Govor mržnje se u demokratskim društvima nerijetko tretira kao kakva aberacija javne komunikacije, iako isključivanje drugih i drugačijih iz društvene zajednice, između ostalog i pomoću govora mržnje, nije iznimka no temelj modernog društva kao takvog. Takav tretman govora mržnje je donekle posljedica postojanja otvorene i vibrantne javne sfere koja se uporno suprotstavlja homogenizirajućim tendencijama društva, pri čemu takvu sferu garantuje država kao korektiv ili bar regulator društva. No u slučajevima kakav je bosanskohercegovački, kada je državni poredak tek kopija društvenog, isključivanje i isključivost postaju neprikosnovena norma javne komunikacije, bez djelotvorne kritike i opozicije.

Govor mržnje kao akt nasilja

Govor mržnje je jedna od onih sintagmi koje bi valjalo pisati u navodnicima iako su uveliko uvriježene ili možda baš zato što su toliko uvriježene da se isključivo upotrebljavaju kao savršene legure dvaju višeznačnih pojmova, bez potrebe i poriva da se preispitaju bilo njene komponente, bilo priroda spoja.

Ova  sintagma se može shvatiti kao bilo kakva komunikacija kojom se pojedinac ili grupa omalovažavaju i diskredituju na temelju nekih karakteristika kao što su etnička pripadnost ili seksualna orijentacija i sl. ili se raspiruje međugrupna mržnja i netolerancija te poziva na nasilje protiv pojedinaca ili grupa. Za razliku od oblika mržnje sa kojima se susrećemo u literaturi, naročito kod velikih dramatičara kao što je Shakespeare, koji kroz likove kao što je na primjer Jago sugerira da mržnja proizlazi iz fascinacije ličnošću suparnika, ovako shvaćena mržnja ne proizlazi nužno iz poznavanja i na poznavanju zasnovane valorizacije objekta mržnje. Naprotiv, govor mržnje se najčešće zasniva na ambisu neznanja koji se popunjava predrasudama, stereotipima i uopšte površnim generalizacijama.

Mržnju kao kompleksnu emociju možda možemo pokušati shvatiti nasuprot njenoj suprotnosti,  drugoj kompleksnoj emociji - ljubavi, kojom se, kako kaže Sv. Augustin, za nešto jednostavno želi da bude, želi se njegovo postojanje kao takvog. U tom smislu, mržnju možemo poistovijetiti s htijenjem da nešto nije, da se nešto eliminiše, u potpunosti i čak bez traga ukloni.

Ono što međutim sintagmu govor mržnje čini nedovoljno preciznom jeste činjenica da emocija mržnje sugeriše pasivnost jednako koliko i aktivnost, odnosno sasvim je neodređena u tom pogledu i zapravo se ne mora nikada realizovati ni u kakvom aktu. Govor mržnje, međutim, konkretan je akt, kao i svaki drugi govor, ali  u ovom slučaju nasilan akt nad onima protiv kojih je upravljen. Moglo bi se, dakle, govoriti o govoru iz mržnje, podrazumijevajući da je u korijenu takvog govora mržnja, ali nije mržnja ona koja govori, već oni koji je osjećaju i taj govor ne predstavlja tek izjavljivanje mržnje, već aktivno djeluje na onoga protiv koga je upravljen. Govorom mržnje se tematizuje i problematizuje sama osobnost 'objekta' govora, pri čemu se kao vrhovni autoritet za to pitanje prikazuje sam govornik, a ne nosilac osobnosti. Zadnja riječ tako pripada vrhovnom autoritetu, a saglasnost ili nesaglasnost 'objekta' sa izjavama govornika postaje potpuno irelevantna. Na taj način se govorom mržnje vrši nasilje nad 'objektom' jer se on, eksplicitno ili implicitno, lišava prava da bude uvažen kao ravnopravan subjekat (raz)govora o samom sebi. Ovaj nasilni govor ne započinje komunikaciju, on je zapravo ukida time što apriorno anulira kredibilitet bilo kakve verbalne reakcije 'objekta' i to na temelju diskriminatorne prosudbe njegove osobnosti. Upravo tako su zvučale 'dobronamjerne' primjedbe nakon Q Festivala da ne treba osuđivati homoseksualce jerbo su oni/e bolesni/e i ne mogu si pomoći (i).

