Često se o ulozi novinara koji izvještavaju o krivičnim djelima može postaviti pitanje da li oni, iako to ne žele, više odmažu, nego što pomažu istražiteljima?

Oko 3 sata ujutro, desetog maja 2005. godine, četiri maskirana i naoružana napadača su opljačkali poštu u Bijeljini i odnijeli 50 hiljada KM. Tokom pljačke su koristili «Jeep», što je zabilježeno nadzornom kamerom obližnje banke. Vozilo je policiji bilo jedini trag u istrazi. Naredne večeri, jedna tv-stanica objavila je povjerljivu informaciju o vozilu. Naredno jutro, «Jeep» je pronađen napušten u predgrađu Bijeljine. Kako nije bio na listi ukradenih vozila, pretpostavljalo se da bi ga pljačkaši još koristili. Tako je propala mogućnost da pljačkaši budu pronađeni na osnovu vozila. 

Navedeni primjer ilustruje često pitanje koje se može postaviti o ulozi novinara koji izvještavaju o krivičnim djelima: da li novinari, iako to ne žele, više odmažu, nego što pomažu istražiteljima? 

Ne želim kolegama uputiti profesionalne i moralne pridike za slične poteze, jer sam i sam, nekoliko puta, nesvjestan mogućih posljedica, pokušavao doći do „informacije više“ iz izvora bliskih istrazi nekog krivičnog djela i objavljivao detalje kako bi moja redakcija prva saopštila „ekskluzivnu vijest“. 

TV poziv javnosti

U julu 2005. sam za BHT1 počeo pripremati seriju tv emisija o neriješenim slučajevima kriminala, slučajevima čijom prezentacijom pokušavamo potaći javnost da anonimnim pozivima doprinesu istrazi. Neki slučajevi bili su stari i po deset godina, zaboravljeni i od istražitelja i medija, a ponekad i od samih porodica žrtava. Na početku sam i sam bio skeptičan: da li neko može reći nešto novo o jednom slučaju nakon pet, sedam ili deset godina? U početku je sličnog razmišljanja bila i policija, ali otpor prema novinarskoj prezentaciji slučajeva su naročito pokazivali tužioci. Neki su otvoreno pokazivali nepovjerenje, navodeći primjere gdje su od novinara imali više štete nego koristi.

Šutio sam i „trpio“ lekcije tužilaca, da bih im, potom, sa istim strpljenjem objašnjavao da ova emisija ima jedan sasvim drugi pristup, da treba da potakne javnost, ali i one koji bi trebali da istražuju, da pokušaju doći do novih saznanja i detalja o onome što je i u istrazi nepoznato.

Najvažniji segment emisije "Neriješen slučaj," koja se emituje na BHT1, je učestvovanje gledalaca koji anonimnim pozivom mogu saopštiti informacije za koje smatraju da mogu dovesti do otkrivanja počinioca krivičnog djela. Gledaoci koji možda nisu bili svjesni činjenice da određena informacija može pomoći istrazi, ili su je nekada namjerno prešutjeli, mogu nazvati i pružiti informacije. Predstavljeni slučajevi zasnivaju se isključivo na službenim informacijama i rekonstruisani su na stvarnoj lokaciji zločina, sa relevantnim akterima (tužioci, policija, svjedoci, porodice žrtava, ukoliko je u pitanju ubistvo, ili same žrtve u slučajevima pljačke i sličnih krivičnih djela). Kroz ovu emisiju se gledaocima pokušava ukazati na to da svaka informacija može biti korisna za istragu.

Za godinu i po dana u emisiji je prezentirano 30 slučajeva ubistava, deset pljački i dvadesetak slučajeva drugih krivičnih djela. Zahvaljujući rekonstrukcijama slučajeva i objavljivanju potjernica, uz pomoć gledalaca je nedavno uhapšena osoba koja je po potjernici Interpola osumnjičena za ubistvo u drugoj zemlji, a koja se pod drugim identitetom skrivala u BiH. Za jedan deset godina star slučaj ubistva koji je rekonstruisan u emisiji javio se gledalac iz inostranstva koji je pristao svjedočiti i time pomogao da se istraga aktuelizira; taj slučaj je sada u fazi konačnog rješavanja.  

