• YouTube

Zašto je važno čitati knjigu kolege Zije Dizdarevića “Izmišljeni grijeh”

Zašto je važno čitati knjigu kolege Zije Dizdarevića “Izmišljeni grijeh”

Zašto je važno čitati knjigu kolege Zije Dizdarevića “Izmišljeni grijeh”

-umjesto obraćanja na promociji knjige-

Poštovane dame i gospodo,

Uz izvinjenje zbog neprisustvovanja današnjoj promociji knjige kolege Zije Dizdarevića, dozvolite mi da ovako „sa distance“ iznesem pet stavova o tome zašto smatram da je važno čitati knjigu „Izmišljeni grijeh: sudbina jednog teksta“.

Najprije, to nije knjiga samo Zije Dizdarevića; to je knjiga u kojoj su sabrani tekstovi najrazličtijih autora (najrazličitijih i po godinama, i po stažu, i po obrazovanju, pa, u konačnici, i po ideologiji) koji su imali (ili smatrali da imaju) šta za reći o „slučaju Hafizović-Dizdarević“. Činjenica da se uopće dogodio taj „slučaj“, te da o njemu očitovalo toliko ljudi najrazličitije provenijencije zapravo govori o tome u kakvom se stanju nalazi bosanskohercegovačko društvo i novinarstvo. Jedna se polemika pretvorila u „slučaj“, a „slučaj” u knjigu. Da bi se razumjelo kako je do toga došlo knjigu treba pažljivo čitati.

Drugo, knjiga oslikava način vođenja (ili odlučivanja da se ne vode, odnosno da se prekinu) polemike u našem društvu. Ona pokazuje kako je u bosanskohercegovačkom javnom diskursu još uvijek slabo (ili gotovo pa nikako) razvijena takozvana kultura konflikta, koja bi trebala funkcionisati po onome što u teoriji medija i komunikacija nazivamo “silom argumenata nasuprot argumentima sile”.Ona, također, ukazuje i na to koliko lako i brzo polemika “sklizne” u polje ličnih sukobljavanja, ili, da budemo precizniji, sukobljavanja po osnovu ličnih interesa.

Treće, knjiga upozorava na još jedan značajan problem u bosanskohercegovačkom javnom diskursu: iako se, formalno, čuje mnogo glasova i iznosi mnogo stavova, suštinski, riječ je zapravo o bipolarizaciji medijskog prostora po principu: sa nama ili protiv nas. Članci preneseni iz različitih medija zauzimaju stranu često na vrlo pogrešnim premisama, (pr)osuđuju paušalno i neargumentirano i zapravo samo daju privid polemičkog diskursa.

Četvrto, knjiga (ali i sam događaj koji je njome opisan) nudi još jedan primjer ne/slobode medijskom prostora, koja se manifestira ne samo u ovom konkretnom slučaju, nego sve više postaje opći trend: ne-novinarski, ne-medijski i ne-javni interesi determiniraju opseg, stupanj i način vođenja dijaloga i poliloga u bh. medijskom prostoru.

I, u konačnici, knjigu “Izmišljeni grijeh: sudbina jednog teksta” treba pročitati i zbog toga što ona pokazuje ko su akteri na javnoj i medijskoj sceni danas: nije više, dakle, riječ samo o sučeljavanju argumenata dvije strane na osnovu kojih javnosti ostaje da prosuđuje, već je riječ o mnogo kompleksnijem spletu međuodnosa politike, biznisa, medija, novinara, aktera civilnog društva… Njihov način reagiranja (ili nereagiranja) govori zapravo najviše o medijskoj i javnoj sceni danas.

U tom kontekstu, možda bi čak bilo bolje da je kolega Dizdarević objavio članke drugih autora jedan za drugim, bez komentara o autorima i člancima na međustranama, ostavivši publici da sama prosudi o njima, ali i o kontekstu/ima u kojem su nasta(ja)li. 

Stoga se nadam da će knjiga biti čitana, ne više zbog samog „slučaja“ koji je bio povodom njenog nastajanja, već zbog tako izražene i evidentne potrebe da se o svim ovim problemima i dubiozama bh. medijske scene misli i govori. Srdačno vas pozdravljajući, nadam se, dakle, da će knjiga izazvati ne ozbiljne polemike, već ozbiljna promišljanja.

S poštovanjem,

Doc.dr. Lejla Turčilo