Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati, zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje se ne može spavati. Ali ovako?

 

- Kako „ovako“?

- Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode, što ih nauka u posljednje vrijeme zove „prirodnim zakonima“: zašto, na primjer, buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslom, a nikada obratno? Slučaj?

Ne! Zakon. Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, čak- moglo bi se reći- i neobjašnjivi, a ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, ne će biti ni sam baš pretjerano nadaren umom. Ne treba spadati među surove, polupismene „mislioce“, koji „misle“, da je pojam kiše materijalističkiji od pojma o bogu, pa kad velevažno, čak- moglo bi se reći- patetično izjavljuju da je kiša naprosto kiša, to jest da kiša nije ništa drugo nego to što jest, to jest- „kiša“, to jest da je kiša „prirodna pojava“, a nije nikakva božja kiša, onda se od tog slobodoumnog kokodakanja ne može više progovoriti ni jedna mudra riječ, kao da je tim prebacivanjem kiše u red „prirodnih pojava“ riješeno posljednje otvoreno pitanje ljudske misli od prve kiše do danas.

 

"... ako ste sumnjali u to da je kiša božja, bilo je to smrtonosno upravo tako, kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije objašnjen time, što smo je svrstali u red „prirodnih pojava“... "

Izvolite vi jednom ovakvom „slobodnom misliocu“ izjaviti, da vam pojam deteologizirane kiše nije baš sasvim jasan, i da vi lično baš ne vjerujete, da su nebeske vodovodne naprave božanskog podrijetla, ali da vam je šetnja po kiši u svakom slučaju milija od ispraznog nadmudrivanja, taj će vas gospodin inkvizitor zaklati u ime „slobodne misli“, kao što vas je klao jučer u ime bilo kakvog drugog imperativa: ako ste sumnjali u to da je kiša božja, bilo je to smrtonosno upravo tako, kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije objašnjen time, što smo je svrstali u red „prirodnih pojava“, i tako dalje, otprilike- ni sam ne znam što sam zapravo htio da kažem?

 

Nije ni ovo što ja sada mudrujem, zanesen ovim svojim solilokvijem, bogzna kako inteligentno, ali kada sam se već dao ponijeti ljudskom glupošću i kada sam bio i sam po svojoj prirodi toliko glup te nijesam to umio da spriječim, sada mi je zaludu kukati nad glupošću svemira! Ljudske gluposti odgonetati nije tako jednostavan zadatak!

 

Miroslav Krleža, Na rubu pameti, Zora, Zagreb, 1964.