Trećeplasirani esej na temu "Sloboda i odgovornost medija u BiH", produciran u okviru kampanje MedijaManifest.

Bosanskohercegovačka medijska scena je u velikim previranjima i promjenama koje su nastupile u 1990-im, a traju do danas. Gotovo je nemoguće upoređivati današnje novinarstvo i stanje u medijima s onim u prethodnom političkom sistemu. Bh. društvo je kompleksno, ljudi su nacionalno opredjeljeni, a samim tim i novinari, što uvijek rezultira naklonjenošću jednoj strani. Korisno je podsjetiti da se kod nas rat najprije odvijao na stranicama novina, radio stanicama i TV ekranima, a tek kada su teorije i propagande ponovljene mnogo puta došlo je do krvavog sukoba. U BiH odsustvo morala i objektivnosti u novinarskom izvještavanju vrlo često je imalo tragične posljedice: protjerivanja, ubistva, pozive na linč, silovanja i sl.

Stanje u bh. medijima danas nije daleko odmaklo od onog kakvo je bilo u poslijeratnim godinama. Što se tice odgovornosti za plasirane sadržaje, treba istaci da je zakonska regultiva provedena na visokom nivou, ali je pitanje koliko se poštuje u praksi? „Sudeći prema velikom broju afera u koje su upleteni mediji, može se konstatovati kako novinari i mediji u BiH ne drže previše do odgovornosti za izrečeno i napisano.“¹Kada su u pitanju elektronski mediji, postoje kodeksi Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) koji nadziru sadržinu onoga što mediji plasiraju, što znači da nije moguće korititi neetičke elemente pri izvještavanju. „Ako se takav sadržaj plasira u medjima i ako bude prijavljen od strane građana ili institucija, RAK će reagovati i na odgovarajući način sankcionisati taj medij.² Što se tiče printanih medija, na snazi je sistem samoregulacije, što znači da nije moguće da Vijeće za štampu, koje je noseći organ te samoregulacije, kažnjava medije ili ističe sankcije, ali radi na osnovu preporuka. Pitanje koje slijedi je da li će neko ko je upozoren htjeti da prihvati preporuku ili upozorenje. Rezultati istraživanja³ pokazuju da mediji ne pridaju veliki značaj upozorenjima Vijeća za štampu.

Međutim, ono sto se nigdje u svijetu ne može kontrolisati i što je mnogo veći problem, jeste odgovornost za dovođenje građana u zabludu. Mediji svojim tendencioznim izvještavanjem ili navijanjem za “jednu od strana” dovode ljude u zablude. To je najveći problem i s tog aspekta ne postoji ni pravno ni praktično riješenje.

Koliko su mediji i medijski radnici sposobni i spremni djelovati objektivno u gotovo apsulutnoj slobodi (treba u obzir uzeti i zakon o zaštiti od klevete FBiH i Zakon o zaštiti od klevete RS) koja im se pruža, pokazat će primjeri analize medijskog sadržaja i stručne literature, rezultati istraživanja, anketa i činjenice koje su iznijeli poznavatelji situacije u medijima u BiH.

Brojni su elementi koji negativno utječu na objektivnost medija u BiH. Najznačajniji je bez sumnje čvrsta riješenost stranaka na vlasti da kontrolišu protok informacija. Pored ovoga potrebno je govoriti i o sljedećim elementima: govor mržnje i propagandna djelatnost, politička angažovanost novinara u funkciji promocije određene ideologije, finansijska zavisnost od različitih političkih i društvenih centara moći, te prepucavanje medijskih kuća i njenih djelatnika.

Čvrsta riješenost stranaka na vlasti da kontrolišu protok informacija

Mediji su strankama potrebni radi: popularizacije njihove politike, propagiranje njihovih političkih stavova, opravdanja političkih poteza, zataškivanja promašaja i isticanja uspjeha. Veliki broj medija koji su na „jednoj od strana“ nisu pristrasni zbog toga su na bilo koji način prisiljeni, nego su redakcije, glavi urednici  ili druge utjecajne ličnosti u vlasničkoj strukturi medija simpatizeri neke od političkih opcija, pa iz vlastitih ubjeđenja rade na način na koji rade. Međutim, postoje i oni mediji koji su pod direktom kontrolom neke političke stranke, što pokazuju i brojna istraživanja⁴. Novinari koji rade u medijima koji su pod direktnom kontrolom neke političke stranke suočavaju se sa  mnogim etičkim problemima kao sto je npr: Kako ostvariti novinarsku zadaću ako je ona u suprotnosti od stranke koju kontolira medij?

