Lauren Hertel, ekspertica za nove medijske tehnologije i predavačica multimedijalnog novinarstva na Univerzitetu u Floridi, u Mediacentru Sarajevo je održala predavanje o pravu i etici u novom medijskom svijetu (7.maj 2007.). Za NetNovinar govori o etičkim dilemama sa kojima se novinari i urednici suočavaju online, kao i o budućoj ulozi novinara.

Kada je u pitanju Internet, još uvijek je teško odrediti kakav etički kodeks je potreban. U toku predavanja ste pomenuli da je Poynter institut okupio medijske stručnjake koji su pokušali da donesu kodeks, ili bar određene upute, za Internet novinarstvo. Koliko upute mogu biti od koristi u nepredvidivom svijetu online medija, ako ćemo se stalno stavljati u situaciju da moramo da revidiramo taj etički kodeks? Da li je uopšte moguće donijeti kodeks u promjenjivom svijetu online medija?

Mislim da to jeste moguće. Mislim da je razlog što nam to sada izgleda teže to što su online mediji tako novi. Sa novinama smo imali više od stotinu godina da razmišljamo o tome šta je ispravno, sa televizijom šezdeset, sa radiom još više. Imali smo toliko vremena da razmišljamo o tim drugim medijima i razvijamo standarde, tako da to izgleda lakše u tradicionalnim medijima. Ali, ja vjerujem da je to moguće i za online medije. Ustvari, mislim da osnova za ono što je etično ili neetično online, bar za početak, vjerovatno treba biti ono što smatramo etičnim u štampi, na TV ili radiju. To se ne razlikuje drastično, ali s druge strane, kodeks, naprimjer, ne obuhvata uvredljive karikature. To bi bilo isuviše konkretno. Ali, u najmanju ruku, to može biti niz pitanja, a ono što je proizišlo iz Poynter instituta je bilo u obliku niza pitanja koje si redakcije trebaju postaviti kada se bave potencijalno teškim problemom, kada se bave etičkom dilemom. Naprimjer, imamo li gledišta redakciji koja su potrebna za donošenje ove odluke? Da li su oštećene strane obuhvaćene, odnosno da li govorimo u ime oštećenih strana? Ili, kakav je odnos štete i koristi koju bi ova odluka izazvala? Čak i samo postavljanje ovog pitanja predstavlja važan početak, jer onda ne govorimo o tome koliko ljudi će to pročitati, ili koliki prihod možemo ostvariti, koliko primjeraka možemo prodati, ako objavimo ovaj materijal. Jako malo medijskih kuća želi da donosi odluke na osnovu [prihoda], ali se ponekad na to svodi, a to vjerovatno nije onaj etički način donošenja takve odluke.

Mislim da vjerovatno postoji barem niz pitanja, ako ne i niz uputa koje bismo sebi mogli postaviti, a koje se ne odnose uvijek na online. Češće sebi postavljamo ova pitanja u odnosu na tradicionalne medije, jer znamo da tako trebamo raditi. Ali na Internetu je to nov proces i mislim da smo isuviše dugo bili uhvaćeni u zamku razmišljanja kako je online veoma nov i kako se veoma razlikuje od štampe. Ne mislim da su u potpunosti tačna razmišljanja kako ne postoji način da se online novinarstvo kontroliše, predvidi ili zauzda.

Pitanje je – trebamo li ga kontrolisati? U današnje doba, s jedne strane imamo građane novinare koji koriste Internet da se izraze, a s druge imamo “tradicionalne” medijske kuće koje emituju vijesti online. Šta “tradicionalni” mediji, u tom smislu, eventualno mogu naučiti blogere ili građane novinare, ukoliko su oni spremni da uče?

