Detaljan pregled razvoja lokalne medijske scene u BiH nakon rata – od uspostavljanja regulatornog tela do aktuelnog pitanja – zašto niko ne traži dozvolu za radio lokalne zajednice?

Sredinom 1991. godine medijska scena u Bosni i Hercegovini je bila prilično razvijena. Pored brojnih štampanih publikacija, postojala je RTV mreža pod nazivom Radio televizija Sarajevo, koja je bila sastavni dio Jugoslovenske radio-televizije, državne RTV mreže. Unutar nje su emitovana dva radio i dva televizijska programa koja su pokrivala većinu teritorije Republike, dok su treći programi započinjali sa radom, i imali nešto manje pokrivanje.

Pored toga, postojao je veći broj opštinskih radio stanica, njih preko 50, koje su pored lokalnih programa emitovale i programe Radija Sarajevo obezbjeđujući mu tako punu pokrivenost teritorije. Pored opštinskih radio stanica, početkom devedesetih javljaju se i prve privatne radio stanice sa lokalnim pokrivanjem.

Nepotrebno je posebno naglašavati kako je rat ne samo zaustavio dalji razvoj, nego i u potpunosti uništio medijsku infrastukturu. Dobar dio publikacija prestaje da se štampa, dok preostale, zajedno sa postojećim, ali i naknadno osnivanim elektronskim medijima, postaju instrumentima propagande, bivajući u potpunosti preuzete od različitih centara moći. Čak i u toku rata dolazi do osnivanja RTV stanica, a njihov broj naglo raste u prvim poratnim godinama.

Uspostava regulatornog okvira u BiH

Upravljanjem frekvencijama i izdavanjem dozvola za emitovanje bavila su se različita tijela u različitim dijelovima BiH, bez koordinacije i uz malo poštivanja bilo kakvih pravila. RTV stanice, u mnogim slučajevima, nisu uopšte predavale zahtjeve za bilo kakvu dozvolu, već su jednostavno počinjale sa emitovanjem ili su mijenjale frekvencije ili druge parametre.

Tako 1998. u Bosni Hercegovini postoji oko 300 RTV stanica od kojih su neke emitovale na osnovu dozvola izdatih na različitim nivoima vlasti, dok mnoge nisu posjedovale nikakve dozvole. Tehnički uslovi emitovanja su također bili potpuno neuređeni, sa opremom koja je često bila ručne izrade, postavljena na improvizovanim objektima i nije zadovoljavala čak ni minimum sigurnosnih zahtjeva.

Pored navedenih problema tehničke prirode, poseban problem predstavlja činjenica da se mediji nisu uspjeli osloboditi stege vlasti. Tako su nastavili svoju ratnu ulogu glasnogovornika različtih centara moći, uz nepoštivanje bilo kakvih profesionalnih normi pri emitovanju programa. To dovodi do raširene upotrebe jezika mržnje čak i nakon prekida oružanih neprijateljstava.

Međunarodna zajednica smatrala je da je oslobađanje medija od pritisaka vlasti jedan od osnovnih preduslova za uspostavu funkcionalne demokratske države, te počinje sa poduzimanjem mjera ka ostvarivanju tog cilja. Jedna od prvih mjera bilo je stvaranje nezavisnog medijskog autoriteta, uz istovremeno stvaranje zakonskog i institucionalnog okvira neophodnog da se izgradi i sačuva nezavisnost medija.

Tako 1998. Visoki predstavnik, slijedom ovlasti iz Aneksa X Opšteg okvirnog mirovnog sporazuma, osniva Nezavisnu komisiju za medije (eng. Independent Media Commission, IMC)  sa zadatkom da uspostavi regulatorni okvir za medije u BiH, donese programska pravila, upravlja radiodifuznim frekventnim spektrom, kao i da uspostavi adekvatan sistem izdavanja dozvola za TV i radio stanice, uz odgovarajući sistem sankcija.

