“Budite skeptični kada nešto zvuči ili izgleda previše dobro da bi bilo istinito” @stevebuttry

Dovoljno je da posumnjate u jedan detalj, da nešto u informaciji koju imate ne zvuči i ne izgleda sasvim povjerljivo, da djeluje predobro ili suviše loše, pa da vas natjera da se zapitate: Da li je istina?

Foto: SplitShire

Za mene, taj okidač bila je savršeno napravljena fotografija, očigledno previše dobra za period koja je trebala da predstavlja. Objavljena tokom poplava u Bosni i Hercegovini u maju 2014, fotografija je poslužila kao ilustracija starog čovjeka koji je u poplavama izgubio svoj dom. Vrlo brzo, izazivajući emotivne reakcije, slika je eksplodirala po društvenim mrežama. Pogođeni nesretnom situacijom u kojoj se našlo mnoštvo ljudi u mjestima koja su stradala u poplavama, oni više sretni pomagali su najbolje kako su znali. Čak su nudili i smještaj ovom nesretnom čovjeku.

Nisam podijelila ovu fotografiju ni na Facebooku ni na Twitteru. Ne zbog toga što me nije interesovala, nego zato jer je mom amatersko - fotografskom oku, ona djelovala lažno. Ne tvrdim da je opisana situacija bila lažna, samo fotografija. No napravila sam grešku: nisam je ni provjerila. Mjesecima poslije, naići ću ponovo na istog starca i istu sliku i ovaj put ću provjeriti porijeklo slike. Iako nisam našla originalni izvor, ono što sam pronašla nije me uopšte iznenadilo: fotografija je objavljena na internetu čak dvije godine prije no što su se poplave u Bosni i Hercegovini desile.

Foto: Twitter/BH Dragons

Svi smo vjerovatno bili u toj poziciji: pronađete neku informaciju, ili ona nađe vas. I na prvi pogled izgleda, zvuči veoma uvjerljivo. Stvarno. Povjerujete na momenat. Ali nešto vas zadržava od potpune uvjerenosti i krenete sumnjati u istinitost onoga što vam je predstavljeno. U vremenu prije društvenih mreža, situacija je bila drugačija: nazvali biste par brojeva, provjerili činjenice sa utemeljenim izvorima i onda odlučili da li ćete objaviti neku informaciju ili ne. No danas mnogo informacija dođe do očiju javnosti mnogo prije no što kroči u redakciju. I to je jedan od ključnih razloga zašto sada postoji ogromna potreba za verifikacijom korisničkog sadržaja na internetu.

Danas je YouTube dostupan na milionima uređaja, 433.000 tweetova se šalje u samo jednoj minuti, a 88.000 Skype poziva se obavi u isto vrijeme. U 2014. godini Facebook je dosegao broj od 1.28 milijardi korisnika. Uticaj društvenih mreža porastao je od Uragana Sandy, kada je tokom tri dana, od 27. oktobra do 01. novembra, poslano preko 20 miliona tweetova. Taj nesretni događaj je, na koncu, promijenio način na koji koristimo društvene mreže u kriznom periodu. Poslije njega, svaki put kada se dešavaju velike promjene, takmičenja, nesreće pa čak i ratovi, naš prvi instinkt postao je da provjerimo vijesti na društvenim mrežama i vidimo da li neko tvita uživo sa događaja.

No, kao što nam prikazuju gore predstavljeni brojevi, ogroman je broj informacija se svake minute objavljuje na društvenim mrežama. I ne samo da primamo konstantne obavijesti, nove informacije, nego i ogroman broj dezinformacija i lažnog sadržaja. I veoma je lako napraviti grešku. Sve što treba da uradite jeste da kliknete na retweet i da dezinformacija stigne do vaše publike. Zbog toga stari principi i lekcije koje smo naučili nisu više dovoljne: naravno, još uvijek trebamo provjeriti više uglova priče, dodatne izvore, obaviti telefonske pozive i otići na teren.