Kada se mi, kao novinske kuće, uključimo u građansko novinarstvo, imamo određene standarde kojih se sami pridržavamo, i očekujemo od izvještača i urednika da ih se pridržavaju, tako da mislim da je sasvim opravdano i ispravno da imamo skup standarda za naše čitaoce kada šalju materijale. Tako da je, naprimjer, sasvim opravdano i ispravno reći – otvorićemo našu web stranicu za komentare o našim pričama, ali evo pravila. Morate se registrovati kao član, što je besplatno, ali morate postati registrovani član tako da vas na neki način možemo kontrolisati. Ako postavite nešto što je uvredljivo, vaš račun će biti ugašen, i nećete više ništa moći da postavljate. Možete se prijaviti i otvoriti novi račun, ali mi ćemo ugasiti vaš račun svaki put kada objavite nešto čime se krše pravila. Pravila su: nema uvreda, nema klevete, nema prostačkih izraza, nema govora mržnje. Tome možete dodati sve što je relevantno u kontekstu vaše medijske kuće i vašeg društva. Mislim da je to u potpunosti ispravno. Ako ćemo imati građanina blogera – jer ljudi ponekad pišu blogove za web stranice medija – ako će to raditi, mislim da je sasvim u redu reći – evo nekih osnovnih pravila. Takođe im trebamo pružiti određenu obuku. Moramo pokazati liderstvo. Jedno od pitanja, u etičkom smislu, jeste: Koliko liderstva trebamo pružiti? Da li se naša uloga u medijima iznenada mijenja? Jesmo li još uvijek samo izvještači, ili smo sada odjednom i medijski treneri? Ja smatram da ukoliko želimo dobar sadržaj građanskog novinarstva, a mislim da želimo - jer ono zaista obogaćuje razgovor, obogaćuje i vijesti - i ako ćemo tražiti takav sadržaj, možda trebamo dati nešto zauzvrat. A to je neki oblik obuke.

Postoje jedne novine u gradu Lawrence u Kansasu koje su veoma progresivne i te novine organizuju institut za građansko novinarstvo. Organizuju ih po nekoliko godišnje, gdje dovedu malu grupu ljudi, 20-25 ljudi iz lokalne zajednice koji su iskazali veliki interes da pišu za novine i prave materijal za njih, i provode ih kroz kratku novinarsku obuku. To nije isto što i fakultetska diploma iz žurnalistike, nije isto što i 20 godina iskustva u ovom poslu, ali koriste se najbolja iskustva koja im se prenose i kaže im se: “Znate, još uvijek ćete raditi sa urednikom, pregledaćemo vaš rad, uradićemo sve što smo rekli da ćemo uraditi, ali želimo da vam pružimo malo obuke da vam olakšamo posao.” I imali su ogroman uspjeh s tim i to je nešto što zaista može funkionisati na nižem nivou. Na taj način ne samo da izgrađujemo svoje medijske kuće, već takođe izgrađujemo sposobnost našeg društva da stvara i razumije vijesti. U Sjedinjenim Državama je to još uvijek mali pokret, ne želim da stvorim utisak da to radi čitava država. To je mali, ali zaista moćan pokret, i ljudi u Sjedinjenim Državama su snažno odgovorili na njega i kazali – mi ovo obožavamo. A ne daje svako komentare, ne osjeća svako potrebu da se uključi. ...  Ideja je da ljudi koji žele da daju doprinos treba da imaju način da to urade i da mi, pružajući im tu mogućnost, bila to obuka ili samo prostor gdje daju svoje komentare, ustvari obogaćujemo dijalog, a kao posljedica toga jačamo demokratiju.

Nedavno sam pročitala da bi u SAD-u blogeri uskoro mogli biti zakonom zaštićeni statusom novinara, u skladu sa Zakonom o slobodnom protoku informacija. Šta to znači za novinare? Šta u tom smislu postaje njihova «dodatna vrijednost»?

Kao prvo, ja zaista vjerujem da novinarstvo i novinari imaju budućnost. Ne vjerujem da je naša uloga u budućnosti da budemo jedini prenosioci informacija koje su bitne za naše zajednice. Mislim da bi za amatera bilo veoma teško da se bavi dobrim istraživačkim novinarstvom. Mislim da bi za običnog čovjeka bilo veoma teško da radi za međunarodne medije, jer jednostavno tome nema pristupa. Postoje uloge, poslovi, koji su jednostavno preteški za amatera, jer zahtijevaju dosta obuke i dosta znanja i iskustva. Ali, mislim da vjerovatno ne postoji dovoljno velika potreba za istraživačkim novinarstvom da ispuni vrijeme svakog novinara i svaki novinar u svijetu nije istraživački novinar, tako da postoji i ta neusklađenost.