Osnivanje ovakvog nezavisnog regulatornog tijela je bio na određeni način revolucionarni korak naprijed, imajući u vidu da u zemljama bivše Jugoslavije nije postojalo slično tijelo, naprotiv, u trenutku osnivanja IMC-a, u BiH još uvijek sa  manjim ili većim intenzitetom, funkcionišu ministarstva informisanja na različitim nivoima.

Pored ovoga, međunarodna zajednica je odigrala presudnu ulogu u stvaranju odgovarajućeg zakonodavnog okvira, prije svega kroz Odluku Visokog predstavnika o slobodi informisanja i ukidanju krivičnih kazni za uvredu i klevetu od 30. jula 1999, koja je poslužila kao osnov za kasniju izradu zakona o zaštiti od klevete, kao i zakona o slobodi pristupa informacijama.

U toku 2000, sliijedom odredbi Zakona o telekomunikacijama iz 1999, osnovana je Regulatorna agencija za telekomunikacije (eng., Telecommunications Regulatory Agency - TRA), odgovorna za telekomunikacije. Visoki predstavnik ujedinio je ova dva tijela u martu 2001. godine stvorivši Regulatornu agenciju za komunikacije  u čiju nadležnost ulaze oblasti telekomunikacija i emitovanja.

Uspostavljanje konvergentnog regulatornog tijela u BiH reflektuje tehnološku konvergenciju između telekomunikacija i emitovanja, što je trenutačno vodeći pravac razvoja tržišta komunikacija širom svijeta. Međutim, također biva zapaženo kao značajan iskorak u stvaranju potpuno nezavisnog regulatornog okvira unutar kojeg se mogu razvijati nezavisni mediji, te stvarati uslovi za liberalizaciju tržišta telekomunikacija, koje je također jedan od značajnih zadataka svih takozvanih „zemalja u tranziciji“. RAK je uspostavljen i organizovan upravo na način da se obezbijedi maksimum efektivnosti i mogućnosti da se odgovori na potrebe tržišta.

Raspodjela frekventnog spektra

U periodu od 1998-1999, odnosno po samom osnivanju Nezavisne komisije za medije, preteče Regulatorne agencije za komunikacije, a prije no što je uspostavljen plan dodjele frekvencija i upravljanja frekventnim spektrom u skladu sa planovima Međunarodne telekomunikacijske unije (ITU) , obavljen je proces registracije svih RTV stanica.

Ovaj proces rezultirao je izdavanjem privremenih dozvola svim tada postojećim RTV stanicama koje su prije svega obavezivale RTV stanice da se pridržavaju programskih pravila, a također su sadržale i tehničke uslove emitovanja. Potrebno je naglasiti da su u toku ovog procesa, odnosno tzv. „Faze 1“, vršene minimalne izmjene u pogledu tehničkih karakteristika, koje su se u prvom redu odnosile na smanjenje interferencija u emitovanju.

Ovaj proces je prethodio mnogo zahtjevnijem i obimnijem procesu izdavanja dugoročnih dozvola, tzv. „Fazi 2“, koja faktički započinje 26. septembra 2000, kada Vijeće tadašnje Nezavisne komisije za medije donosi Pravilo 4/2000 - Proces natjecanja zasnovan na najboljim rezultatima za dodjelu dugoročnih dozvola za emitovanje.

Cilj Pravila o natjecanju bio je da se omogući odabir najprikladnijih i najspremnijih RTV stanica da obezbijede kvalitetnije i profesionalnije sadržaje u BiH, a Pravilo se primjenjivalo u slijedećim slučajevima:

•    sve regionalne radio i TV stanice čiji su programi namijenjeni publici izvan naselja ili grada u kojem stanica emituje svoj program prema podacima Agencije;

•    sve radio i TV stanice koje su željele da opslužuju zajednicu za koju je Agencija odredila da predstavlja opterećenje za frekvencijski spektar;

