O aktivizmu koji posljednjih mjeseci potresa društvene mreže u Bosni i Hercegovini.

Krajem zime i početkom proljeća bosanskohercegovački javni prostor se tresao od niza kampanja i polemika u kojima se, gledano iz današnje perspektive, može nazrijeti određeni kontinuitet. Prvo je kampanja Ponosni na domovinu, koju je pokrenula agencija Source a podržala Bošnjačka nacionalna fondacija, obasula gledateljstvo čitavim nizom video uradaka u kojima su brojne poznate ličnosti pojašnjavale zašto se Bosna i Hercegovina jednostavno mora voljeti. Onda su se reakcije na kampanju podijelile u dva, uvjetno rečeno, tabora. S jedne strane su bili glumac i aktivist Feđa Štukan i konceptualni umjetnik Damir Nikšić, nadaleko priznate mesije društvenih mreža, dok se s druge strane, nešto opreznije, u odbranu kampanje uključio umjetnik Nebojša Šobić Šoba. Malo kasnije, ova se rasprava rasplinula pred humanitarnom akcijom za bolesnu djevojčicu Tijanu Ognjanović iz Beograda, u kojoj je Štukan ponovo bio jedan od glavnih aktera. Neku vrstu završne riječi, ukoliko možemo koristiti takvu sintagmu ovdje, je opet dao Štukan kombinacijom ateističko-jugoslovenskog pokliča za koji se, površno gledano, ne bi reklo da ima neke druge veze sa kampanjom Ponosni na domovinu sem što joj se vrlo glasno suprotstavlja. No, strukturalno gledano, i „domovinska“ kampanja i Štukanov „angažman“ se baziraju na sličnim mehanizmima populizma.

Oda primitivnom ponosu

O sadržaju kampanje Ponosni na domovinu nema se puno dodati onome već napisanom. Ova banalna galerija praznjikavog patriotizma, u kojem nacionalizam baziran na integralnom bosanstvu spremno čuči za domovinu, je oda pomalo primitivnom ponosu u kojem je polazna tačka promišljanja to da je baš naša država najbolja na svijetu. Dovoljno je nabrojati nekoliko motiva koji se pojavljuju u spotovima da se pojmi grandioznost ove apsurdne misli. Tako Jovan Divjak ističe emocionalnu dimenziju veze svakog Bosanca sa domovinom i korijenjem te famozni duh Sarajeva, Maja Čengić se fokusira na koncept komšije prezentiranog kao esencija dobroljudskog u zemlji u kojoj još ima dobrih ljudi, poduzetnik Faruk Širbegović ističe majčinski aspekt domovine te hedonističku čudesnost kahve, ženski aspekt domovine kao majke, žene i kćerke je vidljiv i kod Mate Đakovica, bokser Adnan Redžović tvrdi da u BIH niko ne može umrijeti od gladi za razliku od ostatka Evrope i da BIH može biti kao Švicarska samo da se, eto, političari slože, Besim Spahić, lakonski i u maniru vrhunskog komunikologa, tvrdi da nešto nije u redu sa ljudima koji ne vole svoju domovinu, a Aleksandar Hršum smatra da svako normalan voli svoju zemlju. Pored toga, ističe i fenomenološku vrijednost ćevapa u konstrukciji ljubavi prema BIH. Enis Bešlagić u prvi plan gura fantastičnog Homo Diasporikusa  i najdivnije gene, koji su, valjda, divniji i od Thompsonovih gena kamenih, za Hanku Paldum je Bosna velika sofra, šta god to značilo, a Hari Varešanović, da završimo ovaj kratki pregled, tvrdi da je Bosna dala čovječanstvu divnog morala i da je to zemlja savršenog mirisa.

Analizirajući poruke koje kampanja šalje, možemo zaključiti da nije osobito čudno da je Štukan reagirao, nije čak toliko čudna ni njegova emocionalnost koja se direktno i glasno suprotstavlja ovim atavističkim emocijama, kako ih Štukan definira. Dok je teže prigovoriti samoj polaznoj tački Štukanovog razmišljanja, njegovoj tvrdnji da bismo trebali biti stanovnici planete, njegovom oslanjanju na širinu kosmopolitizma bez obzira na dramatičnost kojom nastupa; ono što se, retorički gledano, dešava kasnije u polemici je znatno problematičnije. Braneći Štukana, Damir Nikšić bira upravo ove riječi:

Upravo zato na Feđine filozofske riječi i reaguju oni koji nemaju iskustvo niti kapacitet slobodnog, apstraktnog razumijevanja i promišljanja političke filozofije, kao što je kozmopolitanizam. Oni su ogrezli u žabokrečinu ideologije, oni su izjedeni njom.

Žabac iz lužine ne može pojmiti viziju svijeta i svjedočanstvo sokola sa vrleti. To su dvije različite perspektive. Doslovno i praktično: žablja i ptičija.

