji imaju proizvod i pita njih koje oni vještine posjeduju unutar tima te na osnovu toga odlučuje koje medije će izabrati što je po mom mišljenju interesantan pristup jer ne mora biti sve usmjereno tehnologiji već može biti usmjereno vještinama koje već imate a vjerovatno ih imate dosta. Nedavno je na Radiju 1 bila emisija U control Katy. Nisam sigurna da li ste je imali ali vi, slušatelji, imali ste mogućnost da kontrolišete Katy Perry šaljući poruke na Twitter ili Facebook. Ona i voditelj su bili zaključani u studiju i morali su da rade sve što ste vi htjeli dok god to nije nepristojno. I to je bilo prenošeno uživo na internetu. Nevjerovatno transmedijalno iskustvo! Mislim da te vještine možda nisu zastupljene u linearnoj dramskoj televiziji ali one postoje u sklopu naše organizacije koja je veoma velika organizacija tako da su one definitivno odgovor.

Chris, vidiš li ti razvijanje vještina koje ovo već ostvaruju na BBC-ju?

Chris: Vjerujem da da, ali mislim da je suština u pouzdanosti pripovijedanja. Dakle drugim riječima, BBC je pun profesionalnih pripovjedača priča. Tako da mislim da se samo treba malo podići nivo samopouzdanja. Druga stvar koja me malo brine, a vjerujem da je slična situacija i u drugim poljima kulture iako je BBC više na tapetu da ne iznevjerimo ljude. Znate, imate šansu da eksperimentišete što može da i ne uspije tako dobro. Dakle ja bih što više ohrabrivao prelazak preko ustaljenih granica. Možda ne uspije tako dobro ali ljudima je potrebna šansa da dobiju takvu vrstu iskustva da steknu samopouzdanje u tome šta funkcioniše a šta ne. Ne očekujem da će se pojaviti neke sasvim nove vještine već očekujem da će se ljudi više upoznati sa alatima pripovijedanja priča koje imamo danas. Primjeri transmedijalnog uspjeha koji mi pada na pamet su Springwatch i Autumnwatch, korisnički generisanim televizijskim emisijama. Drugim riječima, većinu snimaka u emisijama doprinijeli su gledatelji programa, recimo fotografije ptica koje se pojavljuju u proljeće i slično. Veoma dobro za uključenost i dobra investicija za BBC jer je to skromna investicija koja pruža masovnu ljubav publike jer je publika uključena u samu produkciju. Ali trebamo se vratiti par godina unazad kada je to započeto. Tada je to smatrano relativno riskantnim. Kocka se zakotrljala i sada, par godina nakon, uzimamo to zdravo za gotovo. Ali bitno je znati da je to bilo relativno eksperimentalno na početku i ljudi su morali da vjeruju u tu ideju. Osiguravajući da imamo prilike da zakotrljamo kocku naći ćemo nove formate koji će se pojaviti iz toga.

Mogu li da pričam malo o brojevima? Pričali smo malo o metrici i uspjehu i mjerenjima uspjeha. Meg, iskušenje je gledati samo u brojke. Kada pričamo o ovakvim iskustvima, da li mi razmišljamo ili da li bi trebali razmišljati o mjerenju dubine angažiranosti sa ljudima? Kako se mjeri uspjeh u ovom smislu?

Meg: Mislim da je to veoma teško pitanje, pogotovo jer transmedijalni projekti mogu biti toliko različiti. I mislim da to može biti jedan od razloga zašto je teže ocijeniti njihov uspjeh jer kad ne znate šta su ciljevi vašeg projekta kako ih onda možete i postići. Kako postići uspjeh ako ne znate kako on izgleda? Da li uspjeh čini stotinu ljudi koji su nevjerovatno oduševljeni tvojim programom ili ljubav mase publike kao što je Chris rekao ili milion posjeta stranice? Morate nekako odlučiti, ne nužno u početku, ali tokom razvijanja projekta, šta smatrate uspjehom. Jedan od velikih problema je što je prilično teško izmjeriti neke stvari. Jednostavno je izmjeriti podatke na internetu ali kako mjerite nešto što je veoma rasprostranjeno. Kako izmjeriti koliko je ljudi vidjelo obavijest na Twitter-u, na primjer? Postoje načini da se to uradi ali to mora biti planirano projektom.

Želio bih završiti ovaj podcast sa preporukom svakoga od vas za par dobrih primjera projekata ili dijela koji vam se sviđaju i koji golicaju maštu. Meg, mogu li se prvo tebi obratiti? Šta je tebe oduševilo?

Meg: Naravno. Ne bih mogla završiti ovaj podcast bez da spomenem Dr Who, vjerovatno jedan od najvećih ranijih transmedijalnih iskustava koje je napravio BBC. Dr Who je fantastičan i ima dosta dodatnog sadržaja na internetu. Ja ću vjerovatno pokušati da vidim Doctor Who Experience iduće sedmice, jer jesam ta vrsta štreberke.

Chris, koje je tvoje mišljenje? Koje su tvoje preporuke o tome šta bi ljudi trebali vidjeti da bi dobili dodatne uvide?

Chris: Ja ću opet hvaliti svoga konja ako mogu. Upravo smo objavili nešto što se zove Things to Do. Zanimljiva stvar vezana za to je da je uvezano uz BBC-jeve radijske i televizijske programe koji se bave lokalnim aktivnostima na koje možete otići. Radi se o preuzimanju inicijative. Primjer bi bio odlazak u obližnji muzej da vidite sliku koja je obrađena na televizijskom ili radio programu. To je BBC-jev poziv na akciju preko interneta za ono gdje vi možete otići u svojoj zajednici i šta možete uraditi. Ne znam da li to prolazi pod transmedijalno ali u mom svijetu prolazi pa smatram da to trebam pomenuti.

Da. Zvuči interesantno i može biti korišteno na različitim mjestima.

Chris: Apsolutno. Dakle ako potražite na internetu BBC Things to Do naći ćete to.

Super. Adriane, par glavnih savjeta ili preporuka?

Adrian: Malcolm Tucker aplikacija za iPhone. Ovo je očigledno vezano za BBC-jevu komediju. Ideja iza aplikacije je kao da ste pronašli Malcomov izgubljeni telefon pa možete pročitati njegove e-mailove i dobijate nove SMS i glasovne poruke koje su uradili glumci sa autorima serije.

Fantastično. Sjajan savjet. Adrian, hvala puno što si nam se pridružio. Meg, Chris, vama u studiju - bila je divna diskusija. Hvala vam puno.

Slušali ste CoP Show. Ako imate ikakvih pitanja o ovom podcastu ili ako postoji tema koji bi željeli da pokrijemo u budućnosti javite nam se putem e-maila collegeofproduction@bbc.co.uk. Možete nas pratiti i na Twitteru na @BBCCoP. Producent CoP Showa je Jim Downey. Hvala na slušanju.
 

Tekst uz dozvolu prenosimo sa web sajta BBC Academy. 

Prevod: Sanja Vrzić

Objavu ovog videa omogućila je velikodušna podrška američkog naroda putem Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu. Svi stavovi, mišljenja i zaključci izneseni u videu ne odražavaju nužno stav Američke ambasade ili Vlade SAD-a, niti Mediacentra Sarajevo, već isključivo autora/ice.