•    aplikanti kojima Agencija nije izdala dozvolu u Fazi 1;

U Fazi 2 je učestvovalo ukupno 258 RTV stanica, i to 61 TV stanica (od kojih je 27 javnih i 34 privatne), kao i 197 radio stanica (95 javnih i 102 privatne). Imajući u vidu ogroman broj radio televizijskih kuća koje su u tom periodu egzistirale na malom prostoru države, bio je ogroman izazov u mnoštvu različitih programskih koncepcija odabrati one najboljeg kvaliteta budući da je krajnji cilj ovog procesa bio uspostava odgovarajućeg razvoja pravednog, profesionalnog i isplativog medijskog tržišta u BiH, obezbjeđenje raznolikosti i kvaliteta programskog sadržaja u cilju javnog interesa.

Pored pregleda zahtjeva u skladu sa općim kriterijima za dodjelu dozvola, primjena ovog Pravila obuhvatala je i proces koji se sastojao od procjene radio i TV stanica na osnovu prikupljenih bodova u četiri kategorije: kvalitet programa, finansijske informacije i održivost, tehničke operacije i prethodno poštivanje pravila i propisa Agencije.

Kategorija u okviru koje se ocjenjivao kvalitet programa kako javnih tako i privatnih RTV stanica je bila veoma važna za kreiranje buduće slike medijske raznolikosti u BiH. Analiza kriterija programskog segmenta prevashodno je uključivala podatke o načinu podjele programskih segmenata i kvalitet različitih programskih sadržaja koje su stanice namjeravale emitovati: informativni program, dječiji i obrazovni program, vjerski program, zabavni i muzički program, filmski program, sportski program, marektinški program, itd.

I pored činjenice da su u procesu takičenja stanice morale zadovoljiti minimalne programske, tehničke i finansijske uslove, broj RTV stanica se nakon procesa dodjele dozvola zasnovanom na najboljim rezultatima u odnosu na zatečeno stanje značajno smanjio. Ukupno su se 183 stanice kvalifikovale za dodjelu dozvole, i to 42 TV stanice (16 javnih i 26 privatnih) i 141 radio stanica (62 javne i 79 privatnih).

Konačan rezultat se umnogome odrazio na manje, lokalne, sredine u Bosni i Hercegovini, jer se dešavalo da su u toku Faze 2 skoro pojedina lokalna područja ostala bez ikakve medijske pokrivenosti, s obzirom na to da se njihove lokalne javne stanice nisu uspjele kvalifikovati za dodjelu dozvole za emitovanje, uglavnom zbog problema finansiranja.

U cilju adekvatnog rješavanja ovog problema, a poštujući potrebu loklanih zajednica za novim elektronskim medijima, Agencija je u periodu od završetka procesa Faze 2 pa sve do usvajanja objedinjenog Pravila o dozvolama za zemaljsku radiodifuziju RTV programa, objavila tri javna poziva za dodjelu raspoloživih frekventnih resursa za zemaljsko emitovanje RTV programa u Bosni i Hercegovini.

Analize i sami rezultati ovog procesa pokazali su da je Agencija pružila jedinstven primjer kao jedino regulatorno tijelo koje je usvojilo pravila koja se odnose na izdavanje dugoročnih dozvola, a koja su zasnovana na natjecanju na osnovu postignutih rezultata.

Dakle, proces dodjele dozvola je bio zasnovan na principu takmičenja i na osnovu najbolje postignutih rezultata u cilju što efikasnije iskorištenosti frekventnog spektra, te prisustva raznolikih i kvalitetnih programa na lokalnom i regionalnom nivou. Ovaj proces je u to vrijeme od strane mnogih domaćih i međunarodnih institucija ocijenjen kao jedan od najbolje primjenjenih procesa.

