Period crnogorske tranzicije, nastao poslije tzv. Antibirokratske revolucije, bio je prepun svakovrsnih, pretežno mučnih dogodovština. Moralno srozavanje posebno se očitovalo i medijima. Dominaciju neprofesionalizma najbolje je „dopunjavalo“ stradanje politički „nepodobnih“ novinara...

Petorici urednika u RTV Crne Gore (Rajko Cerović, Danilo Burzan, Miodrag Vukmanović, Branko Vojičić i Ljubomir Đurković), 18. marta 1992. godine, uručeni su otkazi. Jedino je „optuženi“ Esad Kočan bio „pomilovan“ jer - kako su procjenjivali u nekim novinama - oni koji su donosili odluku smatrali su politički neprofitabilnim da i muslimana proglase „crnogorskim separatistom“. Pošto je Đurković već bio otišao na rad u Holandiju, nas četvorica smo odlučili da se obratimo sudu. Radilo se o potezu očajnika - ništa drugo nam nije ni preostajalo. Većina nas je privremeno utočište našla u „Monitoru“, ili u saradnji sa glasilima van Crne Gore.

Vrijeme je činilo svoje, čekalo se na sudski proces (i epilog), pa je polako splašnjavalo i interesovanje javnosti za našu sudbinu. U redakciju „Monitora“ je nekoliko puta svraćao tadašnji ambasador SAD u Beogradu, Voren Zimerman, prilikom njegovih pośeta Crnoj Gori i susreta sa predśednikom Bulatovićem. Pokušavao je i on da se angažuje oko toga, tada i u diplomatskim krugovima, interesantnoga „slučaja“. U dva navrata je, kako mi je lično prenosio ambasador Zimerman, o tome razgovarao sa predśednikom Bulatovićem. Visoki američki diplomata kazao je da vjeruje da će ''stvar biti povoljno riješena'', jer mu je, navodno, tako obećavao i sam Bulatović. Naravno, obmanjivao je i njega.

Teroristički šou u podgoričkoj noći

U iščekivanju sudanije, dešavalo mi se „svašta“... Evo jednoga zbitija iz ličnoga iskustva, o kojeme sam, u mojoj knjizi „Zauzdavanje ludoga vjetra“, zapisao ovo: „Jedne noći, oko dva-tri sata ujutro, supruga me probudila i poluglasno, ali vidno uznemirena saopštila: ''Diži se, brzo... telefonom te traže... Moraš u rezervu..!'' Mrmljajući, ustao sam trljajući oči i iznenađen i uplašen zbog mogućnosti da, zbilja, obučem uniformu, odnosno odem na 'dubrovački front', srce mi je 'prolupalo' dok sam prilazio telefonu. Rojile su se - sami Bog zna kakve sve - crne misli, a valjalo je smisliti odgovor za nepoznate pozivare.

- Alo..! Je li to Danilo Burzan? – čulo se s druge srane žice, rekao bih glas čovjeka ne starijeg od 25-30 godina, koji se trudio da bude veoma autoritativan. - Jesam – rekoh, nastavljajući bitku sa sopstvenim košmarom. - Ovdje SUP. Čujte: imamo poziv za vas za odlazak u rezervu. Za 15 minuta budite spremni, doći će 'kampanjola' ispred supermarketa, preko puta vašeg stana. Pazite: tačno za 15 minuta! Da li ste me čuli? - Da, da... – prozborio sam, ponavljajući neke od riječi neznanog sagovornika. Srećom, u magnovenju palo mi je na pamet da pozivanje u rezervu ne obavlja SUP, pa posumnjah u to što mi je saopšteno. To me, međutim, nije tješilo... A onda mi, nekako samo od sebe, dođe na pamet da upitam: „A... oprostite, na koji broj telefona ja to mogu provjeriti?“ - Da provjerite. Aaa... evo broja (izdiktirao je). Ajde, požurite... Kazao sam da sam razumio, ali sam bio smožden razmišljanjem: da li će me, zaista, primorati da obučem uniformu? Mogu li to da izbjegnem? A, da nije sve to, ipak, neka igra? Igra...?