Otud naizgled paradoksalan spoj govora i nasilja jer, kako kaže Hannah Arendt, nasilje jeste ne samo nemušto, već upravo mutavo (nijemo, gluvo i nerazumno), što zapravo i nije paradoks – to jeste govor koji okončava svaku komunikaciju ili možda tačnije – abortira je. Onaj protiv kojeg je upravljen ne može odgovoriti jer je diskreditovan i delegitimiziran kao učesnik komunikacije, pa eventualno može uzvratiti na isti način, verbalnim nasiljem, što i njega čini mutavim. Onaj koji prakticira verbalno nasilje je mutav kao svako ko čini nasilje – on nikakve poruke ne prenosi niti prima, on svojim činom jednostavno otklanja mogućnost bilo kakvog odnosa s onim nad kim nasilje vrši.

Iz ove kratke i sasvim sigurno nedovoljno rafinirane analize sintagme govor mržnje čini se da bi govor nasilja, iako spoj nespojivog, možda bio primjereniji termin za opisani fenomen jer se ovim govorom naša osobnost (i to najčešće oni aspekti naše osobnosti koji nisu predmet našeg izbora i svjesne odluke) kao takva podvrgava omalovažavajućoj (pr)ocjeni koja nas nasilno, protivno našoj volji i samopoimanju, identifikuje i svrstava na određeni način, na temelju čega nam se onda odriče pravo na ravnopravno učešće u javnoj komunikaciji.

Kritike političkih korektnosti

Savremeni politički diskurs, bar u onim liberalnijim od demokratskih zemalja, već izvjesno vrijeme traga za djelotvornim lijekom protiv govora nasilja. U političkoj korektnosti nađena je ako ne sasvim i generalno pouzdana terapija, a ono barem sedativu slična medikalija.

Kod nas se tako često čuje da svakako Romi 'sami sebe zovu Ciganima', pa čemu onda paradirati salonskom suptilnošću, pri čemu se u potpunosti prenebregava činjenica da naša leksika vrvi terminima izvedenim iz imenice 'Ciganin', kojima se gotovo bez iznimke označava etički sporno ili društveno neprihvatljivo ponašanje.

Politički korektan jezik na kojem se, bar u okvirima demokratskog Zapada, insistira u popriličnoj mjeri u akademskoj sferi društva i donekle u medijima, proizlazi iz plemenitog nastojanja da se spriječi i eliminiše otvoreno i latentno, ekplicitno i implicitno omalovažavanje i vrijeđanje ljudskih skupina pod izlikom istorijski prihvaćenih termina u svakodnevnom govoru. Ove pokušaje, međutim, prati i kritika.

Upotreba određenih termina, najčešće u smislu uvriježenih imena skupina, pokušava se braniti kao ideološki neutralan lingivistički produkt, bez ikakvog poimanja da u pozadini tih termina stoje ponekad stoljeća istorijskih nepravdi, kako je to na primjer slučaj sa različitim nazivima za afro-američku populaciju, ili pak debele naslage predrasuda. Kod nas se tako često čuje da svakako Romi 'sami sebe zovu Ciganima' pa čemu onda paradirati salonskom suptilnošću, pri čemu se u potpunosti prenebregava činjenica da naša leksika vrvi terminima izvedenim iz imenice 'Ciganin', kojima se gotovo bez iznimke označava etički sporno ili društveno neprihvatljivo ponašanje.

Druga struja kritike političke korektnosti vidi ovu vrstu govora kao perfidno ograničavanje slobode govora i kreativnosti, praktički kastriranje jezika i misli. 'Kastriranje' je ovdje posebno primjeren izraz jer ova kritika političke korektnosti zapravo i dolazi od autoritarnog, patrijarhalnog razumijevanja i imenovanja svijeta. U takvom poimanju svijeta je leksika sasvim prirodno shvaćena i nekritički prihvaćena kao ishod borbe za političku, društvenu, pa tako i jezičku premoć, a (nad)moćan jezik nije onaj koji može izraziti najrafiniranije nijanse različitosti egzistencija u svijetu, već onaj koji različitostima nametne jedan, van njih određen aršin. Sve drugo se vidi kao impotencija i slabost.

