Usred riječi kahva moramo izgovoriti aspiracijski glas (h) i tu nam zatrepti dah. (…) A, upravo taj glas (h) mami govorniku dah i dočarava hlapivu aromu ovoga halal pića.

Prof. Edib Muftić: Bosanska kahva

Sumnjam da je u svijesti govornika prisutna etimologija naziva „barbarin“ kada nekoga imenuje tim imenom. Naziv se danas obično odnosi na onoga ko ne poštuje civilizacijske norme, ali prvobitno se odnosio na ljude koji su slabo ili nikako poznavali grčki pa se njihov govor doživljavao kao brbljanje: bar-bar. To je faktički onomatopeja primijenjena na čovjeka, čime se dešava njegovo poživotinjenje kroz doživljaj jezika kojim govori. Također je interesantna i riječ Nijemac/Nijemci kojom se cijeli jedan narod prokazuje kao nijem zbog nerazumljivosti njegovog jezika. Osvrnemo li se na jezičku situaciju u BiH, lako je utvrditi da je ona produkt predstavljanja drugih upravo kao nijemaca i barbara. Jezički standardi koji se u BiH primjenjuju od rata naovamo odraz su društvenih zbivanja tog vremena pokretanih nacionalističkim ideologijama.

Cilj standardizacije i normiranja jezika trebao bi biti da se koliko je to moguće prevaziđe komunikacijski jaz uzrokovan višestrukom raslojenošću stanovništva koje govori jezikom kojeg želimo standardizirati. Međutim, u BiH je taj jaz standardizacijama povećavan s ciljem stvaranja što većih jezičkih razlika među etnijama kojima je zaseban jezik bio potreban u njihovom procesu nacionalnog navodnog samoosvještenja, a što je ustvari ideološkim mehanizmima upravljani proces stvaranja osjećaja nacionalne pripadnosti. Jezik je, dakle, žrtva „narcizma malih razlika“, što je Freudova sintagma koja označava da su, kod po mnogo čemu sličnih naroda, male razlike te koje uslovljavaju neprijateljska osjećanja među njima. Te male razlike, kad je jezik u pitanju, nastoje se doživjeti kao velike, a da bi doživljaj bio što realniji, njih tvoraci standarda produbljuju.

Provodnici nacionalizma

I, uistinu, riječi su u BiH odavno postale indeksi nacionalnosti. Ako u nekim novinama vidite riječ četverica, a da je ona čisto informativno upotrijebljena, gotovo sa sigurnošću se može reći ili da je medij bošnjački, tj. da lektori u njemu moraju tekstove ispravljati u skladu s bošnjačkom normom, ili da je sam autor Bošnjak. Ukoliko vidite, npr., Savjet ministara, a ne Vijeće, radi se o Srbinu, a Europa, točka ili kotač potvrđuje nam da se radi o hrvatskom mediju ili autoru Hrvatu. Međutim, to samo po sebi ne mora biti loše kada ne bi bilo nužno da se pišući „vlastitim“ jezikom brani vlastiti nacionalizam i napada sve što bi ga moglo ugroziti.

Ako u nekim novinama vidite riječ četverica, a da je ona čisto informativno upotrebljena, gotovo sa sigurnošću se može reći ili da je medij bošnjački, tj. da lektori u njemu moraju tekstove ispravljati u skladu s bošnjačkom normom, ili da je sam autor Bošnjak. Ukoliko vidite, npr., Savjet ministara, a ne Vijeće, radi se o Srbinu, a Europa, točka ili kotač potvrđuje nam da se radi o hrvatskom mediju ili autoru Hrvatu.

Dosljedni provodnici norme su najčešće i provodnici nacionalizma koji je tu normu uspostavio. Naime, standardizacije i naglašen jezički purizam na prostoru Jugoslavije, samim tim i BiH, kreću s ratom. Buđenje nacionalne svijesti vršilo se i kroz jezik. Uspostavljanje kontinuiteta između sadašnjeg trenutka i „zlatnog doba“ nacije vršilo se, pored ostalog, i kroz arhaizaciju jezika. Govoriti jezikom koji nije u skladu s jezičkom normom nacije u diskursu ideologa nacionalizma znači pristati na asimilacijske strategije „drugih“ usmjerene ka „nama“. Pričom o asimilaciji kroz jezik u protivničku naciju motivirani su i zahtjevi za TV kanalom na bosanskom i hrvatskom jeziku, koji u skladu s ideologijom nacionalizma o identičnosti jezika i nacije imaju zamjenske nazive bošnjački i hrvatski kanal. Tih zahtjeva za kanalom na srpskom jeziku nema jer taj kanal postoji (RTRS).