Valjalo je brzo misliti i – smisliti... Imam samo 15 minuta! Naravno, najprije da pozovem 'onaj' broj telefona. Okretao sam, ruke su mi drhtale... Hoće li biti glas onoga pozivara? Što će mi reći? A, što ja njemu da kažem? Au! Moje drugo ja 'kaže': moraš li, baš, da provjeravaš i te ljude, koji samo rade svoj posao? Uostalom, rat je tu, na granicama... Pa, opet: jeste, ali – otkud to da sada i SUP poziva u rezervu? A moje drugo ja uzvraća: zašto da ne, takva su vremena?

Dok su me morila ta i druga pitanja, telefon je s druge strane zvonio više puta, što je uticalo nekako smirujuće! Jer: ako se već na prvo zvonjenje nije niko oglasio, znači da u blizini nema nikoga. A, ako niko nije pored telefona, znači da to nije nikakav dežurni telefon SUP-a.

Konačno se s druge strane žice čuo sanjiv glas starije žene: „Alo... alo...!“ Iako sam bio siguran da znam odgovor, zapitah: „Oprostite, je li to SUP?“ Ženski glas ljutito odbrusi: „Uh, kakav SUP, zaboga. Privatni stan.“ Brže-bolje sam spustio slušalici, istovremeno se radujući i ośećajući da me podilaze žmarci. Iz moždanog košmara najbrže je isplivala misao: neko hoće da me izvuče iz kuće i – ko zna šta će biti. Strah se ponovo pojačavao... Primicao se rok od 15 minuta...

Hitro sam obišao sve prozore, spustio roletne, provjerio ulazna vrata, ugasio do tada jedino upaljeno svjetlo i čučnuo kraj prozora, sa kojega se može viđeti prostor ispred dragstora, odnosno preko puta mojega stana na prvome spratu, đe je trebalo da, navodno, sačekam vozilo koje će me – kako mi bi saopšteno – odvesti u vojsku. I mada su prvi minuti čekanja, prosto, lećeli, oni bliži petnaestom minutu, trenutku pojavljivanja neznanaca, bili su - kao vječnost... No, niko se nije pojavljivao...! Ni nakon 16. ni 17. minuta. I kada sam pomislio da krenem ka krevetu, vidim: iz suprotnoga smjera lagano prilazi veliki, tamni, luksuzni automobil, a ne najavljena 'kampanjola'. Kad je auto prišao nadomak krivine ispod prozora mojega stana i počeo da skreće prema supermarketu, ugasio je svjetla... Eh, to su već bili trenuci ogromnoga straha i košmara - srce je bubnjalo, kao da je ritmično ponavljalo: oni su! oni su! oni su!!!

Hoće li neko od njih krenuti prema ulazu u zgradu, ka mojem stanu? Šta ako su naoružani? Mogu li zapucati prema prozoru, iza kojega sam se šćućurio...? Svo to magnovelje, vjerovatno, nije ni trajalo duže od dvije-tri sekunde, ali je za mene bilo dugo i predugo. Onda svjetla automobila ponovo zasijaše i lagano se uputi ka Bulevaru. Pretpostavio sam: biće da su viđeli da nijesam izašao, pa su riješili da svoju 'igru' ostave za drugu priliku. Uz naglo olakšanje, ispratio sam odmicanje tog automobila, supruzi rekao nekoliko smirujućih rečenica i potom se, uz ośećanje ogromnoga umora, zagnjurio ispod jorgana, razmišljajući sve do jutra o tome šta se sve to desilo? Pa - i što me još čeka?

