Ljiljana Kovačević je novinarka agencije Beta. U serijalu o političkim pritiscima, piše o uskraćivanju akreditacije, tužbi za klevetu kao i o pritiscima i napadima koje je pretrpjela nakon što je objavila vijest da je državnom Tužilaštvu podnesena krivična prijava protiv tadašnjeg premijera Republike Srpske, Milorada Dodika.

Vijest da je Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) BiH podnijela državnom Tužilaštvu krivičnu prijavu protiv tadašnjeg premijera Republike Srpske i nekoliko ministara i drugih osoba zbog sumnje da su nanijeli štetu budžetima RS i BiH od 145 miliona konvertibilnih maraka, koju je 19. februara 2009. godine objavila beogradska agencija Beta, bila je povod da protiv mene krene lavina napada vladajućih struktura u Republici Srpskoj.

Prvenstveno tadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Informaciju o tome da je SIPA podnijela krivičnu prijavu protiv Dodika dobila sam iz potpuno pouzdanog izvora, zbog čega sam vijest i poslala redakciji Bete, čiji su je urednici, nikada ne sumnjajući u tačnost mojih informacija, odmah i objavili. Isti dan, tu informaciju potvrdio je i tadašnji direktor SIPA Mirko Lujić, kao i portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić. Takođe, odmah nakon što sam poslala ovu vijest Beti, pozvala sam telefonom tadašnju portparolku premijera RS Biljanu Bokić i tražila komentar na objavljenu informaciju. Bokićeva je prvo kazala da je pozovem za pola sata, a potom se više nije javljala na telefon.

Od tog trenutka krenuli su bestijalni napadi Milorada Dodika i njegovih bliskih saradnika na mene, ali i na agenciju Beta. Dodik je tvrdio da prijava ne postoji, da je slučaj izmišljen, prijetio mi je i tražio od Bete da vijest povuče. Beta je odbacila takve optužbe, nije povukla vijest, a izvještaj kojim se Dodik sumnjiči postavila je na web adresi www.beta.rs/ftp/documents/sipa-dodik.pdf, gdje se i sada nalazi. Dugo vremena negirajući fakt da je SIPA podnijela krivičnu prijavu protiv njega, Dodik je tu činjenicu nastojao zamagliti navodnom medijskom manipulacijom i urotom protiv njega. On je 26. februara 2009. godine uputio pismo agenciji Beta, u kojem je naveo da mu je sporna vijest "nanijela ogromnu štetu, kako privatnu, tako i političku i ekonomsku sa još nesagledivim posledicama"!?

Mene je optužio da sam "plasirala javnosti netačne informacije", te da sam “dio grupe, koja mjesecima provodi medijsku i svaku drugu hajku” protiv njega. Uz Dodika, u otvorenoj hajci protiv agencije Beta i mene lično, najgorljivi je bio tadašnji izvršni sekretar Saveza nezavnisnih socijaldemokrata (SNSD) Rajko Vasić, koji je Betu nazvao “plaćeničkim instrumentalizovanim crnim talasom, sa nekim mračnim ciljevima”.

Izvod iz intervjua Rajka Vasića listu Fokus od 23. februara 2009. godine:

"FOKUS: Ko su ti ljudi iz medija, političari, plaćenici?

VASIĆ: Ma, oni se sami otkrivaju. Ta usrana Beta koja je iz Banjaluke i za vrijeme prve vlade Milorada Dodika radila protiv nas i protiv Koalicije Sloga, emitovala lažne i tendeciozne vijesti. To je taj prezervativ koga je iskoristio neki Lukač negdje u SIPI, gdje ga je postavio OHR. To su oni mediji koji u svakom dnevniku lansiraju sumorne priče u javnost, kao da ništa drugo ne postoji u Republici Srpskoj. To je cijeli jedan plaćenički i instrumentalizovani crni talas u medijima. Da o onim federalcima i ne govorim. Šaraba, koji opravdava ovu nelegalnu i paralelnu aktivnost jer mu je vraćeno pravo da se bavi politikom i mora da se oduži. I oni koji ćute i oni se slažu sa Lukačem i potajno likuju, misleći da će to donijeti kojeg poslanika 2010. Ili ne smiju da kažu jer su na nečijim jaslama. Gospođa ministarka finansija koja je izostavljena iz tog ministarskog finansijkog niza za optužbu, a čija biografija je zanimljiva i jednim dijelom vezana za Englesku. Svi oni koje je Gregorijan svojevremeno okupio u banjalučkim prostorijama OHR. Nisam čuo da sada izražavaju svoju slobodu zbora i dogovora na koju su se tada žalili. Svi će se otkriti i sami sebe etiketirati."

