Tužiteljica Budimir analizira kazneno-pravni aspekt domaćeg i
međunarodnog zakonodavstva, te mogućnosti kaznenog procesuiranja osoba
koje su putem medija poticale izvršenje ratnih zločina.

Za kazneni progon osoba koje su izravno i javno poticale na zločin potrebno je utvrditi odnos te osobe prema konkretnom zločinu, te njen status u vojno-političkoj strukturi koja je kontrolirala određeni medij, odnosno potrebno je prvo utvrditi status pojedinog medija - da li je bio i ako jeste pod čijom kontrolom u trenutku kada je govorom mržnje putem tog medija poticano nasilje, progon ili izvršenje određenog kaznenog djela, kao i status osobe (novinara) koja je govorom mržnje putem medija poticala na izvršenje kaznenog djela ratnog zločina, odnosno kaznenog djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.

Kazneni zakon Bosne i Hercegovine za ratne zločine inkrimiše osobe koje organiziraju i pozivaju, te potiču druge da čine ratne zločine. Naime, odredbom članka 176. ovog Zakona je regulirano da je kažnjivo organiziranje skupine ljudi i poticanje radi izvršenja kaznenih djela Genocida, Zločina protiv čovječnosti, Ratnog zločina protiv civilnog pučanstva, Ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i Ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika.

Članak 176. stavak 4. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine glasi:
- „Ko poziva ili potiče na učinjenje kaznenih djela iz članka 171. do 175. ovog Zakona (a to su kaznena djela Genocid, Zločini protiv čovječnosti, Ratni zločin protiv civilnog pučanstva, Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina“.

Kada se govori o mogućim zakonskim okvirima za procesuiranje medijskih djelatnika kao odgovornih za ratne zločine, treba imati u vidu članak 172 . (1) (h) koji definira kazneno djelo Zločin protiv čovječnosti izvršen progonom, a koji glasi:

„Ko, kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad učini progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u svezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stavka ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu, ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda BiH, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora".

Na temelju Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, djelatnici medija mogli bi eventualno biti procesuirani kao saizvršitelji u izvršenju kaznenih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom ukoliko bi se moglo dokazati da je postojao zajednički dogovor više osoba da će se počiniti neko od ovih kaznenih djela i da je na temelju teorije podjele rada postojala stvarna i na činjenicama utvrđena uloga novinara kroz javno izgovorenu riječ, kroz izravno poticanje izvršenja kaznenog djela, odnosno da su radnje svake osobe koja sudjeluje u izvršenju djela tako međusobno povezane da izvršeno djelo i nastala protivpravna posljedica predstavljaju rezultat zajedničkog djelovanja svih sudionika i da je na strani svakog saizvršitelja postojala svijest i volja da djeluje sa drugima na ostvarenju zajedničkog kriminalnog cilja.

Isto tako Kaznenim zakonom Bosne i Hercegovine propisano je da onaj tko drugog s umišljajem potiče odnosno podstrekava da učini kazneno djelo kaznit će se kao da ga je i sam počinio. Općeprihvaćeno stajalište teorije i prakse je da poticanje može biti izvršeno svakim sredstvom i djelatnošću kojima se može utjecati na volju drugoga u donošenju odluke o izvršenju kaznenog djela.

Također, novinari mogu odgovarati i u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. Nepobitno je da udruženi zločinački poduhvat predstavlja institut međunarodnog običajnog prava koji je postojao i bio u primjeni mnogo prije izbijanja rata na teritoriju bivše Jugoslavije. Iako ni KZ BiH, pa ni Statut MKSJ ne pominju izričito udruženi zločinački poduhvat kao oblik kaznene odgovornosti, taj se koncept našao u brojnim presudama MKSJ, a pojavljuje se i u predmetima koji se vode pred Sudom BiH, kao i u presudama tog Suda. Imajući u vidu da su odredbe međunarodnog običajnog prava, pa tako i one koje se odnose na udruženi zločinački poduhvat bile obvezujuće i za Bosnu i Hercegovinu, a prije toga i za SFRJ, zbog činjenice da oba Ustava i Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisuju direktnu primjenu potpisanih ratificiranih međunarodnih ugovora, pa tako i onih iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava (uključujući i Ženevske konvencije i oba Dopunska protokola, a posebno Martensovu klauzulu koja osigurava zaštitu građanskih osoba i boraca  sukladno međunarodnom običajnom pravu) primjenom doktrine udruženog zločinačkog poduhvata primjenjuju se pravila međunarodnog običajnog prava.

