Prateći ono što se u ovdašnjim medijima predstavlja kao “kultura”, lako je zaključiti da se taj termin odnosi u glavnini na umjetničke događaje, pretežno s odrednicom “naš/a/i/e”, te na kulturno-historijsko naslijeđe i to samo na one segmente spomenutog koji su najlakše predstavljivi i svarljivi najširem auditorijumu. Govori o tome i pozicioniranost sadržaja iz kulture, uvijek negdje pri kraju, zadnji dio novine ili na kraju informativnih emisija, a ako je riječ o cijeloj emisiji, onda ona ima nepopularan termin. (Tu medijsku koncepciju poremete samo rijetki i izuzetni događaji kao, npr., dodjela Oscara.) Pozicioniranost “kulture” u bh. medijskom prostoru naizgled joj ne da status nečega od (izuzetnog) društvenog značaja. Međutim, unatoč takvoj pozicioniranosti medijska predstavljanja kulturno-umjetničkih dešavanja ne treba gledati kao nešto nebitno ili nešto što nema utjecaja. Naprotiv, upravo zbog banalnosti takvih prikaza kroz njih je najlakše ubrizgati ideološku, patridiotsku injekciju. Ilustrirat ću to kroz jedno agencijsko saopćenje koje su mediji manje-više prenijeli u identičnom obliku bez interesa da problematiziraju ijedan njegov aspekt, a idući analizom red po red otvara se niz pitanja na koja nam saopćenje ne nudi odgovore, iako bi svako od tih pitanja kod iole ozbiljnog i novinara upućenog u “kulturu” trebalo izazvati potrebu za istraživanjem.

Pozicioniranost “kulture” u bh. medijskom prostoru naizgled joj ne da status nečega od (izuzetnog) društvenog značaja. Međutim, unatoč takvoj pozicioniranosti medijska predstavljanja kulturno-umjetničkih dešavanja ne treba gledati kao nešto nebitno ili nešto što nema utjecaja. Naprotiv, upravo zbog banalnosti takvih prikaza kroz njih je najlakše ubrizgati ideološku, patridiotsku injekciju.

Hiljadu zašto nijedno zato

“Društvo za zaštitu i promociju kulture ’Klepsidra’ Sarajevo organiziralo je u subotu (11. 12. 2010., op. a.) uvečer u Narodnom pozorištu manifestaciju ’Sarajevo kojeg više nema - sačuvati od zaborava’, koja ima namjeru doprinijeti većem vrednovanju kulture u društvu kao i djela Isa-beg Ishakovića, utemeljitelja Sarajeva. Ime Isa-beg Ishakovića nosi nagrada koju već četvrtu godinu zaredom dodjeljuje Društvo ’Klepsidra’, a ove godine dodijeljena je u sedam kategorija. U kategoriji nauke nagradu je dobio akademik Slobodan Loga, sevdaha Amira Medunjanin, umjetnosti Edina Papo, sporta Ismir Jusko, istinskog domoljublja Emin Švrakić, a u kategoriji kulturne baštine Magbul Škoro. Nagrada Isa-beg Ishaković u kategoriji međunarodni doprinos razvoju kulture i kulturne baštine grada Sarajeva uručena je lideru srbijanske opozicije Čedomiru Jovanoviću.”¹

U problematizaciju možemo krenuti već od samog imena nagrade i njene namjere. Isa-beg bio je, između ostalog, na strani osvajača i to što je on činio nije bilo samo dobro. Da li onda treba čuvati i ono loše? Činjenica jest da ime Sarajevo uistinu potječe od vremena kada je spomenuti beg sagradio građevinu koju su nazivali dvor, ili na turskom saraj, ali istina je da se radilo o orijentalnom tipu grada i da Sarajevo kao grad nije samo ime i nema vezu samo s Turcima već s kontinuitetom života na teritoriju današnjeg Sarajeva, a koji se razlikovao od isključivo ruralnog načina života. Potom možemo problematizirati i sam naziv manifestacije. Kojeg to Sarajeva više nema? Turskog, srednjevjekovnog, austrougarskog, socijalističkog? Da li ga baš nikako nema ili svaki od tih vidova živi u nekim naznakama? Ostajemo uskraćeni za informaciju koja treba da opravda postojanje same Klepsidre, koja nam kroz naziv manifestacije kaže da nešto treba sačuvati od zaborava, ali mi ne saznajemo šta je to. I, na kraju krajeva, kako je uopće moguće manifestacijom dodjele nagrade učiniti ono što u saopćenju piše: “doprinijeti većem vrednovanju kulture u društvu kao i djela Isa-bega Ishakovića”, bez obzira što ne znamo na koje se njegovo djelo konkretno misli?
Naznake odgovora na bilo koje pitanje nećemo naći ni u imenima nagrađenih iz prostog razloga jer uz ta imena ne stoje adekvatna obrazloženja. Slobodan Loga i njegov doprinos nauci iz saopćenja nam ostaje potpuno nepoznat. Ako sticajem okolnosti za nagrađenog znamo, da je psihijatar, univerzitetski profesor i još mnogo toga, ostaje nejasno u kakvoj su vezi nauka i kultura i na koji će način nagrađivanje psihijatra Slobodana Loge doprinijeti “većem vrednovanju” kulture u društvu, a pogotovo većem vrednovanju djela Isa-bega Ishakovića.