Razlozi zbog kojih nisam pronašla orignalni izvor gore spomenute slike, iako sam koristila valjane alate, je jednostavan: nisam reagovala dovoljno brzo. Drugi razlog isto ima veze sa brzinom: sadržaj na društvenim mrežama se širi nevjerovatno brzo i, kao što Craig Silverman, osnivač i urednik Poynterovog Regret the Error bloga, ističe: „Kada je sadržaj online, on može biti podijeljen na raznim mrežama i veoma je teško otkriti odakle je izvorno došao. Očigledno, ono što se promijenilo danas jeste da morate imati osnovno razumijevanje za mreže na kojima su informacije dostupne”.

Verifikacija nije nauka

Stavimo process verifikacije u okvir najočuvanijeg novinarskog klišea, kako Steve Butry, urednik Digital First Media, opisuje u Verification Handbook-u sljedeću tvrdnju: "Ako vam majka kaže da vas voli, provjerite!” Ranije, ako ste željeli da provjerite koliko je duboka njena ljubav prema vama (mada vas vjerovatno stvarno voli onoliko koliko tvrdi), okrenuli biste se standardnim načinima provjere: intervjuisali biste njene prijatelje i porodicu, istraživali stare fotografije, i video uratke: “Pronađite dokumente i poklone koji pokazuju njenu ljubav”, objašnjava Buttry. No danas biste trebali obratiti pažnju i na druge izvore: testirajte porijeklo fotografije (možda je preradila nečiju fotografiju sa Pinteresta), provucite je kroz alat koji pokazuje da li je dio fotografije fotošopiran, provjerite da li vas spominje na Twitteru. 

Foto: Pixabay/CC0 Public Domain

Verifikacija nije nauka, no ipak uključuje više od telefonskog poziva: “Potrebne su određene tehničke i uredničke vještine”, ističe Matthew Eltringham, urednik BBC College of Journalism i osnivač BBC-jevog tima za provjeru korisničkog sadržaja na internetu: User Generated Hub. Tim, osnovan 2005. godine, radi u centru BBC-ve redakcije sa ciljem da pronađe, provjeri i podjeli sadržaje koji kasnije postaju neodvojiv dio priče. “Rade na provjeravanju sadržaja kojeg šalju agencije, jer agencije veoma često nemaju vremena ni resursa da provjeravaju materijale na način na koji ih mi provjeravamo. Često se desi da nakon provjere otkrijemo da materijal koji su poslali i nije baš tačan”, ističe Eltringham. Iskustvo BBC-ja u provjeravanju informacija sličan je onome koji ima i Craig Silverman i svaki drugi novinar koji je radi na tome da ustanovi istinitost informacije pronađene na internetu. Silverman ističe daj kada se radi o osnovama provjeravanja korisničkog sadržaja, postoje dvije stvari na koje novinari a i svi ostali moraju obratiti pažnju: izvor i sadržaj.

Prva stvar koju trebate uraditi ako sumnjate u istinitost sadržaja jeste da provjerite osobu koja ga je podijelila ili kreirala. “Prvi korak jeste da provjerite izvor, odnosno trebate se vratiti nazad i probati utvrditi ko je osoba koja je postavila određeni saržaj online, stupiti u kontakt s njom i probati prikupiti što više informacija.

Pipl.com, Spokeo.com i Webmii.com su alati  pomoću kojih se može doći do informacija o prisustvu određenih osoba na internetu. U procesu potvrđivanja izvora, i onda kada imate neki od podataka o osobi koju istražujete (ime, username, email, lokaciju), dodatne informacije možete dobiti putem navedenih alata.

 

Who.is može biti od velike pomoći pri identifikaciji lažnih sajtova, jer uz njihovo korištenje, možete da provjerite kada je, gdje i od strane koga određeni sajt registrovan. Ukoliko imate sreće, možete pronaći i kontakt podatke. 

Druga stvar koji ističe Silverman jeste provjera saržaja: “Ukoliko je fotografija predmet provjere, onda se radi o provjeri svih podataka koje jedna fotografija može sadržavati: lokacija, vrijeme, datum, klimatski uslovi”.