Nakon emitovane rekonstrukcije jednog ubistva u Kozarskoj Dubici, gledalac je dao informacije o grupi kriminalaca koja bi mogla biti povezana sa slučajem. Tragom tih navoda policija je otkrila da ta grupa nije počinila to ubistvo, već druga dva i još nekoliko krivičnih djela.

Iako neka krivična djela nisu pomenuta ili rekonstruisana u serijalu, mnogi gledaoci ipak su nazvali da pruže informaciju o njima jer su osjetili da mogu pomoći u borbi protiv kriminala.

Također, samo nekoliko mjeseci nakon početka emitovanja emisije, sva tužilaštva (okružna, kantonalna ili entitetska) spremna su da sarađuju u pripremi emisije.

Tokom pripreme emisije sam kao novinar imao uvid u sadržaj predmeta, zapisnike o uviđaju, saslušanja svjedoka i osumnjičenih osoba, te u foto i video dokumentaciju i ostale prateće materijale. Niti u jednom slučaju ovi materijali nisu zloupotrebljeni, nijednom riječju ili detaljem više nego što je u pripremi i realizaciji snimanja rekonstrukcije dogovoreno sa tužiocem i inspektorima koji rade na slučaju.

Prirodni saveznici protiv kriminala

Mediji mogu biti prirodan saveznik u traganju za kriminalcima, od objavljivanja opisa osumnjičenog do foto-robota i zvaničnih potjernica policijskih i pravosudnih organa. Građani, nakon objavljivanja potjernica u medijima, mogu prepoznati i dojaviti policiji informacije o kretanjima i prebivalištima osumnjičenih osoba.

Postoje i drugi načini da mediji pomognu u istragama. U septembru 2006. godine nestala je petogodišnja djevojčica Sara Halilović iz naselja Kahrimani nadomak Zenice. Majka je tvrdila da je djevojčica oteta, i od prvog dana istrage je izjave davala i pred kamerama. Kada je djevojčica pronađena mrtva, istražiteljima je analiza audio i video materijala ukazala na neke nelogičnosti. Razlog je bio i u tome što je majka davala drugačije iskaze u prisustvu novinara, u odnosu na iskaze koje je davala inspektorima. To je bio važan detalj tokom istrage koja je dovela do konačnog priznanja krivice. Majka je optužena i za ubistvo i za svjesno ometanje istrage lažnim iskazima.

Važniji tiraž ili život djeteta?

Najviše polemike u Bosni i Hercegovini u odnosu medija prema kriminalu i saradnji sa policijom, svojevremeno je izazvala otmica sedmogodišnjeg sina bivšeg fudbalera i direktora FK Sarajevo Mirze Varešanovića. Dječak je otet 8. decembra 2004. godine dok se vraćao iz škole, nekoliko desetina metara udaljene od kuće Varešanovića. Otmičari su za oslobađanje djeteta tražili milion eura otkupnine i uz to su zaprijetili ubistvom djeteta ukoliko informacija o otmici „procuri“ u javnost. Novinari su naravno saznali za događaj, ali su i od porodice i od policije zamoljeni da ne objavljuju bilo šta o otmici. No, dan kasnije je sarajevski „Dnevni avaz“ objavio priču o otmici i o činjenici da otmičari traže otkupninu od milion eura. Srećom, policija je uspjela locirati skrovište otmičara i brzom akcijom, u kojoj je jedan od otmičara poginuo, spasila dječaka.

Komentarišući pisanje „Avaza“, Mirza Varešanović je medijima, između ostalog, rekao da je zamolio sve redakcije da pričekaju s objavljivanjem vijesti o otmici. „Međutim, izgleda da je nekima važniji tiraž od života djeteta,“ kazao je nakon objavljivanja priče o otmici u „Dnevnom avazu“ Varešanović.

„Avaz“ je naravno pokušao odbraniti svoj potez tvrdeći da je „upravo njihov tekst pomogao istrazi“, odnosno da su građani dojavili informaciju o skrovištu nakon saznanja o otmici kroz ovu novinu. Ipak, niko iz „Avaza“ nije mogao dati odgovor na pitanje šta da nije bilo sretnog kraja i da su otmičari zaista naudili dječaku.

