Javna politika koja se odnosi na digitalnu televiziju vrlo kasno stiže u Hrvatsku, bez osobitog
razmatranja sadržaja javnog servisa. Najvećim dijelom suština te politike odnosi se na „transmisiju“. Drugim riječima, Vlada, izgleda, ne razumije pitanja sadržaja u budućim digitalnim medijima i novim platformama (ili se, pak, ne želi uhvatiti s tim ukoštac). Rezultat toga će, vjerojatno, biti dominacija ekonomskih i tehnoloških interesa nad budućim političkim odlukama, dok će interes društva prema izbalansiranom, nepristrasnom i raznolikom sadržaju javnog servisa biti potisnut na drugo mjesto.

Javna politika koja se odnosi na nove digitalne medije u Hrvatskoj se javlja kasno. Prve aktivnosti su počele tek poslije 2000. godine, a prve javne rasprave 2005. godine. Od tada se politika uglavnom razvija u oblasti digitalne televizije i radija, dok je u oblasti telekomunikacija javna politika još uvijek uveliko orijentirana na transmisiju, bez velikog razumijevanja samih medija.

Zemaljske TV mreže na državnoj razini u Hrvatskoj obuhvataju javni servis Hrvatske radiotelevizije (HRT) sa dva kanala – HTV 1 i HTV 2, i dvije komercijalne televizije − RTL televizija i Nova TV. HRT je najgledanija televizija (udio u gledateljstvu od 54,2 posto); sljedeći je RTL TV (24,4 posto) i Nova TV (13,6 posto).

Prihodi od oglašavanja pokazuju da televizija još uvijek vodi i da javna televizija još uvijek zauzima prvo mjesto po visini prihoda od oglašavanja u TV sektoru, koji i dalje među svim medijima najviše privlači oglašivače. U tijeku je restrukturiranje rashoda na ime oglašavanja usljed fragmentacije gledateljstva: prihod od oglašavanja je u porastu, ali medijske kuće bilježe niže prihode.

HRT emitira program preko zemaljske analogne mreže, satelita i, također, preko eksperimentalne DVB-T mreže. Do konca 2005. godine HTV je završio digitalizaciju svoje opreme, dok je digitalizacija kompletne produkcije još uvijek u tijeku. Digitalizacija arhive tek slijedi. HRT je jedina zemaljska televizija koja je objavila planove za nove digitalne tematske kanale. Po pitanju tehnologije i sadržaja javnoga servisa, Hrvatska javna televizija HTV vodeća je u procesu digitalizacije.

Područje medija u Hrvatskoj karakterizira sve veći broj kanala. Digitalna televizija je prisutna kao IPTV (MAXtv − koju nudi T-Com) i gledatelji u nekim regijama mogu eksperimentalno pratiti digitalno zemaljsko emitiranje programa sva četiri nacionalna TV kanala. Platforme IPTV i DTV će se dalje razvijati kako bi obuhvatile nove kanale i servise.

Kabelska televizija ima nizak stupanj proboja na tržište: 2002. godine penetracija je zabilježena u svega 18 posto kućanstava. Tradicionalna analogna televizija još uvijek je za hrvatske građane osnovni medij. 87 posto gledatelja starosne dobi od 10 do 74 godine prati TV program svakodnevno, dok 38 posto stanovništva koristi internet, od čega 19 posto svakodnevno.

Liberalizacija tržišta telekomunikacija započela je 2005. godine, ulaskom novih operatera na tržište fiksne i mobilne telefonije, što je dovelo do smanjenja cijena telefoniranja. SMP operateri u Hrvatskoj su T-Com s Iskonom (fiksna telefonija), T-Mobile i VIPnet (mobilna telefonija). T-Com je uveo prvi komercijalni IPTV (MAXtv) u Hrvatsku (2006), što ga čini konkurentom kabelskim i zemaljskim televizijama. Hrvatske telekomunikacije i kabelska televizija većinski se nalaze u stranom vlasništvu, kao i zemaljska komercijalna televizija na državnoj razini.

Na nove medijske platforme u Hrvatskoj se generalno gleda kao na prijenosnike podataka, te izbor programa i usluga proistječe iz onoga za što smatraju da im je u najboljem poslovnom interesu. Niti jedan od novih davatelja usluga još nije počeo emitirati vlastiti program. Javnom će politikom biti potrebno osigurati da budući digitalni mediji ispune potrebe javnog servisa. Tvorci javnih politika još uvijek nisu shvatili važnosti koju internet, kabelska i druge medijske platforme imaju u razvoju «tradicionalnih» medija poput televizije, te njihovu važnost za društvo u cjelini.

Najveću brigu izaziva to što fragmentacija gledateljstva izazvana digitalizacijom donosi manji prihod pojedinačnim medijskim institucijama iako je ukupno trošenje na oglašavanje u porastu. Kvalitetne programske produkcije u komercijalnim medijima ubuduće neće biti zajamčene uz smanjenje prihoda od oglašavanja. Sadržaj osiguran u javnim medijima već je smanjen u analognoj hrvatskoj televiziji (Peruško, 2007) i ako se javnom politikom ne bude energično zahtijevalo i od komercijalnih TV mreža da u svoje programe uključe takav sadržaj, njegova je budućnost u digitalnome svijetu neizvjesna.

IPTV – koji će, prema procjenama industrije, biti glavna platforma za prijenos digitalnog televizijskog signala, ušao je u konkurenciju s kabelskom mrežom za naklonost gledatelja. Zanimljivo je da se to ne prepoznaje u Hrvatskoj, što ponovno pokazuje da je - u razumijevanju novih medijskih platformi i relevantnih javnih politika u zemlji – naglasak na „transmisiji“.

S obzirom na to da su hrvatske telekomunikacije i kabelska televizija gotovo u cijelosti u stranom vlasništvu, osim zemaljske komercijalne televizije na državnoj razini, javnom politikom će se trebati brzo i pažljivo postaviti čvrsti uvjeti za javni servis u pogledu digitalnih medija. Ne izgleda da su tvorci javnih politika shvatili značaj novih medijskih platformi za razvoj „tradicionalnih“ medija, kao što je televizija. Možda je to razlog zbog kojega (stranačke) politike nisu prisutne u raspravi i zašto se politika digitalnih medija uopće ne spominje u javnoj sferi.

Trenutačno, javna televizija HTV doima se jedinim akterom koji je u ozbiljnoj mjeri uključen u razvoj audiovizualnog digitalnog sadržaja javnog servisa. Korištenje usluga mobilne telefonije i interneta postaje standardna praksa među mladeži i interaktivnost je nešto na što su se naviknuli i što očekuju. Buduća digitalna televizija imat će bolju šansu biti na usluzi mladim korisnicima ako bude postojala interaktivnost. HTV je vodeći na tržištu po pitanju ponude javne televizije, ali podaci pokazuju da mlađi gledatelji nisu naročito zainteresirani za ovu vrstu sadržaja. To predstavlja paradoks, koji još uvijek u potpunosti ne razumijemo: gledateljstvo koje ima šansu koristiti sadržaj javnog servisa u okruženju digitalnih medija možda nema motiva za to.

Kliknite za cijeli članak.

Objavljena je i dostupna i engleska verzija teksta.