Često se dešava da se stare slike reproduciraju i objavljuju kao nove, kao što je slučaj sa spomenutom fotografijom objavljenom tokom poplava u BiH i kao što se dešava svuda u svijetu. Zbog toga Silverman ističe da je veoma važno promatrati izvor i sadržaj odvojeno: ”Mnogo stvari koje pronađemo online su originalni foto ili video sadržaji, ali ne predstavljaju događaj koji ljudi tvrde da prokazuju." Clare Wardle iz Storyful-a slaže se s njim oko važnosti provjeravanja izvora i ističe da jednostavno skeniranje osnovnih informacija može reći mnogo o samom izvoru: “Ukoliko se radi o lažnom profilu, mnogo je veća vjerovatnoća da nije ispunjen u potpunosti ili ispravno."

Iskustvo BBC-jevog User Genereated Hub-a je slično. Kao što Eltringham navodi, prvi korak verifikacije jeste da se utvdi originalni izvor i da pokušaju stupiti u kontakt s njim kako bi dobili dodatne informacije. No, ponekad je teško doći do originalnog izvora i u tom slučaju naredni korak BBC-ja bi bio da “forenzički” istraže fotografiju. “Koristimo reverse image pretrage, na taj način možemo otkriti da li je i gdje je slika korištena ranije. Koristimo Google Earth u nastojanju da utvrdimo lokaciju fotografije.” Takođe bi obratili pažnju na vremenske uslove, saobraćajne znake, obilježja ulica…

Google Reverse Image Search i Tiny Eye omogućavaju korisnicima da upotrebom ovih alata postave određenu sliku i provjere da li je i gdje je objavljivana ranije, ko je podijelio sliku na društvenim mrežama. 

EXIF data alati čitaju podatke sa fotografija, tako da možete u nekim slučajevima otkriti koja je kamera korištena za sliku, da li je otvarana u Photoshopu ili je postavljena direktno sa kamere.

Google Maps, Google Earth - korištenjem ovih alata moguće je dodatno utvrditi lokaciju na kojoj je slika snimljena, ili otkriti lokaciju ukoliko nije ranije objavljena. 

Ali čak i sa timom koji radi samo na provjeri sadržaja, i uz najbolje namjere, još uvijek je moguće napraviti grešku. A naročito ako imamo u vidu obim informacija koje svake minute primamo. I može se dogoditi čak i BBC-jevom Hub-u. U 2012. BBC News websajt je objavio priču o masakru u Siriji, koju je ilustrovao deset godina starom slikom iz Iraka, a koju je originalno uradio fotograf Getty Images-a. Slika, pronađena na Twitteru, navodno je pripadala aktivisti iz Sirije. Iako su odradili standardnu provjeru izvora i sadržaja, greška je ipak napravljena. “Priča o Siriji je jedna od rijetkih grešaka koje je ovaj tim napravio a razlog je bio ljudski faktor. Fotografija je bila online vrlo kratko i naši čitaoci su nam brzo javili da smo pogriješili”, ističe Eltringham.

Forenzički pregledan sadržaj

Potreba za provjeravanjem i verifikacijom sadržaja najveća je u vrijeme kriznog izvještavanja, bez obzira da li se radi o prirodnim katastrofama, potresima, nesrećama, ili konfliktnim zonama. Ukrajinski start up StopFake nastao je tokom maja 2014. sa ciljem provjere informacija koje mediji plasiraju o događajima u Ukrajini.

Osnovan od strane profesora sa fakulteta i par studenata, pola godine kasnije, StopFake ima šest miliona jedinstvenih posjeta i više od 115.000 sljedbenika na društvenim mrežama. Od start upa sa idejom o verifikaciji sadržaja, prerasli su u medij koji mijenja mišljenje javnosti sa ruskog govornog područja. “Kada krenete raditi nešto ne zbog svoje lične koristi, nego u službi svih ostalih, kako bi ljudi imali bolji život, dobijete priznanje za svoj rad”, ističe Margo Gontar, jedna od članica StopFake tima, koja dalje objašnjava kako često primaju pisma i izjave čitaoca koji im pišu kako su im članci koje radi StopFake, a u kojima razotkrivaju lažne informacije, pomogli da ukažu svojim prijateljima i kolegama na propagandne materijale koji kruže medijskom scenom u Ukrajini.