U međuvremenu, usvajanjem Zakona o komunikacijama BiH , biva u potpunosti definisan i zaokružen pravni okvir za licenciranje i zemaljsko emitovanje: član 3. Zakona, koji definiše nadležnosti Vijeća ministara BiH i RAK-a, navodi da su nadležnosti RAK-a da izdaje dozvole radio i televizijskim stanicama, dok se u članu 4. (”Regulatorni principi koji se primjenjuju u emitovanju u telekomunikacijama”) navodi ”da će dozvole osigurati primjenu profesionalnih programskih standarda u programskom sadržaju, profesionalne tehničke operacijama i finansijsku isplativost”.

Proces izdavanja dozvola doživljava novu reformu usvajanjem Pravila o dozvolama za zemaljsku radiodifuziju RTV-programa, koje je Vijeće Agencije usvojilo u junu 2009. godine (Službeni glasnik BiH 52/09). Ovim pravilom definisani su postupak izdavanja dozvola, kriteriji, te opći i posebni uslovi dozvole za zemaljsku radiodifuziju RTV-programa, u skladu sa postojećim pozitivnim propisima, predstojećim procesom uvođenja digitalne TV, evropskom praksom i preporukama zemalja članica EU u audiovizuelnom sektoru.

Pravilo obuhvata sljedeće vrste dozvola u emitovanju:

a) opća dozvola za zemaljsku radiodifuziju RTV-programa;
b) posebna dozvola za zemaljsku radiodifuznu stanicu namijenjenu određenim društvenim skupinama;
c) privremena dozvola za pokrivanje posebnih događaja u zemaljskoj radiodifuziji;
d) dozvola za upotrebu FM predajnika male snage.

Slijedom ovog Pravila Agencija je krajem 2009. izdala svim postojećim RTV stanicama opšte dozvole za zemaljsku radiodifuziju RTV programa. Cilj tog procesa bio je da se uslovi dozvola usklade sa pomenutim Pravilom, kao i da se ažuriraju svi podaci o stanicama, odnosno isto nije podrazumijevalo nikakvo takmičenje za dodjelu dozvola.

Na sve nosioce dozvola, pored opštih i posebnih uslova dozvole, primjenju se sva pravila i propisi Agencije, uključujući Kodeks o emitovanju RTV programa i Kodeks o oglašavanju i sponzorstvu u programima RTV stanica. Javne RTV stanice imaju posebne obaveze u odnosu na komercijalne RTV stanice, o čemu se detaljnije govori niže tekstu.

Lokalni mediji

Lokalni mediji, pogotovo javni, su veoma često bez pažnje koju zaslužuju s obzirom na značaj koji mogu imati za razvoj svih društvenih segmenata. Ovi mediji trebali bi više tematizirati razvojna pitanja svojih sredina, no oni to često ne mogu zbog nedostatka novca i specijaliziranih novinara.

Dodatno, slabe marketinške mogućnosti, finansijska zavisnost od lokalnih vlasti i lokalnih političko/finansijskih centara moći predstavljaju glavne prepreke sa kojima se lokalni mediji suočavaju u svakodnevnom radu i imaju direktan uticaj na njihovu finansijsku održivost.

Velike marketinške kuće usredsređuju svoju pažnju isključivo na medije koje pokrivaju najveći dio teritorije BiH, ostavljajući veoma malo prostora za regionalne i lokalne medije. Trenutna finansijska kriza je samo pogoršala već postojeće loše uslove smanjenjem broja oglašivača i manjim budžetima koje kompanije imaju na raspolaganju za tu svrhu.

Trenutno u BiH djeluje 201 RTV stanica: 146 radio i 45 televizijskih stanica. Od ovog broja 80 je privatnih i 64 javne RTV stanice (dvije emituju putem kratkih talasa).

