“Mobitel” je film Nedžada Neleta Begovića koji je na ovogodišnjem 17. Sarajevo film festivalu nagrađen Srcem Sarajeva za najbolji dokumentarac. Pri tome je cijeli film inspirisan i narativno prožet Neletovim srčanim problemima, stvarnom medicinskom a ne simboličkom dijagnozom koja je zadesila autora i koja ga je potakla na ovu filmsku priču. Tako je Nele dobio Srce Sarajeva za film o srcu. Ali nisu to sva srca u vezi ovog filma, ima još jedno, možda najvažnije. Ovo je film pravljen autorskim srcem, hrabar do jaja, sa metafizičkom zagonetkom koja odavno nije tako moćno i orginalno prosijala u stvaralačkom procesu i samom njegovom rezultatu, i pri tome ne mislim samo na film, i ne samo na regiju.

Metafizička zagonetka

Prvo pitanje u vezi ovog filma je kako on uopšte funkcioniše. Kad biste ga pokušali prepričati odmah bi ispali vrlo loš prepričavač. Jer bi priča bila dosadna, praćena frustracijom da ne uspijevate objasniti svoje ushićenje pa vas ljudi gledaju pomalo i sažaljivo. Ustvari i dok gledate ovaj film ne možete shvatiti kako neko može biti tako drzak a zanimljiv. Čime vam drži pažnju, ostaće zagonetka. Ovu zagonetku možemo pokušati odgonetnuti a sama činjenica da je nikada nećemo moći do kraja rasklopiti dokaz je da se radi o pravoj, autorskoj matafizici. Da pojednostavim ili dodatno zakomplikujem, o umjetnosti. Taj takav izraz prije svega drži autorska zrelost, čvrstina prekaljenog željeza, nekoga ko se očigledno lupao u filmskom zanatu i po suncu i po kiši. Jer razvaljivanje narativnih pravila prilikom pričanja priče moguće je samo uz jako dobro poznavanje tih pravila. U protivnom bi avangardnost “Mobitela” bila slučajna, pa bi time negdje neminovno i puštala vodu. Nije narativna linija jedini Neletov bezobrazluk. Slikovno film je također na ivici ruba jer je izborom kadrova i njihovom fotografskom kompozicijom duboko zašao u antifilm. Nedžad Begović svojim “Mobitelom” kao da piše metafizičko pismo jednom od najvećih i nahrabrijih pionira sličnog filmskog bezobrazluka, lično Dzigi Vertovu, najpoznatijem po remek djelu iz 1929. “Čovjek sa filmskom kamerom”. Još od pisma Branka Ćopića mrtvom Ziji Dizdareviću lično nisam osjetio takvu snagu poruke kao što je poruka koju šalje Neletov mobitel. Ovdje, specifično, prije svega mislim na poetizaciju samog procesa pravljenja filma. A vjerovao sam da poslije Fellinievog “8 & ½” nema više smisla pričati o filmu u filmu. Slično kao što, na primjer, ni ljubavni film nije potrošen žanr, ali samo ako ste istinski zaljubljeni u priču.  Opet je do srca.

Brave heart

“Mobitel” je hrabar film jer se bavi novim tehnologijama, izvana ali i iznutra jer i narativno problematizira mobitel kao jednog od sudionika cijele priče. A znamo kakvu ulogu u našim životima, na sreću ili na žalost, ima ovo malo čudovište. Hrabrost je u činjenici da autor izabire antitemu, nešto skoro pa trivijalno, da bi ispričao priču na način koji će trivijalnost podići do nivoa metafizičke istine, koja vas drži, zanima, fascinira. “Mobitel” je i elegantni, nebezobrazni podsmijeh svim filmašima koji čekaju veliki budžet da bi se izrazili. Novo doba je tu, pa ko voli nek izvoli. Treba reći da je car go, skupi film u klasičnom smislu, onaj od 35MM i slično, polako seli u muzeje (koji u međuvremenu nemaju grijanja!) i istina je da će se od toga sve teže moći živjeti. Dobro došli u stvarnost u kojoj nema para za filmove od milion maraka koji ne da neće zaraditi novac jer je to regionalno, a i šire, nemoguće sa art filmom, nego neće ni vratiti uloženo.  Nele kaže fuck the budget, i ne kaže to licemjerno, nego djelom, dokumentarcem koji je nešto najorginalnije što je snimljeno u Bosni i Hercegovini oduvijek.

Autorska intima

Toplina izbija iz ovog filma ponajviše zbog ljudi koje često samo čuješ preko telefona a uopšte ne vidiš. Da neki reditelj X u regularnoj pretprodukciji objasni producentu Y da će se u tom-i-tom filmu vrlo često samo čuti glas u off-u, producent bi se na ovaj audio pristup slici u najmanju ruku zadeverao. Zna to Nedžad Begović vrlo dobro i stvar je njegove autorske zrelosti zašto se više ne zamara takvim pokušajima objašnjavanja. Pa kad se onda ti audio trikovi ukažu u spomenutom filmu kao superfilmični, e onda, ali stvarno, ako to nije metafizički doživljaj ja ne znam šta je. Puno je ljudi u tom filmu a oni nekako nisu likovi, nisu sudionici, oni su samo dragi ljudi, živi, dišu, možete ih zamisliti u svojoj glavi jer je toplina odnosa nevjerovatna. Već sam spomenuo da činjenica da mi sve ovo možemo dešifrovati samo djelimično razotkriva o kakavoj hrabrosti se radi. Da neko ima petlje biti toliko intiman predsvijetom. Ipak režija, i pri tome mislim na zanat, ključni je aspekt zbog kojeg ovaj film misteriozno radi. Svo vrijeme Nele se kreće po rubu litice ali nije egzibicionista (iz parka). Odnosno izgleda da mu litica nije ni bila cilj već je rezultat umjetničke potrage. Da je to bilo proračunato više nego što je ljudski oprostivo, film bi bio pretenciozan.

I onda reditelj dobije srce jer je imao srca napraviti film o srcu. Nagrade nisu važne, reći će licemjeri i to obično kada ostanu nenagrađeni. Možda nagrade nisu jedino mjerilo stvari ali su prijeko potrebne da bi djelo putovalo, u druge zemlje, među različite ljude, tamo gdje možda niko ni ne zna autora. Gdje neće biti onih koji ne mogu povezati umjetnika i djelo jer… “znam ga kad je bio mali, majke mi, išli smo zajedno u osnovnu. Čuj sad on umjetnik?” Šalu na stranu, nagrade pomažu upravo ovakvim umjetničkim ledolomcima jer nije jednostavno vrijednovati stvari koje stoje same za sebe i oko kojih teško da bi moglo biti slaganja. Kod nas, kao i obično, nema ni slaganja ni neslaganja. Kritička polemika je daleko odavde. Mutavi hinjaluk, što iskreni što odglumljeni, obično je gard tamnog vilajeta, mentaliteta koji je još u zbijegu. Zato su nagrade važne jer znače mogućnost prikazivanja filma u nekim drugačijim sredinama.

Film „Mobitel“ sarajevskog režisera Nedžada Begovića počinje sa redovnom kino distribucijom u art kinu Kriterion od 27. oktobra do 02. novembra u terminu od 20:20 sati. Više informacija na web stranici Kriterion-a.