Kroz dosadašnju praksu MKSJ i Suda BiH iskristalizirala su se tri oblika udruženog zločinačkog poduhvata i to: „osnovni", „sistematski" i „prošireni".

„Osnovni“ oblik udruženog zločinačkog poduhvata podrazumijeva postojanje nekoliko elemenata, odnosno, neophodno je sudjelovanje  više osoba, postojanje zajedničkog plana ili projekta koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog  djela koji ne mora biti izričito formuliran niti ranije dogovoren, te da je potrebno da optuženi sudjeluje u ostvarivanju zajedničke svrhe, bilo tako što izvrši neko konkretno djelo iz članka 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata), bilo tako što na drugi način doprinosi izvršenju iste.

„Sistemski“ udruženi zločinački poduhvat predstavlja varijantu osnovnog oblika udruženog zločinačkog poduhvata, s tim da, kao dodatni element, zahtijeva znanje optuženog o postojanju organiziranog sustava zlostavljanja i namjeru optuženog da se isti ostvari, dok se treći oblik („prošireni“ udruženi zločinački poduhvat) odnosi na slučajeve u kojima postoji zajednička namjera da se počini neko kazneno djelo, ali jedan ili više izvršitelja počine i ono djelo koje je, iako van okvira zajedničkog cilja, bilo prirodna i predvidiva posljedica ostvarenja tog cilja.

Poštovana gospodo, činjenica je da smo svi mi imali mogućnost izbora. Mogli smo biti suci, tužitelji, novinari, vojnici, ali prije svega imali smo izbor da budemo  i ostanemo ljudi, da svoj posao i u ratu radimo zakonito, profesionalno i objektivno poštujući tuđi život, pravo svakog čovjeka na tjelesni i psihički integritet, njegovo pravo na dom. I stoga za svoj izbor moramo snositi odgovornost i to svi, bez izuzetka.

DODATAK

1. Međunarodne konvencije i praksa suđenja novinarima u svijetu.

U suđenjima u Nirnbergu, nakon Drugog svjetskog rata održavana su suđenja ministrima propagande i radio-difuzije zbog njihove uloge u zločinima nacističkog režima. Primjer procesa  u Tribunalu u Nirnbergu  za zločine protiv čovječnosti iz članka 6. Pravilnika Nuremberškog suda, je suđenje Juliusu Streicheru, osnivaču i uredniku anti-semitskog magazina „Der Sturmer“, koji je osuđen za progone, kao zločin protiv čovječnosti za njegovo podstrekavanje na ubojstva i istrebljenje. Hans Fritzsche, viši zvaničnik Ministarstva narodnog prosvjetljenja i propagande te šef Odjeljenja za Radio ovog Ministarstva je optužen za poticanje na izvršenje ratnih zločina, ali je oslobođen. Hans Fritzsche je naknadno osuđen od strane Okružnog suda I u Nirnbergu na 9 godina prisilnog rada zbog njegovog sudjelovanja kao jednog od najutjecajnijih i najodgovornijih osoba nacističkog režima i jednog od intelektualnih utemeljitelja sistema. Otto Dietrich je bio Naci propagandist i šef Odjela za štampu III Rajha i državni sekretar Ministarstva za obavještavanje i propagandu. Kontrolirao je Odjel za štampu pri tom ministarstvu. Zbog svoje antisemitske propagande i podstrekavanja, Vojni sud Sjedinjenih država, ustanovljen pod kontrolom Zajedničkog kontrolnog zakona br.10 ( koji je bio skoro identičan u svom sadržaju sa Pravilnikom Nurmberškog suda), osudio ga je za zločine protiv čovječnosti. Ovi slučajevi kaznenog progona su postavili brojna pitanja koja su relevantna sve do danas.

Međunarodni kazneni sud za Ruandu, u svom dosadašnjem radu, procesuirao je nekoliko predmeta koji se odnose na kazneno procesuiranje novinara, urednika i vlasnika medija.