Pri tome se ono što je možda istinsko kastriranje jezika, a to je anatemizacija legitimnih, validnih, neophodnih i drugim riječima ravnopravnih riječi kao tzv. vulgarizama uopšte ne prepoznaje kao problem. Npr. izreći riječ guzica u medijskom prostoru predstavlja socijalno samoubistvo, ukoliko  niste kakva  ekstravagantna estradna ličnost, a sasvim je prihvatljivo pričati viceve o plavušama ili referirati na izvjesnu skupinu ljudi kao na crnce.

Politička korektnost u nekom rudimentarnom obliku nastanjuje i naše krajeve. Nije baš rado viđena gošća i činjenica je da njeno prisustvo, bar u prostoru elektronskih medija u Bosni i Hercegovini, prevashodno dugujemo djelovanju državne Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Moramo je smatrati rudimentarnom jer se dotiče tek površine, tj. leksike - a ne i načina razmišljanja, slova (ili riječi) - no ne i duha diskursa. Ako npr. vijest glasi: 'Rom opljačkao prodavnicu', teško da će se iko uzbuniti, iako postoje različiti kanali i za elektronske i za štampane medije. Nikome neće pasti na um da nikada nije čuo vijest 'Bošnjak/Srbin/Hrvat opljačkao prodavnicu' jer bi se informacija o etničkom identitetu dotičnog pripadnika Konstitutivnih u konkretnom slučaju smatrala sasvim irelevantnom¹. Ključno pitanje međutim upravo jeste zašto je pretpostavljena etnička pripadnost počinioca krivičnog djela bitna u nekim slučajevima, a u nekim nije (ii).  

No, upravo u tome je ključ problema govora nasilja u bosanskohercegovačkom javnom prostoru. Uvođenje standarda politički korektne komunikacije dotaklo se tek onih najočiglednijih vidova praktikovanja govora nasilja, ostavljajući netaknutim sve ostale. Jedan od tih netaknutih vidova govora nasilja se pokazao omiljenim i naročito efikasnim u javnoj sferi jer se naslanja na vijekovima upražnjavanu i širom svijeta priznatu praksu obračuna s konkretnom ličnošću namjesto kritike uvijek tako nedokučivo apstraktnih ideja i principa koje ta ličnost zastupa (iii).

Personalizovani govor nasilja

Nasilje putem govora se praktikuje kao obračun s pojedincima i predstavlja kao puka interpersonalna komunikacija, iako su mu dometi daleko veći. Zapravo se govori o grupama tako što se govori o pojedincu. O principima i idejama, dakle apstraktnom, govori se tako što se govori o apsolutno konkretizovanom, tj. o ličnostima. Denuncira se opšte i kolektivno na 'jeftin' način, ne u sučeljavanju s idejama i na temelju argumenata, već kroz denuncijaciju.

Novinar dalje tvrdi da razlog „suhog grla, koje je (D. Jurišić, prim. autora) uoči svakog snimanja tjera na mnogobrojne sedative i paniku od svake emisije uživo“ nije otkriven. Zaključak ovog, reklo bi se, mnogostruko nadarenog i stručnog novinara koji možebit pretenduje da doprinese novim izdanjima medicinskih enciklopedija jeste kako „sva njena nervoza, agresivnost, drskost i neuljudnost prema sagovornicima ne dolazi od, kako se vjerovalo, islamofobije i mržnje prema reisu Ceriću i Fahrudinu Radončiću, već od banalne stvari koja se zove kašalj“.

Jedan od nedavnih primjera, iako po standardima medija već davna prošlost, jeste obračunavanje nekih medija  sa Duškom Jurišić, do prije izvjesnog vremena urednicom Informativnog programa Federalne TV. U tekstu po naslovom „Od čega boluje Duška Rakonjac“ (objavljenom 19. 11. 2009. godine u sarajevskom magazinu Express) navodi se da je „prema pričama iz sarajevskih ljekarskih krugova Duška Jurišić-Rakonjac... čest gost u njihovim ordinacijama“. Novinar dalje tvrdi da razlog „suhog grla, koje je [D. Jurišić, prim. autora] uoči svakog snimanja tjera na mnogobrojne sedative i paniku od svake emisije uživo“ nije otkriven. Zaključak ovog, reklo bi se, mnogostruko nadarenog i stručnog novinara, koji možebit pretenduje da doprinese novim izdanjima medicinskih enciklopedija, jeste kako „sva njena nervoza, agresivnost, drskost i neuljudnost prema sagovornicima ne dolazi od, kako se vjerovalo, islamofobije i mržnje prema reisu Ceriću i Fahrudinu Radončiću, već od banalne stvari koja se zove kašalj“. 