Značajan broj radio stanica je lokalnog karaktera, odnosno pokriva relativno malo/lokalno područje, i to:

do 10.000 stanovnika	3 radio stanice (sve javne)
10.001 – 20.000 stanovnika	11 radio stanica (8 javnih)
20.001 – 50.000 stanovnika	22 radio stanice (14 javnih)
50.001 – 100.000 stanovnika	31 radio stanica (16 javnih)

Postojanje znatnog broja javnih lokalnih RTV stanica može se posmatrati kao posljedica ratnog i poratnog nesređenog stanja u medijima, o čemu je ranije bilo riječi, zatim kao posljedica neprovođenja procesa privatizacije, ali i očigledne činjenice da tržišni principi nisu još uvijek u potpunosti ovladali bh. medijskim prostorom. Proces privatizacije koji još nije ni započeo u stvarnom kapacitetu mogao bi izmijeniti sadašnju sliku teškog stanja u javnim lokalnim medijima.

Javne RTV stanice su regulisane Pravilom 41/2009 o javnim RTV stanicama (Službeni glasnik BiH 22/09), te obuhvataju RTV stanice čiji su osnivači političko-teritorijalne zajednice ili njihovi organi, ili ih političko-teritorijalne zajednice ili njihovi organi finansiraju u iznosu većem od 51%. Javne RTV stanice postoje na kantonalnom ili na opštinskom nivou, a ne obuhvataju javne RTV servise čije su osnivanje i nadležnosti regulisani posebnim zakonima.

Ovi javni mediji, u odnosnu na komercijalne stanice, imaju dodatne obaveze prema široj javnosti, prije svega zato što u njihovom finansiranju učestvuju javni fondovi, a samim tim i građani direktno. Stoga se smatra da javne RTV stanice treba da funkcioniraju tako što će pružati usluge emitovanja programskih sadržaja koji će zadovoljavati potrebe javnosti za vijestima, informacijama, obrazovanjem i kulturom, a koje su definisane pomenutim Pravilom 41/2009 o javnim RTV stanicama.

Prema ovom Pravilu posebne programske obaveze javnih lokalnih/regionalnih medija uključuju:

•    najmanje 40% sedmičnog programa koji će se sastojati od vijesti i drugih informativnih i obrazovnih programa;
•    po 10% od ukupnog sedmičnog programa namijenjenog za vijesti i drugi informativni i obrazovni program će biti namijenjeno pitanjima izbjeglica i raseljenih lica u BiH, pripadnika nacionalnih manjina, te ranjivih grupa stanovništva;
•    najmanje 6% sedmičnog programa za javne televizijske stanice i
•    4% za javne radio stanice mora biti namijenjeno dječijem programu sa obrazovnom ili instruktivnom namjenom.

Osim ograničenja programskih segmenata, javnim RTV stanicama Kodeksom o oglašavanju i sponzorstvu u programima RTV stanica određeno je i trajanje ogašavanja, na način da količina oglasa i drugih plaćenih poruka, kao i komercijalno sponzorisanih programa kod javnih stanica, ne može premašiti četiri (4) minute vremena u programu po satu za javne TV stanice i šest (6) minuta vremena u programu po satu za javne radio stanice.

Javne radio i televizijske stanice su, prema ovom Pravilu, također dužne imenovati i Uredničko vijeće koje koje će odražavati etnički, kulturni i religijski sastav stanovništva kojem radio i/ili TV stanica služi.

Prema izdatim posebnim programskim uslovima dozvole, lokalne radio stanice (uglavnom javne), emituju slijedeće programske segmente (prosječna vrijednost):

Igrani program – 0.02%
Dječiji program – 4.28%
Zabavno-muzički program – 42.21 %
Sportski program – 3.20%
Informativno-politički program – 34.12%
Marketing program – 6.48%
Obrazovni program – 6.10%
Religijski program – 1.62%
Ostalo – 1.97%

Najveći udio u strukturi programa čini vlastita produkcija, sa prosječnom vrijednošću od 87.71%. Ovaj procenat prati osnovnu karakteristiku lokalnih medija, a to je da prate manji broj događaja, te da ih kao takve više zanimaju lokalni događaji.