Da bi se bolje razumjela cjelokupna situacija, treba znati da su sudski procesi u Ruandi vođeni protiv osoba koje su bile osnivači, novinari ili urednici pri Radio Television Libre des Milles Collines ("RTLM"), koji su optuženi da su djelujući kao medijski djelatnici pozivali na istrebljenje pripadnika plemena Tutsi, te da su u svojim medijskim izvještajima javno publicirali spiskove imena Tutsi obitelji, te pozivali na njihovo ubojstvo. Također, optuženima se stavlja na teret da su javno objavljivali lokacije na koje su se sklonile pojedine izbjeglice, te pozivali na njihov pronalazak i uništenje. Proces se vodi i protiv nekadašnjeg  glavnog urednika novinskog izdanja pod nazivom “Kangura” zbog pozivanja na neprijateljstvo, međuplemensku mržnju i istrebljenje.

U MKSR  procesi protiv novinara i medijskih djelatnika vođeni su u predmetima protiv:

- Ferdinand Nahimana (ICTR-99-52-T)
- Jean-Bosco Barayagwiza (ICTR 99-52-T)
- Hassan Ngeze (ICTR 99-52-T)
- George Henri Ruggiu (ICTR-97-32)

- Optuženi Nahimana bio je profesor povjesti , te direktor Ureda za informiranje Ruande i osnivač stanice RTLM.

- Optuženi Ruggiu bio je novinar na radiju RTML u periodu od 06.01.1994. pa do 14.07.1994. godine.

- Optuženi Barayagwiza bio je jedan od osnivača i član Odbora radio-stanice RTML.

- Optuženi Ngeze bio je osnivač i glavni urednik novina „KANGURA“.

Neki od ovih predmeta su pravomoćno okončani a neki su u žalbenoj fazi.

Prilikom prezentiranja dokaza, sudu je predočeno preko 700 snimaka emisija, u kojima se pozivalo na mržnju, ubojstva i neprijateljstva. U optužnicama protiv navedenih osoba podignutim sukladno pravilima i statutu Tribunala za Ruandu navodi se da se optuženi terete za zavjeru sa namjerom činjenja genocida, izravno i javno podržavanje činjenja genocida, saučesništvo u genocidu i zločine protiv čovječnosti.

Kako se navodi u presudi žalbenog vijeća u predmetu protiv Hassana Ngeze, Ferdinand Nahimane i Jean-Bosco Barayagwiza br. ICTR-99-52-T na strani 15:

- „Sudsko vijeće zaključuje da je radio-tv stanica RTML pokrenula etničko označavanje sa namjerom za počinjenje zločina nad populacijom Tutsija, i pozivala slušatelje da „izađu van, uzmu oružje i krenu na neprijatelja“. Kao neprijatelji su definirani pripadnici skupine Tutsi i protivnici Hutu-a. Ova RTV stanica je eksplicitno pozivala na istrebljenje pripadnika etničke skupine Tutsija.

Tijekom 1994. godine, prije i nakon 6. travnja/aprila, RTV stanica RTLM je objavljivala imena pojedinih Tutsija i njihovih obitelji, kao i političkih  protivnika Hutu-a koji su podržavali Tutsije. U nekim slučajevima ove osobe bile su nakon toga ubijane. Specifična uzročna veza je bila uspostavljena izmedju objavljivanja imena putem RTV stanice RTLM i ubojstava ovih pojedinaca, ili putem manipuliranja njihovim kretanjem  i direktivama da se oni ubiju, kao skupina.

- Vijeće je zaključilo da su članici i uređivačka politika lista „Kangure“ pridonijeli preziranju i mržnji prema etničkoj skupini Tutsija, naročito prema ženama Tutsija. U jednom od izdanja „Kangure“ promovirano je nasilje podržavanjem poruke da se «mačete trebaju iskoristiti za eliminaciju Tutsija, jednom zauvijek». To je bio poziv za uništenje etničke skupine Tutsija kao takve. Kroz zastrašivanje i propagandu mržnje, „Kangura“ je prokrčila put za genocid u Ruandi, bodreći Hutu populaciju da ubija bjesomučno, zaključuje u presudi Žalbeno vijeće.

Presuda  žalbenog  vijeća je glasila:
- optuženi Ferdinand Nahimana osuđen je na kaznu doživotnog zatvora
- optuženi Hassan Ngeze osuđen je na kaznu doživotnog zatvora
- optuženi Jean-Bosco Barayagiza osuđen je na kaznu od 35 godina zatvora.

Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u svom statutu i nizu presuda navodi podsticanje na izvršenje nekog kaznenog djela kao oblik individualne kaznene odgovornosti. Haško tužilaštvo se nije odlučilo za kazneni progon bilo kojeg novinara, urednika ili direktora medija sa područja bivše Jusgolavije, ali jeste koristilo ovaj oblik individualne kaznene odgovornosti u nizu kaznenih postupaka protiv odgovornih vojnih i političkih rukovoditelja, koji su optuženi ili osuđivani zbog podsticanja drugih na činjenje ratnih zločina. Ne postoji, nažalost, detaljna analiza optužnica i presuda Haškog tirbunala sa ovog stajališta.

2. Mogući osnovi odgovornosti medija za ratne zločine u BiH

“Progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u svezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stava ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu, ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda BiH.”

Dakle, što se tiče Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, djelatnici medija mogli bi eventualno biti procesuirani kao saizvršitelji u kaznenom djelu ukoliko bi se moglo dokazati da je postojao zajednički dogovor više osoba da će se počiniti neka od ovih kaznenih djela i da je na temelju teoriji podjele rada postojala definitivna uloga novinara kroz javno izgovorenu riječ, kroz izravno podržavanje izvrđenja kaznenih djela ratnog zločina.

Sa stajališta žrtava kao i sa stajališta samih pravnika, posebno tužitelja, od posebnog interesa je mogućnost kaznenog  procesuiranja zbog govora mržnje kao progona određene grupe osoba. Veliki broj osoba je iz razloga nacionalne i vjerske pripadnosti, porodičnih okolnosti ili političkog uvjerenja doživljavao govor mržnje prenošen medijima kao progon i sebe i grupe ljudi kojoj pripada.

Za medije je stoga posebno važno da razvojem svojih profesionalnih standarda izvještavanja i osvajanjem ekonomske samoodrživosti i političke neovisnosti sami onemoguće pretvaranje u propagandna sredstva za podsticanje nasilja i mržnje te postanu profesionalni i neovisni glas. To je najbolji način na koji novinari sami sebe mogu da zaštite od kaznenog progona i sami odbrane čast svoje profesije.

3. Sprečavanje zloupotrebe medija i stvaranje zakonske regulative u budućnosti

Zakonska regulativa i pravosudni sistem žive su materije koje se u svome društvenom postojanju dograđuju i mijenjaju kako bi mogle odgovoriti izazovima mogućih društvenih situacija.

U demokratskim državama u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini, postoje regulatorna tijela čija je zadaća kontroliranje i nadziranje medija, te sprečavanje emitiranja neprimjerenih sadržaja.

Postojanje regulatornih agencija, Vijeća za štampu i sličnih institucija dobro je i pozitivno kako bi se osiguralo postojanje regulative koja će imati mogućnost za sankcioniranje zlouporabe medija.

Međutim postojanje ove vrste regulative moguće je i dovoljno samo unutar demokratskih društava i u mirnodopskim situacijama.

U Bosni i Hercegovini, regionu, Europi i svijetu, kazneno zakonodavstvo tj. Zakon o kaznenom postupku i kazneni zakon u stalnim su fazama izmjena i dopuna. Pojave suvremenih oblika kriminala, kao što su internet kriminal i novi oblici počinjenja kaznenih djela, iziskuju izmjene zakona i pravosudne regulative, kako bi se države mogle suočiti sa novim oblicima kriminala.

Zbog složenih mogućnosti zlouporebe medija i sredstava informiranja, realno je očekivati da bi u budućnosti i kazneno zakonodavstvo moglo biti izmijenjeno u pravcu da se jasno definiraju eventualne pojave zlouporabe medija koje će se tretirati kao počinjenje kaznenih djela.

Također, realno je očekivati da će pojedine države, ali i cjelokupna međunarodna zajednica i čovječanstvo, poučeni tragičnim iskustvima zloupotrebe medija i sredstava komuniciranja prilikom počinjenja ratnih zločina diljem svijeta u bliskoj prošlosti, u budućnosti razmatrati donošenje regulative u vidu konvencija koje će striktno definirati rad medija i onemogućavati njihovu zloupotrebu u ratnim sukobima.

U povijesti čovječanstva donošenje različitih konvencija najčešće je bilo posljedica traumatičnih i stravičnih iskustava, pa je sjelokupno čovječanstvo osnivanjem UN-a i usvajanjem npr. Ženevskih konvencija tražilo način kako da se zaštiti od neke opasnosti u budućnosti.

Možda upravo svjesnost pojedinih država i međunarodne zajednice bude inicijator donošenja regulative u budućnosti, koja će se odnositi upravo na sprečavanje zloupotrebe medija u oružanim sukobima.