Duška Jurišić je pismom reagovala na taj članak ističući, između ostalog, kako je „neprihvatljivo i protivno etičkim standardima objavljivanje bilo kakvih informacija o bolesti ili drugih informacija koje predstavljaju zadiranje u privatni život“². Ovakva reakcija D. Jurišić je svakako razumljiva i opravdana, ali zapravo tretira isključivo margine jedne veoma rasprostranjene prakse u našim medijima i društvu uopšte, a na što redovno i vrlo sistematično izostaju negodovanja tzv. medijske javnosti i udruženja novinara. Ta se pojava vrlo lako razotkriva jednim naivnim pitanjem: ''Da li posjećivanje ljekarskih ordinacija po nekoj logici ekskomunicira osobe iz javnog života?'' Upravo beskonačno naivno pitanje, ali vječito neupitano. Sugerisati da je neko bolestan ili se suočava sa psihičkim tegobama, a naročito ako je u pitanju bilo kakvo delikatno mentalno ili nervno stanje koje odstupa od zadate norme,  tako postaje ravno anatemi osobe kao kredibilnog učesnika javne debate. Meta anateme bez iznimke ima potrebu da se od takve 'optužbe' brani, ne samo po osnovu koji u svojoj reakciji navodi D. Jurišić, tj. po osnovu zadiranja u privatni život, već i grčevito pobijajući navedeno.

No, kako se valjda nigdje ne spominje časno ime nekog od naših notorno Konstitutivnih, nijedno pero se ne laća eksplicitno diskriminatorske podloge takvih informacija ili dezinformacija. Eventualno da se ko prevari pa se užasne prebiranjem po privatnosti kao po neosporivoj babovini, koje nas uvijek podsjeti da,  kako nam se u svom ovom silnom 'tranzicioniranju' nije primio pojam javnog kao svačijeg ali ne i ničijeg (pa ga otud i vidimo kao haotični prostor bezvlašća i, u najboljem slučaju, prirodnih zakona), tako nam se nije primio ni pojam privatnog imalo rafiniraniji od pojma privatluka, tj. sfere u kojoj se prave novci, gone robovi i izbjegavaju porezi.

Međutim, tvrdnje izrečene o Duški Jurišić su puno više od uobičajenog medijskog tračanja po narudžbi. One se pridružuju zastrašujućoj i sveopštoj diskriminaciji osoba koje su suočene s problemima mentalnog zdravlja, koja se između ostalog manifestuje i u rasprostranjenoj upotrebi  psihičkih tegoba za diskreditovanje političkih oponenata i njihovih političkih ciljeva (u nas, ali i u regionu, s jednakim žarom i slikovitošću na istoku i na zapadu), ali i kao metafore za političku neodgovornost i neracionalnost³, pa čak i kriminal (politički i opšti) i sl⁴.

Isključenje kao temelj modernog društva

Moglo bi nam se omaći da pojavu diskriminacije osoba s problemima mentalnog zdravlja pripišemo isključivosti i segregiranju koje etnonacionalizovano društvo kakvo je Bosna i Hercegovina brižljivo njeguje kao temeljne principe društvene zbilje, što pogoduje razvoju i konsolidovanju raznih vidova ekskomunikacije i praktički nas imunizira na diskriminaciju.

U ovom smo pogledu, međutim, i mi moderni i bijelom svijetu srodni, bar unutar, uslovno rečeno, evropskog civilizacijskog kruga koji je i naš. Naime, sasvim u duhu moderne civilizacije koja se ili gradi na temeljima isključenja 'bolesti', ako usvojimo Foucaultovo objašnjenje, ili se bar djelomice može shvatiti i kroz tu svoju praksu, naš javni prostor se zatvara za sve koje smo smjestili s one strane društvene norme. Za razliku od antike i srednjevjekovnog razdoblja u kojem evropska civilizacija ne povlači crtu između onoga što naziva Razumom i onoga što naziva Demencijom i zapravo uviđa u kojoj mjeri jedno drugom duguje, moderno doba će povući crtu i doslovno podići zidove između te dvije dimenzije ljudskog uma. Oni koje Dostojevski još i u 19. vijeku naziva jurodivim i koji u ruskom feudalnom društvenom kosmosu i dalje uživaju poseban status, oni koji se u mnogim plemenskim kulturama smatraju božjim ljudima i tretiraju kao glasnici ili mediji, u modernom dobu bivaju obilježeni kao neravnopravni članovi i isključeni iz socijalne interakcije kao nesposobni i neuklopivi⁵.