Po mom mišljenju, buduća uloga novinara je da služe kao filteri. Postoje milioni blogova. Kako da običan čovjek pronađe one koji su dobri? Kako da znata šta je dobar blog? Kako da procijenite dobar blog? Kako da ga redovno pratite? Sada jednostavno postoji isuviše informacija. A količina informacija online se svakodnevno povećava geometrijskom progresijom. Da upotrijebim primjer koji sam danas koristila sa studentima novinarstva (za vrijeme predavanja studentima žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, prim. red.) – ja sam preživjela rak. Idem na Internet i tražim informacije o raku, i ima ih mnogo. Dio toga su zaista valjani medicinski savjeti i dobri izvori, dok je dio jednostavno zastrašujući. Tu su informacije koje plaše ljude, tu su ljudi koji pokušavaju da prodaju zastrašujuće stvari očajnim žrtvama raka. Na Internetu ima sve moguće o raku, jer to je emotivna tema, tako da su ljudi skloni da postanu magneti za svakakve stvari. Šta da uradite? Kako da pronađete ono što vam je potrebno? Na kraju sam se oslonila u velikoj mjeri na nekoliko novinara koji su pažljivo ispitali puno tih informacija i prikupili izvore. Prikupili su tekstove o ovoj temi, sastavili liste chat soba koje su veoma dobre i sigurne i koje pružaju valjane medicinske savjete, dobre medicinske web stranice, liste zamki koje treba izbjegavati, stvari za koje se pokazalo da su nezakonite.

… Da bi uopšte došli do priče, ono za što smo mi, kao novinari, obučeni da radimo je da filtriramo informacije. Da naučimo kako da izađemo, prikupljamo i procjenjujemo izvore, da ih sve organizujemo na smislen način, te da zatim napravimo novinski, radio ili TV prilog. To se nimalo ne razlikuje online. Ono što je drugačije online je da je dostupno mnogo više informacija, te da mi na neki način postajemo važniji. Ima više informacija koje trebamo pažljivo ispitati i čiji smisao moramo ljudima pojasniti. Mislim da je to naša buduća uloga.

U današnje vrijeme, i studenti novinarstva i redakcijski novinari, kroz proces konvergencije, moraju da znaju sve - kako da naprave video snimak za web, da napišu članak, kako da rukuju audio opremom… Čini se da ovim novinarima namećemo mnogo vještina. Da li oni u ovom procesu postaju manje specijalizovani i gube li određene novinarske vještine? Da li novinari treba da znaju sve ili treba da se usmjere na ono u čemu su najbolji, kao što je pisanje dobrog teksta ili pravljenje dobre emisije?

[Ako posmatramo] moje obrazovanje, ja imam dvije diplome: jednu iz žurnalistike, a drugu iz urbanog planiranja i urbanog dizajna. One se čine veoma nepovezanim, ali ono što sam ja prvobitno planirala da uradim sa svojom karijerom, prije nego što sam dobila rak, jeste da budem slobodni novinar koji pravi TV, radio, novinske ili online priloge o urbanom planiranju i urbanom dizajnu. Drugim riječima, moja specijalizacija je tema, a ne medij. Umjesto da budem novinar u štampi koji prati sve, željela sam da budem multimedijalni izvještač koji prati jednu konkretnu temu. Mislim da to ima veliku budućnost. Mislim da oba vida specijalizacije imaju budućnost. I da se neko ko izuzetno dobro piše usmjeri na to, te da radi na različitim temama. Ali, usput će morati da stekne još neke vještine. U redakcijama budućnosti neće biti dovoljno da dobro pišete, moraćete da budete u stanju da fotografirate, možda i da pravite video snimke, u najmanju ruku da prikupljate određene audio materijale. Ali mnoge od tih vještina nije teško naučiti na osnovnom nivou. Bilo bi veoma teško uzeti novinskog izvještača i pretvoriti ga u nekoga ko je dobar u oblasti videa kao što je to TV producent. To se neće dogoditi i za to postoji razlog, jer to su dvije različite grupe vještina i dva različita posla. Jedan razmišlja verbalno, a drugi vizuelno. Ali, dati im kameru i sposobnost da snime osnovni video materijal, a možda, što je još važnije, obučiti ih da znaju odrediti kada priča zavređuje video snimke, a kada ne, to nije teško naučiti. To je izvodljivo.