„Praksa je vrlo jasna: ili se novinar mora pokloniti proklamiranoj uređivačkoj koncepciji ili mora napustiti taj medij. Pokoreni novinari žive i rade pod velikim etičkim opterećenjima, bježe na sporedne teme, priklanjaju se samocenzuri, a nerijetko napuštaju profesiju.“⁵ Na njihovo mjesto dolaze mladi, neiskusni novinari koji nemaju alternativu. Prihvataju uvjete koje im nameću vlasnici, sretni što mogu raditi. Prva i najčešća žrtva takvog medijskog stanja jeste etika, a krajnja žrtva je istina. Kao preporuke za prevazilaženje ovakve situacije gosp. Radenko Udovičić preporučuje: edukaciju i praksu mladih novinara  i studenata novinarstva, te izraženiju toleranciju medijskih radnika. „Potrebna su dva elemeta. Prvi je profesonalni, da studenti novinarstva i novinari budu bolje educirani, sa puno više prakse,  da se usavrše u svim tehnikama rada i na taj način unaprijede profesionalizam. Druga stvar je politička komponenta. Potrebno je mnogo više toleranciije kod samih novinara. Svoje lične impresije i stavove treba da ostave na stranu, a da izvjeste profesionalno, u skladu s novinarskim standardima.”⁶

Govor mržnje i propagandna djelatnost

U nekim dijelovima BiH rat kao da još uvijek nije završio. Postoje novinari koji kontinuirano filuju javnost o ugroženosti pojedinih naroda u BiH i stvaraju negativnu klimu. Senzacionalistički naslovi medijima, poput „Ubijen bošnjacki povratnik u RS“⁷ povećat će tiraž novine za taj dan i donijet će privremenu zaradu. Posljedice tog naslova su trajno uništavanje novinarske profesije i njeno spuštanje na niske grane.

Politička angažovanost novinara u funkciji promocije određene ideologije

Novinar kao i svaki drugi čovjek ima pravo na vlastito političko opredjeljenje, ali to se ne smije odražavati na objektivnost izvještavanja. „Predizborna kampanja za Opće Izbore 2010. godine u Bosni i Hercegovini još jednom je pokazala podijeljenost javnog i medijskog prostora po teritorijalnom i etnonacionalnom principu.“⁸ Ono što je bilo karekteristično za ove izbore je pristajanje pojedinih medija da rade u službi određenih političkih stranaka, a ne u službi javnosti:

•    Glas Srpske - Ovaj se dnevni list tokom septembarske kampanje u potpunosti stavio u službu vladajuće stranke (SNSD) i Milorada Dodika. (Primjer: „Građani RS najviše vjeruju Dodiku“⁹)
•    Večernji list – Ovaj list je najviše pažnje poklanjao promociji Hrvatske demokratske zajednice i kandidata za člana Predsjedništva BiH, Borjana Krišto. (Primjer: “Suradnja HDZ BiH i Evropske pučke stranke vodi BiH na čelu s Borjanom Krišto u Evropu”¹⁰)
•    Dnevni Avaz – Ovaj list je bio  glavno medijsko „oružje“ za promociju Fahrudina Radončića, ali i njegove stranke. To je uglavnom postizano blaćenjem aktuelnih bošnjackih predstavnika u vlasti. (Primjer: "Sramna svađa, Tihić i Silajdžić najsretniji bi bili da se svi branioci nađu iza rešetaka“¹¹)

Finansijska zavisnost od različitih političkih i društvenih centara moći

Nerijetke su situacije da određene elite finansiraju medij, a zauzvrat taj isti medij koriste za propagiranje svojih ideologija. „Mediji ponekad neće, iako imaju povod, kritikovati određeno preduzeće ili neće istražiti nešto o njemu, da bi ostvarili potencijalnu marketinšku dobit.”¹²