Način na koji oni rade provjeru informacija, nije tehnički ništa različit od onoga kako rade mnogi, sa jednim izutetkom: StopFake cilja na ruske medije sa namjerom da otkriju propagandu. Na samom početku, pratili su ruske elektronske medije i njihove sajtove kao što su Russia Today, Russia 24: “No kasnije, kako je konflikt na Istoku postajao sve veći, mnogo lažnih fotografija se proširilo društvenim mežama, i od tada u našim izvještavanjima i provjerama targetiramo i društvene mreže.

Jedna od brojnih lažnih informacija koje su otkrili jeste priča o lažnoj slici na kojoj je prikazan Donjeck pod vatrom. Slika koja se proširila društvenim mrežama 22.05.2014. je , kako su poslije dokazali, preuzeta iz foto studija u Donjecku i montirana tako da je u nju ubačen prizor vatre. Pored ovog otkrića, slika je takođe poslužila i kao primjer verifikacije sadržaja koji se nalazi na internetu. Tim je objasnio način na koji su otkrili da ova slika nije istina u članku pod nazivom How to identify a fake.

Foto: Stopfake/Screenshot

Ljudski faktor

Netačne informacije nisu jedina stvar na koje novinari koji rade iz konfliktnih područja trebaju obraćati pažnju. Opisujući trenutnu medijsku situaciju u Ukrajini, Craig Silverman ističe da postoje različite vrste grešaka: “Postoje slučajne greške, ljudi naprave grešku pretpostavljajući da se nešto desilo. Postoji koordinirani uticaj da se plasiraju dezinformacije, ali i prirodna ljudska težnja da se povjeruje i podijele informacije u takvim situacijama, prosto iz razloga jer djeluje hitno." Silverman ističe da postoje i drugi faktori koji mogu uticati na širenje dezinformacija u vrijeme krize: “U vrijeme krize ljudi su uplašeni, prisutni su strah i zbunjenost, i u takvim situacijama glasine i dezinformacije se šire. Dio toga je ljudska reakcija: u opasnim i nesigurnim situacijama, pokušavamo da razumijemo ono što je često vrlo nerazumljivo, i to nas često dovede do širenja glasina."

Pogriješili smo, šta onda?

Iako danas nosimo opremu za izvještavanje u džepovima i tražimo posljednje informacije na Twitteru, srž novinarstva je i dalje ista: ovdje smo da pišemo istinu. Publika se oslanja na novinare da će napisati istinu, onoliko koliko mogu utvrditi da se radi o istini. Jednom kada krenemo da pravimo greške, "to veoma brzo uništi cijelu vašu reputaciju i samim time i razlog zbog kojih bi vas ljudi slušali ili čitali ono što pišete", kao što ističe Eltringham.

No, danas zna biti veoma teško da utvrdite da li je ono što se objavljuje istinito ili ne, naročito kada imamo situacije koje Silverman opisuje kao: Stare fotografije se stavljaju u novi kontekst. Vrlo je vjerovatno da su mnogi već napravili grešku i objavili, retweetali ili lajkali neku dezinformaciju, vjerujući da u njenu istinitost. I skoro je neizbježno da će se greška desiti, koliko god poznavali proces verifikacije, koliko god pazili. No, šta treba da uradimo ukoliko se to desi? Bez obzira koliko pokušavate da izbrišete svoj feed ili čak cijeli profil, vaša objava će i dalje biti negdje i nekome dostupna.

Najbolje što možete uraditi jeste da priznate grešku i da je pokušate ispraviti ukoliko je moguće. “Vjerujem da naša publika razumije da su i novinari ljudi, sve dok ne prave previše grešaka. I onda kada napravite tu rijetku grešku, trebate biti iskreni i transparentni oko cijelog procesa koji ste poduzeli u nastojanju da što prije ispravite grešku. Uvijek sam vjerovao da vam tako nešto donosi kredibilitet publike, jer će onda oni prihvatiti da je greška napravljena sa razlogom," pojašnjava Eltringham.

U međuvremenu, pokušajte da ne zakažete u procesu verifikacije, provjerite izvore i sadržaje koje pronađete ili vam ih neko pošalje na društvenim mrežama. I prije svega ne zaboravite na kliše: "Ako vam mama kaže da vas voli, provjerite!"