Smatram da vjerovatno postoji budućnost za sve tipove novinara. Bar u SAD-u, mislim da će nam trebati više specijalizovanih izvještača. “Pratim okoliš, pratim obrazovanje, pratim kriminal” više neće biti dovoljno. Mislim da smo se počeli kretati u tom smjeru, novine već duže vrijeme svakako imaju specijalizovane zadatke. ... Kako priče postaju sve komplikovanije, više nije dovoljno otići i napraviti priču o pucnjavi u školi na način na koji smo to uvijek radili. Jedan od mojih profesora na Berkleyju je uvijek govorio da nije priča da je neko ranjen iz vatrenog oružja u školi. Priča je zašto toliko djece bude, odnosno ne bude, ranjavano. To je priča o javnom zdravstvu, a ne priča o zločinu dana. Jer priča o zločinu dana većini ljudi i nije toliko interesantna. Mora se staviti u širi kontekst. Ali, da biste nešto stavili u kontekst, morate posjedovati puno konkretnije znanje. ... Mislim da će to postati sve važnije.

Kada govorimo o građanskom novinarstvu, rekli ste da obični ljudi diktiraju šta žele da znaju. Da li obični ljudi diktiraju “tradicionalne” vijesti i da li mi to samo prihvatamo?

Mislim da su obični ljudi oduvijek diktirali vijesti, jer obični ljudi konzumiraju vijesti. Mi ih pravimo, oni ih konzumiraju, a ako oni odluče da nešto ne konzumiraju, to propada. Konačno, medijske kuće koje ne ispunjavaju zahtjev javnosti za onim što ona želi da zna nestaju. Mislim da su čitaoci oduvijek birali. Sada je razlika u tome što mogu biti puno glasniji i puno brži u odlučivanju, mogu brže imati uticaja. Mnogi gradovi u Sjedinjenim Državama su godinama imali po nekoliko novina, postojalo je po nekoliko velikih novina koje su izlazile u svakom većem gradu u Sjedinjenim Državama, čak su i manji gradovi imali po nekoliko novina. Vremenom se ispostavilo da to ne funkcioniše baš najbolje. Nije bilo ekonomski održivo. Sada većina gradova ima jedne novine, uz jako malo izuzetaka. Ovo se sada ponovo mijenja sa web stranicama. Sada ste u poziciji da grad može imati više web stranica, jer su tekući troškovi mnogo niži. Tako da možete imati više stranica koje se obraćaju različitim publikama, a one stranice koje imaju najviše prometa mogu taj promet mjeriti i prikupljati novac od reklama i na osnovu toga se razvijati. Ali, na webu je dobijanja povratnih informacija o zahtjevima publike mnogo trenutačnije od onoga što smo imali u prošlosti. Kada postoje samo jedne novine u gradu, onda postoji samo jedna opcija, tako da, ako oglašivač želi da se reklamira, mora ići u te novine, a ukoliko vi želite da dobijete vijesti, morate ih čitati. Dok sa Internetom, s druge strane, to nije slučaj.

Sada ljudi koji žive u malom gradu – ako žele da saznaju rezultate Male lige za sportske timove svoje djece mogu kupiti lokalne novine – ali ako žele da znaju šta se dešava na državnom nivou, zasigurno ne moraju uzeti lokalne novine da to saznaju. Jednostavno mogu otići online i dobiti te informacije. Ne vidim u tome problem. Mislim da je ova promjena, ovo ubrzavanje ciklusa povratnih informacija i uništenja i stvaranja novinskih kuća, ustvari pozitivna stvar, ali biće pozitivna za postojeće medijske kuće samo ako zaista shvate šta se dešava. Za one koji budu i dalje govorili – mi znamo šta radimo, mi znamo najbolje, mi ćemo vam reći ono što je važno da znate – one vjerovatno neće uspjeti na duge staze. Jer ljudi će jednostavno imati preveliki izbor i iskoristiće tu moć izbora.

Da li se u tom smislu snižava standard, jer ljudi brzo postavljaju informacije i iznenada imate ljude koji posjećuju web stranice koje daju brze informacije, ali one možda nisu dobre, možda ne daju dovoljno uvida, možda ne nude više izbora. Ako se sve svodi na brzinu, gubimo li kvalitet tradicionalnog novinarstva?