Bombom na redakciju Monitora

Kako to i inače biva, uz dnevnu svjetlost i misli su čovjeku mnogo smirenije, pitomiije. O već opisanome zbitiju od minule noći ujutro sam pokušavao da staloženije presaberem detalj, po detalj. Prvo sam telefonirao na „onaj“ broj. Javila se gospođa čiji glas sam čuo minule noći: „Dobardan! Oprostite: jesam li Vas noćas, bolje reći rano jutros, uznemirio telefonskim pozivom? – upitao sam još se ne predstavljajući. „Jeste... A, ko je to?“ – ljubopitljivo je kazala ta gospođa. Saopštio sam ko zove, prepričao joj najvažnije detalje i izvinio se zbog noćnog uznemiravanja. Kazala mi je da je to stan Nastadina Perovića, negdašnjega predśednika SO Danilovgrad i poslanika u crnogorskome parlamentu.

Kada sam stigao na posao od Dušana Ćetkovića, vlasnika kuće, u kojoj je „Monitor“ imao privremeno utočište, saznao sam da minule noći nijesam samo ja imao nevolje – na tu privatnu stambenu zgradu bačena je bomba i ispaljeno više metaka!?! Na krovu je zjapila rupa, crijepovi polomljeni, a bilo je vidnih oštećenja i na plafonu redakcijskih prostorija... Uz to, polupana su stakla na automobilu prof. dr Miodraga Perovića, glavnoga urednika „Monitora“! No, nije odmaklo ni pola toga dana, a iz naselja Blok pet stigla je vijest: sinoć je neko napravio dar-mar u privatnoj radnji, čiji je vlasnik, dva -tri dana ranije, u novinama „prozvan“ zato što je, navodno, „sprječavao radnika koji kod njega radi, da kao dobrovoljac ode na dubrovačko ratište“.

Policija nikada nije saopštila ko je te noći imao teroristički šou na podgoričkim ulicama?! Ja nijesam ni pokušao se „žalim“ jer sam od ranije sa policijom imao dovoljno „iskustva“.

Sud utvrdio: novinari politički šikanirani

Dakle, na odluku o izbacivanju s posla, nas četvorica (bivših) urednika RTV Crne Gore predali smo tužbu sudu. I čekati oko hiljadu dana, odnosno oko 30 mjeseci sudanije i jedva dočekati kraj. Dane, mjesece i godine provodeći, ne samo u neizvjesnosti, pa i nevjerici, da li ćemo uspjeti da dokažemo istinu, a ništa manje i zbog teške borbe za sopstvenu i egzistenciju svojih familija.

Imajući u vidu tadašnje ukupno stanje u društvu, pa i u sudstvu, mjesta za optimizam nije bilo. Desilo se, ipak, po onoj: ko vjeruje u čudo, čudo može i da dočeka! Na našu sreću, taj predmet je stigao u ruke mlade sudkinje, Ranke Vuković, koja je profesionalno, savjesno i filigranski precizno spoznala sve i najsitnije detalje u vezi sa tim „radnim sporom“. Ona će, na kraju, odlučiti da RTV CG obaveže da sve nas, izbačene novinare „vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti“, kao i da nam „naknadi štetu zbog neisplaćenih ličnih dohodaka“, za čitav period od izbacivanja na ulicu!

Ta sudanija je, doduše, prolongirana sve do proljeća 1994. godine! Nakon pet - šest ročišta, tokom kojih je pravni zastupnik RTV CG stalno nešto „zaboravljao“ da pribavi na zahtjev suda, 13. oktobra 1992. godine, sudsko vijeće - sa Rankom Vuković, na čelu - donijelo je odluku da usvoji sve naše tužbene zahtjeve. Sud je, naime, nepobitno utvrdio da smo, baš u svim detaljima „spora“, bili u pravu, odnosno da je bilo u pitanju političko šikaniranje i tipična „namještaljka“.

U presudi, uz ostalo, je napisano: ''Usvaja se tužbeni zahtjev tužioca (.....) pa se kao nezakonita poništava odluka Dsicplinske komisije tuženog JP RTV CG br. 01-1487, od 20. februara 1992. godine i odluka Upravnog odbora br. 10-2201, od 18. marta 1992. godine i obavezuje tuženi da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stvarnoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, kao i da mu, na ime naknade štete zbog neisplaćenog ličnog dohotka, za period od 9. sepbra 1991. do 31. avgusta 1992. godine, isplati ukupan iznos od 147.391 dinar...''