Ukoliko se problem sagleda u ovom širem istorijskom okviru, čini se da smo zatvoreni u začarani krug i da lijeka za isključivost nema jer ga ne može ni biti. Isključivanje se pretpostavlja kao nužno - ne tek nekakva faza u narativu o konačnom trijumfu liberalno-demokratske organizacije zajednice, već definirajuća karakteristika društva. Kroz proces isključivanja formira se društvo kao izričito moderna kategorija. To je prostor koji  se otvara između privatne sfere, kao staništa za prirodnu egzistenciju čovjeka, i javne sfere u kojoj čovjek, svako ponaosob, kroz pokazivanje drugima kao poseban i drugačiji, gradi svoju egizistenciju jedinstvenog, pojedinačnog i neponovljivog bića. Isključenje je u samom temelju tog novog međuprostora.

Bezizlaznost je, međutim, izvjesna samo utoliko ukoliko se usredsredimo na društvo bez smještanja i samog društva u širi kontekst. Kakvo god društvo bilo, ono je bar u demokratskim zajednicama osuđeno na život sa svojim prvim susjedom – javnom sferom. Opisujući proces formiranja društva, Hannah Arendt, dugo smatrana nostalgičnom protivnicom modernosti, zaključuje da je društvo suprotnost javnoj sferi jer je ono homogena i homogenizujuća zajednica u kojoj čovjek egzistira kao isti, po konvencijama koje iscrtavaju polje djelovanja i obrasce ponašanja. Upravo, ako je javna sfera – sfera slobodnog činjenja, slobode uopšte, imaginacije i različitosti, posebnosti, društvo se mora poistovijetiti sa ponašanjem, arbitrarnim i nepisanim normama, konformizmom, uniformnošću.

Naravno, ne jednom se postavljalo pitanje upotrebne vrijednosti distinkcije između javne sfere i društva u analitičkom smislu i njene opravdanosti u smislu istorijskog iskustva i faktografije. No, sociolingvistika se tu pokazuje znatno korisnijom od društvene teorije. 'Društvo velikih sila', 'visoko društvo', 'u dobrom društvu', 'društvo naroda' – sve su sintagme i fraze koje ukazuju na to da društvo podrazumijeva striktnu granicu između onih unutra i onih vani, a da bi se bilo unutra moraju biti zadovoljeni određeni kriteriji koji se zasnivaju na nekoj istosti koju članovi društva posjeduju ili žele posjedovati.  Društvo u smislu istorijskog fenomena, ne ontološke kategorije ljudske društvenosti, nalikuje, dakle, ponajviše klubu.

Sasvim suprotno, pravo na postojanje u javnoj sferi stičemo samim pojavljivanjem, a da bismo se pojavili i bili primijećeni moramo biti drugačiji. To je lako shvatljivo u kontekstu banalne usporedbe. Biti u društvu je kao pjevanje u savršeno usklađenom horu. Javna sfera je sasvim slučajno, potpuno stihijsko susretanje glasova različitih pjevača koji pjevaju različite melodije. Ako uopšte i pjevaju!

Javnom sferom kontra društva

Javna sfera je jedini, prilično nesavršen odgovor na tendenciju društva da se zatvara, da isključuje, da iz sebe odstranjuje ono što se ne uklapa u zadatu matricu. Javna sfera ne postoji na način na koji postoje strukture države ili norme društva.
Javna sfera je sfera otvorenih pitanja, preispitivanja datosti, odstupanja od norme, jer smo javni u onoj mjeri u kojoj zaslužimo da to budemo, odnosno u onoj mjeri u kojoj nas drugi prepoznaju kao zasebnu pojavu, a to je moguće upravo kroz različitost. Javnu sferu je zato teško kontrolisati, pisanim ili nepisanim pravilima. Sve iscrtane granice su tek kulise za dinamična preplitanja posebnosti, koja se međutim mogu odvijati u različitim registrima – toleracije, uvažavanja, sukobljenosti i sl.