Mislim da to zavisi od teme. Ima jedna smiješna zamisao koja kruži redakcijama u SAD-u, a to je da ponekad sastanci Gradskog vijeća vrijede samo dva inča teksta. Ali, dodijeljeno im je 12 inča, tako da to mora biti tekst od 12 inča, mora da popuni novine. To je zaista proizvoljan razlog da se uzme tekst i razvuče više nego što treba. To je, po mom mišljenju, snižavanje standarda novinarstva. Online, to može biti jednostavno tekst od 2 inča. Može biti samo kratka informacija. Ali, govorimo i o drugačijim vrstama informacija. Duži, istraživački prilog koji je ljudima zaista važan vjerovatno nije nešto što se dobro radi online. Tu ima previše teksta. To je nešto gdje poželite da u nedjelju sjednete sa velikim, debelim novinama i pročitate taj prilog, i razumijete ga, možda da ga pročitate po drugi put, možda ga poželite podijeliti sa nekim. Ali, ako sam krenula na posao i negdje se dogodila saobraćajna nesreća, moram to znati ujutro. Ne treba mi da to saznam u sutrašnjim novinama. Činjenica da se takve informacije brzo postavljaju na web, iako možda isprva ne navedu tačnu raskrsnicu, ali je navedu kako treba nakon nekoliko trenutaka, mislim da je to uredu, time se ne snižava standard onoga što radimo. A nije sve što mi radimo – ovo pitanje je pomenuto nekoliko puta u toku predavanja – nije sve što mi novinari radimo opasno po život. Ne predstavlja sve što mi novinari radimo duboki, istraživački rad. To je samo dio onoga što mi radimo. Mi pravovremeno pružamo relevantne informacije ljudima kojima je do njih stalo. Na kraju krajeva, to je ono što radimo. To može  biti veliki istraživački tekst jednom godišnje koji se bavi važnom temom ili mogu biti samo rezultati fudbalskih utakmica za malu djecu. To nisu blistave informacije, ali određenoj grupi ljudi su bitne. Oni žele da ih dobiju pravovremeno, a i to je naš posao. Ne mislim da to nužno snižava standarde, ali na webu će biti sve više dezinformacija i mislim da to opet ima veze sa novinarima koji će i dalje imati ulogu u njihovom filtriranju.

… U engleskom jeziku postoji izreka: “Ako imate samo čekić, sve izgleda kao esker.” Na taj način su tradicionalni mediji radili. Ako radite na TV stanici, sve se mora snimati kamerom. Ako imate video kameru i morate da ispričate priču, onda svaka priča mora biti vizuelna. Ako imate novine, svaka priča mora biti duga 12 inča, jer se inače neće smatrati pričom. Međutim, to više nije bitno, što mislim da je dobro. To može ojačati novinarstvo, jer možemo zastati i reći: Šta je potrebno za ovu priču? Šta želimo da ova priča bude? Želimo li da bude spisak web stranica o određenoj temi? Želimo li da bude 100 inča instraživačkog novinarstva? Šta joj je zaista potrebno? I koji je najbolji medij koji mogu upotrijebiti da prenesem te informacije? Je li to priča od 100 inča u obliku teksta ili je to slide show sa naracijom koji mogu postaviti na web stranicu? Ne postoji samo jedan odgovor na ovo, ali iznenada imamo mogućnost da donosimo ovakve odluke i mislim da nam to samo može koristiti. Mislim da medijske kuće moraju prevazići strah od usmjeravanja ljudi van svoje kuće [na druge web stranice] i moraju reći - mi smo medijska kuća i mi ćemo vas usmjeriti prema dobrim stvarima koje postoje, znajući da ako vas stalno budemo usmjeravali i ako postanemo izvor kojem vjerujete, stalno ćete nam se vraćati. Nećete nas napustiti, jer mi vam pokazujemo svijet, mi vas vodimo kroz njega puno brže nego što biste to sami mogli učiniti. Tradicionalno, kuće su željele da kažu: “Dođite k nama i tu ostanite, mi ćemo vam dati koliko god možemo.” A činjenica je da ni u jednoj redakciji u svijetu nema dovoljno sredstava za to. Prateći ono što je dobro i koristeći vanjske izvore širimo naš zbir podataka, a to može biti zaista odlično.