U obrazloženju - nakon što se detaljno navode elementi ukupnog postupka u RTV CG, zatim i pojedinačno šta su tužioci (Cerović, Vukmanović, Vojičić i Burzan) u svojim tužbama sudu zahtijevali - piše: „Po ocjeni ovog suda, nijedan od tužilaca nije počinio težu povredu, predviđenu odredbama Disciplinskog pravilnika RTV CG... niti je tuženi pružio dokaze da su tužioci stvarno počinili povrede... koje su im stavljene na teret...'' Ni nakon svega, nije se lako mogla sprovesti sudska odluka. Rukovodstvo RTV CG se žalilo Višeme sudu, ali je u pitanju bilo samo – do kada će to tako ići. A kad je sve to okončano, kad je postalo jasno da je sve bila politička namještaljka, valjalo je da nam RTV CG isplati desetine hiljada dinara, na ime odštete i sudskih troškova. Uz to, da nas vrati na posao!

E, sad je valjalo naći odstupnicu za Branimira Bojanića. Sa funkcije generalnoga direktora RTV ubrzo će „odlećeti“ u - ministarsku fotelju! Biće to nagrada za njegov višegodišnji trud, odnosno za politički „dobro obavljen posao“.

Povratak otpisanih i otpis povratka

Viši sud u Podgorici, 18. juna 1993. godine, odlučio je da potvrdi presudu Osnovnoga suda, odnosno odbije žalbu RTV CG, kao neosnovanu.

Sredinom jula iste godine, nakon što smo dobili presude Višega suda, obreli smo se u kabinetu direktora RTV Branimira Bojanića! „Podśetili“ smo ga na odluku Višega suda, odnosno da odredbu da se – javimo na posao! On nam je ustvrdio da RTV CG još uvijek nije dobila takvu presudu (!?), te da moramo i dalje čekati... I čekali smo još četiri mjeseca - sve do 17. novembra, kada je direktor Bojanić „odlučio“ da primijeni sudsku odluku i vrati nas na posao.

Međutim! Namjeran da nas i dalje omalovažava, rasporedio nas je na radna mjesta referenata, u tada nepostojećem ''Centru za istraživanje programa i auditorijuma''!? Vidjevši da se Bojanić ne pridržava presude, odnosno zakonskih odredbi, uložili smo žalbe protiv tih rješenja. I opet višemjesečno čekanje da se sastane Komisija za zaštitu prava radnika. Ta komisija je (21. marta 1994) utvrdila da su naši prigovori osnovani i usvojila ih, smatrajući da moramo biti raspoređeni na novinarske, a ne administrativne poslove. Dakle, kako je i sud naložio.

Direktor RTV je, tada rasporedio mene i Vukmanovića za saradnike u Gradskoj hronici Radija, a Cerovića i Vojičića za saradnike u Kulturnoj rubrici TV. Dakle, kao novinari sa po 30 i više godina iskustva bivamo („u skladu sa svojom osposobljenošću za rad“) raspoređeni na poslove novinara početnka...

Uložili smo prigovore i na ta rješenja. Ali, izgleda, tražili smo nemoguće - odbijeni su naši prigovori, jer smo, ipak „raspoređeni na novinarske poslove“... I „mlađi saradnik u gradskoj rubrici” je posao novinara - obrazloženo je... Sudanije sa RTV Crne Gore nam je bilo dosta!

Novoustoličeni generalni direktor RTV Crne Gore, Zoran Jocović, obećao nam je da će novac biti isplaćen čim stigne sudska presuda, ali to nije izvršio. Tek kad je sud naložio prinudno izvršenje (novembra 1994) sve nam je isplaćeno...

Sve u svemu: od suspenzije, do definitivnoga rastanka sa RTV CG, prošlo je skoro četiri godine. Tačnije oko 47 mjeseci... Ili još preciznije: 1.407 dana. Sumorno teških i ponižavajućih... I za nas, šikanirane novinare, ali i za „pravnu“ državu!