Činjenica je također da lokalnim medijima uglavnom nedostaju kvalitetne informacije o određenim pitanjima jer nemaju timove novinara koji bi mogli kvalitetno pratiti određenu tematiku.

Prosječne vrijednosti udjela pojedinih programskih segmenata ipak ukazuju na relativno zadovoljavajući procenat udjela informativno-političkog programa, obrazovnog i dječijeg programa.

Radio lokalne zajednice - Community radio

S obzirom na navedene specifičnosti lokalne medijske scene u BiH, može se reći da su potrebe lokalnih zajednica prilično adekvatno zadovoljene kroz postojanje velikog broja lokalnih medija. Stoga je koncept za radio lokalne zajednice ili tzv. community radio u Bosni i Hercegovini nešto drugačiji nego u drugim zemljama.

Djelatnost radijske lokalne zajednice, inače široko rasprostranjene u Evropi, Sjedinjeim Američkim Državama i Južnoj Africi, prevashodno je usmjerena ka zaštiti javnog interesa unutar lokalne zajednice i obično je neprofitne prirode.

U mnogim evropskim zemljama, primjenjuje se posebna kategorija dozvola:
•    Pokrivenost je lokalnog karaktera;
•    Neprofitne organizacije;
•    Vlasnik je lokalna zajednica;
•    Finasiraju se od donacija i drugih vidova pomoći i imaju ograničen (niži od komercijalnih stanica) dozvoljeni prostor za oglašavanje.

Agencija je još tokom 2003. godine, organizujući Regionalne savjetodavne odbore          (sastanke sa elektronskim medijima) tražila mogućnost za uspostavljanje dozvole za tzv.“community radio“ kao odgovor prije svega na potrebe nacionalnih manjina, ali i drugih interesnih grupa koje nisu mogle naći svoj prostor u postojećoj medijskoj slici u BiH. Nažalost, takva inicijativa Agencije nije naišla na podršku elektronskih medija, vjerovatno iz straha od konkurencije.

Ipak, krajem 2009. godine, u pripremama za izradu Pravila 42/2009 o dozvolama za zemaljsku radiodifuziju RTV programa, čija je svrha ostvarivanje najvažnijih principa iz oblasti radiodifuzije: zaštita medijskog pluralizma, zaštita javnog interesa, i obezbjeđenje ravnopravne i efikasne konkurencije na medijskom tržištu Bosne i Hercegovine, stvorila se prilika za uvođenje ovog koncepta.

Usvajanjem Pravila i njegovim stupanjem na snagu, između ostalog, predviđena je mogućnost izdavanja Posebnih dozvola za zemaljsku radiodifuznu stanicu namijenjenu određenim društvenim skupinama. Radi se o dozvoli za zemaljsku radiodifuziju radio programa za neprofitne organizacije ili udruženja građana u svrhu zadovoljavanja specifičnih potreba određene društvene skupine, na nekomercijalnoj osnovi, kao skup prava i obaveza radio stanica sadržanih u opštim i posebnim uslovima dozvole koju je dodijelila Agencija.

Dozvola se izdaje na neekskluzivnoj osnovi u skladu sa Planom namjene frekvencija, ovisno od trenutne raspoloživosti frekventnog spektra. Ono što je posebno karakteristično za ovu vrstu dozvole, a što Agencija nedvojbeno treba utvrditi prilikom obrade ovakve vrste zahtjeva, je to da program treba da bude i programski i jezički orijentisan ka društvenoj skupini koju taj subjekt predstavlja i/ili okuplja i za čija prava, interese i promociju se zalaže, te da isti u potpunosti ima neprofitni karakter.

Na sve korisnike ove vrste dozvole se primjenjuju svi propisi i pravila Agencije u vezi sa programskim standardima sadržanim u Kodeksu o emitovanju RTV programa, kao i drugim propisima relevantnim za oblast emitovanja.