Prepucavanje medijskih kuća i njenih djelatnika

U bh. medijima često svjedočimo prepucavanju određenih utjecajnih ličnosti putem medija vodeći polemiku bez kraja, u kojoj nije prioritet poštivanje istine i informiranje javnosti, nego puko blaćenje neistomišljenika. (Primjer naslova koji pokazuje negativnu orijentisanost jedne medijske kuće prema drugoj:“Iza lažne vaktije stoji sekta ahmedije: Fetva zaustavila podvalu "Oslobođenja"¹³)

Mediji su izgubili kriterije koji bi trebali biti okosnica novinarske profesije, a to su objektivnost i istinitost. Najveći problem je što većina medija u BiH ne radi u službi informiranja javnosti, nego u službi obmanjivanja javnosti.  Da građani ne vjeruju javnosti, ili da vjeruju samo određenim medijima pokazalo je istraživanje urađeno za potrebe pisanja ovoga rada.¹⁴

Analogno spomenutom pripadanju medija “različitim stranama” evidentno je da ljudi vjeruju onim medijima koji plasiraju ono što “pripadnici te strane” žele čuti. Uloga medija je od ključnog značaja u oblikovanju i stvaranju kritične mase, i malo je nažalost ljudi koji prepoznaju činjenicu da je riječ o izrazito opasnom oružju.

Novinari  u BiH su “previše slobodni“, nema odgovornosti za izgovorenu riječ i to je mnogo veći problem nego kada nema slobode medija. Poštivanje istine najvažnija je profesionalna obaveza i ona je neizostavan članak etičkih kodeksa. Da bi Bosnu i Hercegovinu smatrali demokratskom državom u kojoj djeluju mediji koji se propisno pridržavaju novinarskih kodeksa potrebno je da se propagandne aktivnosti, govor mržnje, politička angažiranost novinara i sl. svedu na minimum. Zbog ovoga bi novinari morali imati mnogo jača udruženja, koja bi, zajedno sa pozitivnom zakonskom regulativom utjecala na profesionalnost medija.
Bosna i Hercegovina ima jako dobre zakone sa područja medija, ali oni ostaju samo „mrtvo slovo na papiru“ . Izgledaju odlično u teoriji, ali se provode vrlo nakaradno, odnosno interpretira ih svako u skladu sa svojim interesima. Isti slučaj je i s međunarodnim aktima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini, koji nemaju iza sebe neku sankciju koja bi garantovala da ga države stvarno i poštuju. Iz spomenutog se može vrlo lahko shvatiti da ne treba unaprijeđivati zakone, nego ojačati mehanizme njihove primjene na cijelom teritoriju BiH. Neophodno je insistirati na izgradnji i provedbi  regulatornih mehanizama bez cenzure, na primjeni međunarodnog prava i evropske prakse, te na dosljednoj primjeni domaćih zakona.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Iz intervjua s Farukom Kajtazom, free lance novinarom
² Iz intervjua s Radenkom Udovičićem, direktorom Media plan instituta
³ Istraživanje implementirano na Fakultetu humanističkih nauka, Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru (18.10.2010. do 31.10.2010.) o kršenju Kodeksa za štampu u kojem su kao parametri uzete naslovne stranice tri dnevne novine u BiH: Dnevni avaz, Oslobođenje i Dnevni list.

⁴ Izbori 2010 u BiH, Kako su mediji pratili izbornu kampanju, Media plan institut, Sarajevo, 2010, str. 21. – 126.
⁵ Iz intervjua sa Seminom Ajvaz, asistenticom na odsjeku za Komunikologiju, Fakultet humanističkih nauka Univerzitet  „Džemal Bijedić“ Mostar
⁶ Iz intervjua s Radenkom Udovičićem, direktorom Media plan instituta
⁷ Ilustrativan primjer, nije preuzet iz medija

⁸ Izbori 2010 u BiH, Kako su mediji pratili izbornu kampanju, Media plan institut, Sarajevo, 2010, str 53.
⁹ Glas Srpske, 17.9.2010.
¹⁰ Vecernji list, 11.9.2010.
¹¹ Dnevni Avaz, 18.6.2010.

¹² Iz intervjua s Radenkom Udovicicem, direktorom Media plan instituta
¹³ Dnevi avaz, 01.8.2011.
¹⁴ Online anketa urađena za potrebe pisanja ovoga rada pokazuje da vise od 50% ispitanika ne vjeruje medijima ili vjeruje samo određenim medijima.