Rajko Vasić je u ovom intervjuu potvrdio da sam bila na meti Dodikove vlasti i u vrijeme njegovom prvog premijerskog mandata od 1998. do 2001. godine. Vasić, koji je u tadašnjoj Dodikovoj vladi bio ministar informacija, zvanično je tražio od Vojislava Dimitrijevića, koji je u to vrijeme bio Republički javni tužilac, da protiv mene pokrene krivični postupak zbog “uznemiravanja javnosti”. Radilo se o mojoj vijesti objavljenoj u Betinom servisu da su pripadnici SFOR-a upali u zgradu u Banjaluci, u kojoj je stanovala tadašnja predsjednica RS Biljana Plavšić. Ispostavilo se da je vijest tačna i da je Haški tribunal optužio Plavšićevu za ratne zločine. Ubrzo nakon toga, u januaru 2001. godine, ona se dobrovoljno predala Haškom tribunalu. Razne vrste pritisaka, od satanizovanja u medijima bliskim Dodiku, do javnog šikaniranja i prozivanja na konferencijama za novinare, trajale su godinama, a pritisci su kulminirali posle objavljivanja vijesti o tome da je SIPA podnijela krivičnu prijavu protiv Dodika.

Najbitnija stvar u cijeloj priči je da je agencija Beta sve vrijeme stajala uz mene i iza mene, te da su uvijek i u svakoj situaciji javno odgovarali na Dodikove napade. U maju 2009. godine stigla mi je Dodikova tužba za klevetu, u kojoj traži da mu se za preživljenu duševnu bol isplati 15.000 konvertibilnih maraka. Taj sudski proces trajao je punih pet godina i, potpuno sam ubijeđena, bio je politički dirigovan. Sudija banjalučkog Osnovnog suda Tatjana Čorni je 11. oktobra 2013. godine donijela presudu, kojom je uvažila Dodikov tužbeni zahtjev i meni naložila da mu isplatim 5.000 konvertibilnih maraka. Smatram to neviđenim pravosudnim skandalom u BiH. Prvo, moja vijest je potvrđena kao tačna (na kraju je i sam Dodik priznao postojanje krivične prijave protiv njega). Osim toga, Sud je uvažio vještačenje psihijatra Nere Zivlak-Radulović, koja je procijenila da je Dodik pretrpio duševnu bol “analizirajući sudski spis” i posmatrajući ga na televiziji!?? U presudi se navodi da sporna vijest Bete “suštinski odgovara podacima iz krivične prijave”, ali se, dodatno, konstatuje da je novinarka Bete “propustila da navede da se radi o sumnji u izvršena navedena krivična dela”, zbog čega mi je Sud izrekao kaznu. Ova pravosudna farsa okončana je 13. avgusta 2014. godine, kada je banjalučki Okružni sud u potpunosti poništio presudu Osnovnog suda, navodeći da je prvostepeni sud “pogrešno primjenjivao materijalno pravo, odredbe Zakona o zaštiti od klevete…”.

Pravda je spora, ali dostižna. To što sam u međuvremenu bila stalna meta Dodikovih verbalnih napada, šikaniranja, uskraćivanja prava na rad, je druga i mnogo tegobnija priča. Najgrublji Dodikov nasrtaj desio se 2. juna 2012. godine, kada me je verbalno napao u Palati predsjednika RS, u toku konferencije za novinare sa tadašnjim premijerom Srbije Ivicom Dačićem, kada je pokušao da me izbaci iz zgrade.

Novinarska udruženja iz Srbije, BiH, Republike Srpske i Evrope osudila su taj Dodikov postupak. Nakon toga Kabinet predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika uskratio mi je, bez obrazloženja, stalnu novinarsku akreditaciju za ulazak u Palatu predsjednika. Baš kao da je to njegovo vlasništvo, a ne objekat koji je vlasništvo svih građana Republike Srpske. Još prilikom incidenta 2. juna, jedna od koleginica mi je ispričala da je Dodik tada prišao jednom od članova obezbjeđenja i zaprijetio da će dobiti otkaz svako onaj ko me pusti da uđem u Palatu predsjednika. Beta je zbog Dodikovog napada na mene juna 2012. godine zatražila od ministarstava kulture i spoljnih poslova Srbije zaštitu i intervenciju kod nadležnih organa u RS, sa kojom Srbija ima specijalne odnose, kako bi mi se, kao njihovoj novinarki, izloženoj pritiscima, omogućio nesmetan rad. Odgovora na taj zahtjev nije bilo.

Nakon što mi je uskraćena akreditacija, više nisam ni pokušavala da uđem u tu zgradu.

Čekam, jednog dana Dodik više neće biti predsjednik (po Ustavu ima pravo na dva mandata), a ja ću i dalje biti novinar. Kada se nađete zarobljeni u situaciji, u kojoj su protiv vas politički moćnici, njihove medijske sluge i korumpirano pravosuđe, najvažnije je da sačuvate zdrav razum i dostojanstvo i da nastavite da radite. To možete samo ako znate da ste u pravu i da je ono što ste napisali i objavili istina. Ni manje ni više od toga. I ako uz vas i iza vas stoji medijska kuća čiji ste član. I naravno, porodica, bez čije bi podrške ja bila mnogo ranjivija meta. Ovako, nisu uspjeli da me “odstrijele”.