Iako je u mnogim državama dozvoljen ograničen prostor za oglašavanje, prema Pravilu o dozvolama za zemaljsku radiodifuziju radio ili televizijskog programa programski sadržaji emitovani po uslovima posebne dozvole ne mogu sadržavati nikakvo oglašavanje, niti mogu biti sponzorisani prema definicijama sadržanim u Kodeksu o oglašavanju i sponzorstvu za radio i televiziju.

Od kada je krajem 2009. usvojeno Pravilo koje predviđa mogućnost dodjele posebnih dozvola, Agencija je primila tek nekoliko pisama namjere, ali nije podnesen nijedan potpuni zahtjev, te stoga nije izdata niti jedna ovakva dozvola. Postavlja se pitanje zašto je interes za radio lokalne zajednice na niskom nivou?

Postoji više razloga među kojima bi se trebao tražiti odgovor za ovakvo stanje:

•    Pravilo koje omogućuje osnivanje ovakve vrste radio stanica je relativno novo (usvojeno je krajem 2009. godine a stupilo je na snagu 1.1.2010. )

•    Ne postoje fondovi na državnom nivou koji bi sistematski bili na raspolaganju određenim društvenim zajednicima, nacionalnim manjinama, i drugim relevantnim udruženjima i organizacijama koje su u mogućnosti baviti se ovakvim oblikom radija. Teška ekonomska situacija, kao posljedica globalne svjetske krize, također je pogodila i BiH, a prvenstveno elektronske medije, što dodatno otežava sufinasiranje svih projekata, a posebno ovakve vrste medija.

•    Proces privatizacije javnih elektronskih medija (opštinskih i kantonalnih) nije još započeo, i to u velikoj mjeri otežava uspostavu novih oblika medija. Ipak,  sprovođenjem procesa privatizacije doći će do promjene u odnosu javnih i privatnih elektronskih medija, što bi mogla biti prilika za ovakvu vrstu radio stanica da u velikoj mjeri zažive.

•    U Bosni i Hercegovini, pored zemaljskih radio i televizijskih stanica postoje i druge platforme i načini prenosa i zastupljenosti informacija, koje bi mogle predmetnim skupinama pružiti mogućnost da dopru do javnosti sa svojim posebnim programima.

Elektronske komunikacijske mreže

Prateći postojeću regulatornu praksu u zemljama članicama EU i najnovije trendove razvoja tehnologije, u odnosu na jedinstven model konvergencije medija u BiH prema kojem operatori koji upravljaju mrežom mogu ponuditi TV kanale i telekomunikacijske usluge u isto vrijeme, Agencija je u 2008. godini okončala proces odvajanja regulacije mreža za prenos od regulacije usluge prenosa, te regulacije sadržaja.

Ovaj proces imao je za cilj jasnije razdvojiti dozvole (i specifične obaveze koje iz njih proizilaze) za lica koja su odgovorna za distribuciju sadržaja do krajnjih korisnika, od dozvola (i obaveza koje iz njih proizilaze) za lica odgovorna za sam sadržaj, a sve u cilju jednostavnije i efikasnije regulacije.

Naime, uspostavom uredničke odgovornosti za sadržaj i onih programa koji se ne emituju zemaljskim putem, praćenje poštivanja pravila i propisa Agencije koja se odnose na emitovani sadržaj postao je mnogo efikasniji. U isto vrijeme, reduciranje odgovornosti pružalaca usluga i mreža stimuliše poboljšanje aktivnosti, povećanje broja distribuiranih kanala i pruženih usluga, kao što su uslovni pristup i ponuda premium sadržaja, što je u krajnjoj liniji dovelo do ekspanzije tržišta.

Još jedna prednost regulisanja pružanja audiovizuelnih medijskih usluga je jednostavna procedura izdavanja dozvole, kao i činjenica da za pružanje ovih usluga nisu potrebni frekventni resursi, što je omogućilo ulazak novih učesnika na tržištu.