Najčešće greške u izvještavanju o kriminalu

Svaki novinar mora biti svjestan mogućnosti da osobe koje su počinile krivično djelo prate ono što mediji objavljuju. Tokom jedne epizode emisije „Neriješen slučaj“ objavljeno je nekoliko policijskih potjernica MUP-a Republike Srpske za osumnjičenima ili osuđenicima koji su u bjekstvu. Prije emitovanja emisije, provjereno je da li su potjernice još aktuelne. MUP je potvrdio da jesu. Još tokom emisije, telefonirala je osoba sa potjernice i protestovala zbog objavljivanja jer se već nalazi na izdržavanju kazne u Kazneno-popravnom zavodu Zenica. Tada sam shvatio da i osuđenici u tv-sali zatvora pažljivo gledaju ovu emisiju o borbi protiv kriminala, i da su spremni reagovati na sadržaj.

Mediji često znaju pretjerati objavljivanjem detalja o krivičnom djelu koji javnosti možda nisu relevantni, ali su u samoj istrazi ključni. Vrlo je važno da detalj za koji kriminalac misli da ga samo on zna ne bude objelodanjen u medijima. Ukoliko su mediji objavili taj detalj, informacija nakon toga najčešće postaje neupotrebljiva. Naprimjer, ukoliko bilo koji medij objavi da policija ima otisak stopala mogućeg ubice, ovim putem mu se signalizira da tu obuću uništi.

Mediji znaju kršiti moralne norme i kodekse objelodanjivanjem detalja o žrtvi, naročito u slučajevima silovanja i drugih oblika zlostavljanja, čak i kada se radi o maloljetnim osobama. Objavljuju se inicijali žrtve, ili imena roditelja, nekada čak i uz fotografiju njihove kuće. To se ne dešava samo medijima, već i pravosudnoj instituciji, pa je tako na web stranici jednog tužilaštva objavljena optužnica za pokušaj silovanja maloljetne osobe, u kojoj ne samo da je navedeno puno ime i prezime, nego i adresa stanovanja.

Nedavno sam razgovarao sa djevojkom koja se požalila na nemoć policije da spriječi gotovo svakodnevno maltretiranje koje trpi od bivšeg momka. Djevojka je na vratu imala ožiljke od noža, a dobijala je i prijetnje telefonom zbog prekida veze. Prepoznao sam da se radi o visokorangiranom kriminalcu sa međunarodnih potjernica. Iako je on trenutno u inostranstvu, njegovi drugovi su bili zaduženi da nastave maltretiranja. Djevojka je htjela ispičati svoju priču, a znala je i o njegovim kontaktima sa osobama koje su ga štitile, od kojih su neke radile i u institucijama bezbjednosti. Taj dio njene priče je, novinarski rečeno, bio „bomba“. Rekao sam joj ipak da razmisli nekoliko dana. Poslije je nazvala i zahvalila se. Shvatila je što sam joj želio reći - da javnim istupom, nažalost, neće riješiti svoj problem, već bi sebe mogla dovesti u opasnost. U njenom slučaju, postojale su institucije koje su joj više mogle pomoći. Nekoliko godina ranije, međutim, ne bih odolio izazovu da objavim njenu priču. 

Novinari će u odbranu objavljivanja informacija po svaku cijenu pronaći bezbroj opravdanja; naprimjer, da informacije dobijaju od onih koji bi ih trebali držati u tajnosti, pa samim tim oni nemaju obavezu da ih drže u tajnosti bez posebnog upozorenja da ih ne objavljuju.

Možda je u pozadini takvog razmišljanja zapravo prikrivena želja novinara koji izvještavaju o kriminalu da baš oni budu ti koji će otkriti ili razotkriti kriminalca ili kriminalnu grupu, tako da će policiji preostati samo obaveza da uhapsi, tužiocu da podigne optužnicu, a sudiji da osudi.

Kada se pojave takve ambicije, međutim, prestaje novinarstvo.