Suočavanje javne sfere i društva se neminovno odražava na društvene norme kojima se ocrtavaju konture isključenja, bilo da te norme bivaju potvrđene i utvrđene, bilo da se redefinišu. No da bi se to dešavalo, javna sfera mora biti aktivno podsticana i štićena od 'upada' društvene normalnosti, a ključnu ulogu u tome igra niko drugi do država.

Moderna država, koja je tvorac društva i generator homogenizacije, između ostalog i kroz institucionalizaciju isključenja i institucionalnu transmisiju (nacionalne) kulture, je – sasvim paradoksalno - jedini garant egzistencije javne sfere i to egzistencije koja ne bi otklizala u neko prirodno stanje. Koliko god, naime, bio nedostižan ideal države kao ideološki neutralnog aktera, korijen njenih institucija i procedura nije u uniformnosti društva, već u previrućoj raznolikosti pojedinaca i grupa koja je zahtijevala poredak da bi opstala.

Politička korektnost je samo jedan od oblika borbe protiv isključivosti. Neki drugi oblici uključuju otvaranje javnog prostora (medijskog, institucijskog) za već spominjane disonantne ili jednostavno drugačije glasove, ali ne kao predmet specijaliziranih programskih sadržaja, u nekom momentu ili situaciji aktuelan kao bilo koji drugi, već kao ravnopravne sudionike svih javnih rasprava, a ne samo onih koje ih se direktno tiču.  Različitost se mora upražnjavati kao način života, a ne predmet posmatranja, pri čemu se moramo podsjetiti da takav način života nikada ne može biti u potpunosti ostvaren. Međutim, već bi i samo balansiranje između potrebe za normom i otvorenosti za odstupanja bilo nemjerljiv pomak.

Država u modernoj političkoj teoriji je, u vrlo redukcionističkom shvatanju, definisana kao vrhovni regulatorni aparatus za ljudsku zajednicu koja se sama ne zna i ne može nositi sa svojom pluralnošću i posljedičnim sukobima. Država kao neutralni arbitar nije sputan društvenim normama jer ne odgovara društvu, koje kao uniformna cjelina ni ne postoji prije države, već građanima. U tom smislu, država garantuje temeljna prava i resurse u jednakoj mjeri i pod ekvivalentnim uslovima i pripadnicima društva i 'izopćenicima'.

Jedan od tih resursa je javna sfera, a jedno od prava je pravo pristupa javnoj sferi, tj. istupa u javnu sferu. To što država garantuje pravo 'prebivanja' u javnoj sferi i onima koje društvo odbacuje zapravo otvara prostor za preispitivanje normi društva, pa i eventualnog upliva tih normi u pravni sistem države. Štaviše, savremene teorije države produbljuju odmak od klasičnog, minimalističkog liberalizma utoliko što insistiraju na aktivnijoj ulozi države ne samo u garantovanju, već i obezbjeđivanju uslova za aktivno uživanje građanskih i drugih kategorija prava. Takva država i njena aktivna podrška javnoj sferi ukazuje na put van vrzinog kola isključenja koje samo sebe održava jer ne dopušta da se disonance i čuju.

Javna sfera, koja je šira i od društva i od države utoliko što su institucije i manifestacije i jednog i drugog locirane u njoj, tako je jedini pravi izazov za granice i prakse isključivanja, od kojih je jedna od ključnih tzv. govor mržnje. Jezik kojim se vrši nasilje nad 'objektom' u smislu odricanja prava na komuniciranje po autonomno odabranoj matrici nije iskorjeniv pukim dekretom. Međutim, država koja interveniše u javnoj sferi u cilju njene stalne daljnje pluralizacije i rastuće dinamičnosti tjera društvo da se konstatno suočava sa kosturima onih Bezimenih koji su ugrađeni u temelje njegove homogenosti kako bi se uzdrmali upravo ti isti temelji i ta strašna i zarazna homogenost. PDF Srbi se ne trebaju kriti iza svog nacionalnog identiteta

Politička korektnost je samo jedan od oblika borbe protiv isključivosti. Neki drugi oblici uključuju otvaranje javnog prostora (medijskog, institucijskog) za već spominjane disonantne ili jednostavno drugačije glasove, ali ne kao predmet specijaliziranih programskih sadržaja, u nekom momentu ili situaciji aktuelan kao bilo koji drugi, već kao ravnopravne sudionike svih javnih rasprava, a ne samo onih koje ih se direktno tiču.  Različitost se mora upražnjavati kao način života, a ne predmet posmatranja, pri čemu se moramo podsjetiti da takav način života nikada ne može biti u potpunosti ostvaren. Međutim, već bi i samo balansiranje između potrebe za normom i otvorenosti za odstupanja bilo nemjerljiv pomak.