Kao rezultat, usvojeno je Pravilo o načinu dodjele i uslovima Dozvole za pružanje audiovizuelnih medijskih usluga, čija je osnovna namjena pružanje programa u cilju informisanja, razonode ili edukacije javnosti putem elektronske (komunikacijske/medijske) mreže, a koje istovremeno podstiče lokalne zajednice da proizvode i emituju TV programe. U Bosni i Hercegovini trenutno djeluju 33 korisnika dozvola za pružanje audiovizuelnih medijskih usluga.

Budućnost lokalnih medija

U svakom društvu lokalni mediji imaju svoju funkciju. Oni predstavljaju značajnu sponu između lokalnih zajednica i ostatka javnosti djelujući kao sredstvo komunikacije između općina i građana, te kao forum na kojem građani imaju mogućnost da izraze svoja gledišta i stavove o svim važnim pitanjima.

U vrijeme globalne ekonomske krize opstanak lokalnih medija je neizvjestan. Ako se u obzir uzmu i smanjeni budžeti marketinških kompanija, koje se više oglašavaju na medijima koji pokrivaju veći dio prostora BiH, lokalne televizije, radio i štampa teško mogu da opstanu i gradjanima pruže kvalitetan program. Radi efektivnog korištenja sektora lokalnih elektronskih medija u kontekstu pružanja osnovnih informacija lokalnoj zajednici, važno je imati uspostavljen regulatorni okvir koji će obezbijediti minimum uslova za funkcionalnost lokalnih medija.

Najavljena digitalizacija predstavlja još jedan napor koji mediji Bosni i Hercegovini moraju da ulože uključujući i lokalne medije. Tržište elektronskih komunikacija je sektor naprednih tehnologija, a njegove osnovne karakteristike su razvoj tehnologija, prisustvo “ozbiljnih” sudionika, stalno uvođenje novih usluga, konstantan razvoj poslovnih modela i razvijena tendencija ka vertikalnim i horizontalnim integracijama.

To je takođe sektor u kojim vladaju dominanti učesnici i bivši monopolisti, sa znatnom tržišnom snagom. Izazovi stavljeni pred regulatora ovakvog tržišta su usmjereni na uspostavljanje ravnoteže među ključnim akterima u procesu: korisnika na jednoj strani i tržišta na drugoj.

Regulacija sektora komunikacija iz svih navedenih razloga predstavlja složen i izazovan posao, koji se svodi na zaštitu interesa korisnika na konkurentnom tržištu i jačanja konkurencije, ohrabrivanja ulaska novih sudionika i istovremenog nesprečavanja investicija konsolidovanih tržišnih učesnika. S obzirom na sve aspekte medijske konvergencije i digitalizacije koji koja je pred nama, zajedno s regulatornim aspektom, nedvojbeno je da je posrijedi pitanje od opštog društvenog značaja, pogotovo kada je riječ o budućnosti lokalnih medija.

U cilju što efikasnije regulacije i nagledanja ovako složenog tržišta, regulator mora razviti sposobnost prilagođavanja okruženju podložnom promjenama, koristeći načine koji će omogućiti da s lakoćom primjeni nove funkcije koje odredi kreator politike djelovanja, dok se s druge strane moraju stvoriti uslovi za što brže reagovanje na tržišna kretanja.

Kada je u pitanju zaštita lokalne informacije u eri digitalizacije, predviđena je dodjela regionalnog digitalnog multiplexa kako bi se, između ostalog, optimizirala zastupljenost informacija posvećenih lokanim zajednicama. Lokalni mediji koji ulože napore da bi opstali u ovom procesu i sami moraju biti izazovni i inovativni, preuzimajući rizike tržišta, bilo kroz umrežavanje ili udruživanje u regionalne stanice. Bez obzira na model, zbog činjenice da će mnogi konzumenti, i pored obilja u smislu tehnološkog pristupa informacijama, i dalje ostati vjerni tradicionalnim medijima, posebice radio stanicama.