U Bosni i Hercegovini, kao i u drugim državama jugoistočne Evrope, mnoge novine, TV i radio stanice sada imaju svoje web stranice. Ali, mnoge na web stranicama još uvijek kopiraju vijesti koje su objavljene ili emitovane i koje često kasne jedan dan, a takođe nema mnogo novinara i urednika koji prave online sadržaj koji neće samo predstavljati odraz današnjih novina. Koji savjet biste vi dali urednicima i novinarima koji tek sada pokušavaju da organizuju drugačiji način rada za svoje web stranice? Kako da se postave prema pitanju etike i donošenju etičkih kodeksa i koji je to prvi korak?

Smatram da je prvi korak da svi u medijskoj kući učestvuju u diskusiji. Jer etički kodeks ne donosi urednik koji sam sjedi u svojoj kancelariji, razmišljajuću o tome šta on ili ona smatra važnim. Potrebno je saznati od osoblja kakva su njihova pitanja, sa kakvim problemima se suočavaju, kakva su njihova iskustva, šta cijene, koliko znaju o tome. Prvi korak je korištenje vlastitih ljudi kao izvora. Kada govorimo o korištenju vanjskih izvora, to znači unajmljivanje nekoga van firme da obavi ovaj posao. Korištenje vlastitih ljudi kao izvora znači da treba razgovarati sa ljudima koji su već unutar kuće i prikupiti njihovo kolektivno znanje, tako da etički kodeks koji na kraju izradite bude zasnovan na istoriji i vrijednostima vaše kuće. Jer, na kraju krajeva, oni su ti koji će morati da se pridržavaju tog kodeksa, a ako nemaju osjećaj da su učestvovali u njegovom donošenju i ako nemaju osjećaj da su sebe unijeli u njega, oni to neće raditi. Neće ga koristiti. Mislim da je prvi korak u bilo čemu što ima veze sa webom to da se svi od početka uključe u taj proces. Jer to je novo i zastrašujuće za mnoge ljude, to je jednostavno nešto nepoznato.

Ne znam da li ste već došli u tu fazu, ali u Sjedinjenim Državama se mnogi novinari plaše da će im web oduzeti posao. Ali ne vidimo da se to dešava. Neka radna mjesta se preusmjeravaju na rad online. List «Atlanta Journal Constitution» je samo redukovao osoblje za distribuciju novine. Ne u redakciji, već su smanjili broj zaposlenih koji raznose novine. Redukovali su područja koja pokrivaju pretplatom kako bi taj novac mogli iskoristiti za osoblje koje radi online, jer se putem Interneta može ići svugdje bez troškova distribucije. Ali, ne viđamo puno ni takvih primjera. Ono što češće viđamo je kako ljudi prave prelaz sa jednog načina rada na drugi. Ali, to se samo dešava u redakcijama u kojima postoji dobra komunikacija, što je teško, jer je većina urednika došla na taj položaj isključivanjem drugih iz procesa donošenja odluka. Većina medijskih kuća zasniva se na hijerarhiji, na pristupu “od vrha prema dole”. Sve je zasnovano na rokovima i strukturi “zapovijedanja i upravljanja”. Mislim da je za prevazilaženje težih izazova potrebno da svi budu uključeni. Jer, medijske kuće imaju veliko kolektivno znanje, a na neki način moraju da uključe protivnike čak i više nego ljude koji podržavaju promjene. Ljudi koji su jako usmjereni na Internet će poći za vama bez obzira na sve, jer oni to žele. Ali, ljudi sa kojima ne želite da razgovarate, ljudi koji se uvijek žale na web i govore da [ uključivanje Interneta u produkciju redakcije] nije moguće, koji kažu da nema dovoljno sredstava – oni su ustvari ti koje morate najviše da slušate, jer oni su ti koji će postaviti najbolja pitanja. Ako možete odgovoriti na njihova pitanja, ako možete razriješiti njihove strahove, onda imate najbolju moguću situaciju. Tako će svako biti saslušan. I svi će biti uključeni.

Predavanje Lauren Hertel u Mediacentru Sarajevo organizovano je u sklopu „Speaker projekta“ Ureda za odnose s javnošću Ambasade SAD-a u BiH. U sklopu ovog projekta, stručnjaci iz raznih oblasti iz SAD-a gostuju u BiH s ciljem razmjene znanja i iskustava. Biografiju Lauren Hertel možete pogledati ovdje.