Međutim, spomenutih dosljednih provodnika norme, treba i to reći, najmanje ima među onima koji za sebe tvrde da govore bosanskim jezikom. Naime, o čemu se tu radi? Kako bosanski jezik, kao jezik Bošnjaka i onih koji taj jezik doživljavaju kao svoj, da parafraziram dio teksta Povelje o bosanskom jeziku¹, nema dugu tradiciju upotrebe kao standard, a i sam proces standardizacije traje od rata naovamo, ako ne računamo Gramatiku bosanskog jezika Frane Vuletića ili rječnik Potur Šahidija, niti su u nacionalnoj ikonografiji Bošnjaka tvorci bošnjačkog standarda signifikantni kao što je to, npr., kod Srba Vuk Stefanović Karadžić, to se kod Bošnjaka i nije desila pretjerana vezanost za standard bosanskog/bošnjačkog jezika. Otud i neki potpisnici spomenute Povelje kad pričaju o kroatizaciji Bošnjaka putem FTV-a posežu za primjerima i iz bosanske norme. Tako je, npr., Abdulah Sidran spominjao svojevremeno „ustašizaciju“ jezika, a reis Mustafa Cerić kao problematičnu je naveo riječ rujan i njenu nerazumljivost njegovoj prijateljici te na osnovu toga plasirao tezu o potrebi za formiranjem TV kanala na bosanskom jeziku. Njihove izjave su posebno ilustrativne i iz razloga što su obojica potpisnici Povelje o bosanskom jeziku čime su dali legitimitet normi bosanskog jezika.

Norma protiv osjećaja

Naime, iako potpisnici Povelje, oni se ne oslanjaju na normu već na jezički osjećaj kod Bošnjaka. Ono što Sidran naziva ustašizacijom je korištenje riječi koje se doživljavaju kao hrvatske ne znajući ili ne htijući da se osvrće na to da je upravo to što mu smeta velikim dijelom dio norme bosanskog jezika, a reisu-l-ulema Mustafa Cerić također zaboravlja da u Pravopisu bosanskog jezika i u rječnicima stoji riječ rujan kao preporučena za upotrebu. Međutim, rujan u jezičkom osjećaju Bošnjaka ostaje izrazito nacionalno markiran kao hrvatski te Cerić i njega i medij na kojem se koristi kao takve proskribira.

Čini se da i Cerić i Sidran žele standardizaciju koja bi poštivala jezički osjećaj i govorne navike Bošnjaka, što opet nema veze s lingvistikom kao ni spomenuta standardizacija s ciljem stvaranja razlika. Takav standard kad bi se proveo, ili kad bi ga provodila neka buduća TV na bosanskom jeziku, značio bi upotrebu nacionalno markirane bošnjačke leksike, tipa kahva, buzdohan, dječko i sl., a ostatak bi bio ono što je propisano i srpskom i hrvatskom normom, ali da nad tim ne postoji nacionalni monopol: septembar, zrak, ugao, voz i sl. Taj ostatak su one riječi korištene na teritoriji BiH prije posljednjeg rata čija upotreba govornike nije nacionalno označavala. Takvom viđenju bosanskog jezika bliski su neki mediji, npr., Dnevni avaz, TV Alfa, TV Hayat...

Građanski mediji i oslobođenje jezika

Ako, pak, pogledamo medije u ovdašnjoj javnosti percipirane kao „građanske“, npr. Oslobođenje, može se reći da njima također dominira ono što je propisano bošnjačkom i hrvatskom normom, s dijelom onoga što je zajedničko i srpskoj normi, dakle bez leksike i pravila koje bi isključivo propisivala norma srpskog jezika. Razlog tome može se naći u činjenici da se danas najveći stepen jezičke „zajedničkosti“ upravo može naći upoređujući hrvatsku i bošnjačku normu koje su svoje razlike uspostavljale u odnosu na srpsku, koja im je jedno vrijeme rata bila personifikacija zajedničkog neprijatelja. Drugi razlog je svakako taj što je čitalačka publika tih medija najvećim dijelom bošnjačka. Međutim, to ne ide u prilog njihovoj građanskosti. Ono što je propisano od strane srpske norme ne koristi se, insistiranjem na kombinaciji hrvatske i bošnjačke norme reaktiviraju se nesvjesno ratne naracije, savezi, agresori i sl., a i stvaraju se jezičke navike koje idu naruku bošnjačkim nacionalnim zahtjevima ilustriranim kroz stavove Cerića i Sidrana.

Ipak, spomenuti građanski mediji jedina su mogućnost da se jezik oslobodi nacionalističkih manipulacija ili bar da borba za njegovo oslobođenje počne. Naprimjer, interesantno bi bilo propitati šta bi se desilo kada bi se dosljedno koristile spomenute norme, a kroz tekstove demaskiralo zlo nacionalizma. Moguće da bi riječi počele gubiti simbolički naboj utisnut u njih upravo preko te ideologije, a počele bi bivati kontaminirane ideologijama protivnim nacionalizmu. S druge strane, također bi bio interesantan pristup kombiniranja normi ali uključujući izrazito nacionalno markiranu leksiku, čak dopustiti da se unutar istog teksta nađu i općina i opština, i savjet i vijeće... To bi svakako utjecalo na relativizaciju razlika koje nemaju nikakav značaj za razumijevanje. Dakle, moguće rješenje je pristati na nacionalne norme i nacionalno markiranu leksiku, jer izbjegavati ih i ignorirati znači ići naruku nacionalizmima i njima ih prepuštati, znači puštati da se preko njih u školama u mentalne sklopove đaka usađuju nacionalističke fantazmagorije kao vrhunaravne istine. Pristati na njih, a upotrebljavati ih s ciljem suprotnom nacionalističkom, značilo bi, možda, iščistiti ih od istih.

----------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Povelja o bosanskom jeziku dokument je koji ukratko, u sedam tačaka, sadrži odrednice o tome šta je bosanski jezik i u čemu se ogleda potreba za takvim imenovanjem jezika. Potpisalo ju je njih 60 -književnika, kulturnih radnika, univerzitetskih profesora i vjerskih autoriteta u Sarajevu 21. 3. 2002.