Sličice iz životinjskog carstva

Da Nikšić želi i sebe i Štukana poistovjetiti sa sokolom, moćnom i hrabrom pticom koja slobodno leti nebeskim prostranstvima je prilično jasno. No, ovo poigravanje sličicama  životinjskog carstva ima i drugu poentu, ono izdvaja kosmopolitizam kao elitističku osobinu umjetnika i drugih ljudi široka duha i postavlja ga na pijedestal negdje daleko iznad mulja ideologije. Sa druge strane, izvjesni Elvedin Subašić smatra da mu Štukanov i Nikšićev angažman osporava pravo na domovinu. Polemika ovdje već izlazi iz političkog okvira i pretvara se u javno dopisivanje koje i nije moralo biti javno. Na ovo se onda nadovezuje čitava tušta i tma internetskih komentara koji opisuju Štukana kao nekog ko ima muda, ko bi trebao biti predsjednik, ko ne kucka samo po tastaturi. Ovakva vrsta komentara su posebno zanimljivi ukoliko se uzme u obzir Štukanov posljednji performans, postavljanje zastave SRBIH na zgradu u kojoj se nalazi kafana Parkuša. Koliko je moguće shvatiti iz medijskog opisa događaja, Štukan i njegov partner u ovom poduhvatu Emir Hodžić nisu prije postavljanja zastave pokušali okupiti veći broj ljudi i izvesti neku vrstu uličnog artikuliranja potrebe za promjenom stanja kroz aktiviranje upravo te narodne mase. Umjesto toga, radi se o umjetničkom performansu, subverzivnom ili ne, koji u prvi plan izbacuje upravo zagrljeni dvojac koji nas, sa potpunim nedostatkom ironije, vodi sve do simbolike Valtera.

Od kosmopolitizma do političkog jugoslovenstva

Koncept frajera koji se konstruira na ovaj način vuče misli i ka Željku Komšiću i ka samom Josipu Brozu, što samo oslikava narodnu potrebu za mesijom. Postojanje mesije, sasvim jednostavno, skida odgovornost sa nas samih kao individua. Zato je i potpuno nebitno da li u čitavom Štukanovom angažmanu postoji i mrvica samopromocije, daleko bitnije je to kakve konsekvence to ostavlja na formiranje kolektiva koji ga podržava.

Kontinuirano, kroz ove polemike, provlači se jedna zanimljiva rodna dimenzija koja se možda ne primjećuje na prvi pogled. U prepisci sa Šobom, Štukan ga oslovljava sa: „Brate, Šoba, ti znaš da te cijenim i kao mislioca i kao umjetnika”. Pored ponavljanja već ustanovljene činjenice da se radi o umjetnicima, a samim tim i slobodnim misliocima, ovdje se uspostavlja i kôd brata koji kulminira u Štukanovom javnom kontaktu sa Sergejom Trifunovićem nakon što je Trifunović istupio u, bratski ironično, Velikom bratu, apelujući na gledateljstvo da pomogne Tijani umjesto da troši novac na glasanje.

Kôd brata ne signalizira ovdje samo jugoslovensko bratstvo i jedinstvo u borbi protiv zlih nacionalizama, već kodira i mušku prisnost, muško bratstvo, homosocijalni aspekt u kojem good guys spašavaju svijet, istovremeno ga depolitizirajući. Neminovno, ovakva medijska kampanja vodi upravo ka depolitizaciji suštinskog problema kojim se Štukan pokušava baviti. U momentu sakupljanja novca za Tijanu, gotovo čitava regija je jednoglasno podržavala ovaj angažman. Zaista, ako se gleda samo humanitarni aspekt, nema se tu šta puno prigovoriti. No, u svom emocionalnom ushićenju koje će Štukana odvesti čak do novog rođenja Jugoslavije nema problematizacije činjenice da bi same države, konkretno BIH i Srbija, morale imati bolje mehanizme pomoću kojih bi djeca poput Tijane dobijale pomoć. Izazvani medijski cunami naravno pravi heroje od Sergeja i Feđe, on se ne obrušava na ljude odgovorne za loš kvalitet zdravstva u pomenutim državama. I gorko pitanje koje ostaje je šta se dešava sa drugom djecom kojoj je potrebna pomoć a, igrom slučaja, nisu dospjela u žižu javnosti?

Izazvani medijski cunami naravno pravi heroje od Sergeja i Feđe, on se ne obrušava na ljude odgovorne za loš kvalitet zdravstva u pomenutim državama. I gorko pitanje koje ostaje je šta se dešava sa drugom djecom kojoj je potrebna pomoć a, igrom slučaja, nisu dospjela u žižu javnosti?

Ushićen intenzitetom odziva na humanitarnu akciju, Štukan brzo mijenja kosmopolitizam sa početka polemike u političko jugoslovenstvo, priklanjajući se novom kolektivu. Zbog čega je kosmopolitizam moguće inkorporirati u jugoslovenstvo a ne u bosanstvo ostaje bez odgovora. Ovo promicanje sopstvene emocionalne reakcije u formu vrlo naivne političke platforme, stava koji se također uklapa u širi ateistički koncept koji Štukan zastupa u svojim nastupima kao što je, recimo, bio kvazisubverzivni uzvik da Boga nema je, polemički gledano, dvostruko štetno. Ne samo da neozbiljno insistiranje na jugoslovenstvu ozbiljno umanjuje odgovornost srpskog nacionalizma za ratove u bivšoj državi na sličan način kako to radi najozbiljnija populistica regije Vedrana Rudan, već zapravo, u svojoj emocionalnoj konfuziji, zamagljuje i mnogo toga što je bilo dobro u doba socijalizma i što se svakako na ozbiljniji način može i mora iskoristiti za promišljanje o današnjem vremenu.

Jugoslavija vjerovatno ipak nije na nogama, ali populizam svakako jeste.