Kao posebne kategorije pojavljuju se sevdah, umjetnost i kulturna baština. Šta je sevdah ako nije i umjetnost i kulturna baština? Ako to izdvajanje sevdaha u odnosu na sve druge vidove kulturno-umjetničkog stvaralaštva treba posmatrati kao “veće vrednovanje” kulture, onda nas lažu, jer se radi ne samo o “većem vrednovanju”, nego o precjenjivanju i to ne kulture nego sevdaha. Tim precjenjivanjem vrši se potcjenjivanje svega ostalog. Sevdah na jednu stranu, ostatak umjetnosti na drugu; sevdah na jednu stranu, ostatak kulturne baštine na drugu.

Domoljublje i kultura?!

Posebno interesantna kategorija je i “istinsko domoljublje”. Domoljublje je sa stanovišta etike odavno odbačeno kao nužno moralna kategorija. A istinsko domoljublje je patetično-kvazipoetična sintagma koja se može elaborirati samo iz lične perspektive. Dakle, nemoguće ju je elaborirati nekim činjenicama te samim tim i objektivno valorizirati. Čovjek kojem je data ta nagrada u najmanju ruku, a s obzirom na medijske napise koji se njega tiču, može se smatrati kontroverznim. On je osnivač Zelenih beretki i predsjednik je njihovog udruženja. Radi se o militantnoj formaciji koja sebi pripisuje enormno velike zasluge kad je u pitanju “odbrana” Bosne i Hercegovine. Poslije rata Zelene beretke su organizovale prenos posmrtnih ostataka Mušana Topalovića Cace na šehidsko mezarje Kovači i time odali ratnu počast čovjeku čija je jedinica vršila egzekucije srpskih civila u Sarajevu. Dakle, to je samo jedna stvar koja je moralno problematična kad su u pitanju Zelene beretke ali sasvim dovoljna da se uz njihovog predsjednika ne može vezati sintagma “istinsko domoljublje”, ukoliko ona podrazumijeva bilo kakve univerzalne, humanističke ideale.

Sve navedeno upućuje na to da medije ne zanima sama manifestacija ali pošto na mjesto dodjele nagrade može dovesti medijski zanimljiva lica, ne mogu da o tome ne izvijeste, ili, što je puno gore, sadržaj saopćenja smatraju samorazumljivim i općeprihvatljivim.

Nejasno je i šta je to na međunarodnom planu za kulturnu baštinu Sarajeva uradio Čedomir Jovanović. Prošle godine je u istoj kategoriji istu nagradu dobio Stipe Mesić. Dakle, nijedan od njih nema veze s kulturnom baštinom Sarajeva ali i jedan i drugi u javnim predstavljanjima unutar dijela BiH s bošnjačkom većinom imaju status neprijatelja srpskog (Jovanović) i hrvatskog (Mesić) nacionalizma. Da li se onda doprinosi kulturnoj baštini Sarajeva tako što se oponira srpskom i hrvatskom nacionalizmu, a i to se radi bez ozbiljnijeg ugrožavanja spomenutih nacionalizama?

Svim kandidatima, naime, lako je suprotstaviti druge više ili jednako kvalitetne. Zašto, npr., Magbul Škoro a ne Dubravko Lovrenović? Zašto Ismir Jusko a ne, npr., Larisa Cerić ili Damir Džumhur? Zašto Edina Papo a ne Braco Dimitrijević ili Safet Zec ili Halil Tikveša ili...
Niti jedan medij nije postavio niti jedno od ovdje spomenutih pitanja nego su svi prenijeli to tako kako je objavila FENA, a do FENA-e je to došlo ko zna otkuda, možda od same Klepsidre. Ako odemo na stranicu Klepsidre još se niz pitanja može izroditi. Tamo stoji: “nagrada bi se dodjeljivala sedmorici najistaknutijih humanista grada u prethodnoj godini”². Ko je i zbog čega od navedenih ljudi najistaknutiji humanist?

Sve navedeno upućuje na to da medije ne zanima sama manifestacija ali pošto na mjesto dodjele nagrade može dovesti medijski zanimljiva lica, ne mogu da o tome ne izvijeste, ili, što je puno gore, sadržaj saopćenja smatraju samorazumljivim i općeprihvatljivim.
I u jednom i u drugom slučaju to ne govori ništa dobro o medijima. U prvom slučaju jer puštaju da bez opaske prođe jedan sumnjiv, neobrazložen događaj, prijemčiv za svakovrsnu manipulaciju, a u drugom slučaju jer onda zaista u ovdašnjoj javnosti Isa-beg Ishaković vrijedi za isključivo pozitivnu historijsku ličnost, Emin Švrakić je istinski domoljub, a Čedomir Jovanović ambasador kulturne baštine Sarajeva.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ http://www.sutra.ba/novost/23556/Drutvo-Klepsidra-dodijelilo-nagradu-Isa-beg-Ishakovi-u-sedam-kategorija

² http://www.klepsidra.ba/nagrada.html