Medijski diskurs kao kolateralna šteta

Naravno, svaka intervencija države je uvijek problematična i potencijalno opasna, ali ne treba zaboraviti da je samoregulišuće društvo vrlo često razuzdaniji tiranin od mnogih modela države. Po intenzitetu prijetnje koju predstavlja za ravnopravnost različitih glasova u vibrantnoj javnoj sferi, samo jedna situacija se može mjeriti sa situacijom samoregulišućeg društva, a to je situacija u kojoj država izgleda kao Bosna i Hercegovina. Samoregulišuće društvo bi vjerovatno ugušilo javnu sferu, ako bi je uopšte i bilo. Država koja nije konstruisana kao, koliko god nesavršen, neutralni akter, već je kopija društva, njegovih arbitrarnih normi i neumoljivih isključivosti proizašlih iz etnonacionalnih kriterija kao Apsoluta, nije instrument niti okvir koji može doprinijeti zaštiti i razvoju raznolikosti u javnoj sferi i tako korigovati društvo.

Država kojoj je struktura osmišljena i zasnovana na kolektivnim/kolektivističkim identitetima poput Bosne i Hercegovine je samo varijacija onoga što su klasici liberalizma nazivali prirodnim stanjem. Nemilosrdni sukobi naizgled nepomirljivo različitih jedinki koje se nadmeću za iste resurse i koje naizgled sve jedne drugima pri tome smetaju karakterišu hipotetičko prirodno, pred-državno stanje stanje. Paradoksalno, BiH je država koja svojom egzistencijom održava takvo stanje i ne uspostavlja pravno-politički poredak. Ona nije rez i skok u uređeno stanje, već osifikacija prirodnog haosa. Nemilosrdni sukobi naizgled nepomirljivo različitih grupa koje se sve nadmeću za iste resurse i koje naizgled sve jedne drugima pri tome smetaju, to jeste naše vrlo zbiljsko stanje. Takvi odnosi nisu izmješteni stvaranjem države, već su način postojanja te države.

U tim uslovima, javna sfera – koju čine raznorazni državni i nedržavni, formalni i neformalni 'prostori' – nije korektiv društva, već je podređena društvenoj normativnoj (kod nas i identitarnoj) homogenizaciji, principu isključivosti i praksama isključenja. U državi koja nije ništa više do institucionalizovano društvo, javna sfera se zapravo utapa u društvenu i produbljuje isključivosti. Država i javna sfera u tom smislu postoje u funkciji isključivosti društva. Konkretnije, primjeri isključivosti kroz govor nasilja u našem medijskom prostoru samo su nešto očiglednija manifestacija temeljnog principa našeg društvenog i državnog poretka i zapravo je cjelokupan medijski prostor tek njegova kolateralna šteta.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Osim u slučaju da izvještava većinski medij o kvantitativno manjinskom, a de jure jednako konstitutivnom narodu – tada bi se probudila konstitutivna svijest u sunarodnika, pa bi vjerovatno reagovali jer bi prepoznali ono što u slučaju Roma ne prepoznaju: naizgled neutralnom informacijom o nekakvom pojedinačnom događaju nastoji se sugerisati generalna ocjena cijele skupine.

² Informacije o članku u Expressu i reakciji D. Jurišić te korišteni citati preuzeti su iz analitičkog pregleda cijelog slučaja smjene urednice FTV koji je Elvir Padalović objavio 23.12.2010. godine u E-novinama pod naslovom ''Ko se sjeća Duške Jurišić''. Pristupljeno: 7.01.2011.

³ Na Facebooku tako postoji grupa pod nazivom Neki političari su duševni bolesnici, pa od države prave ludnicu

⁴ Pri posmatranju ovog fenomena kod nas ne treba se zavaravati brojnim medijskim sadržajima posvećenim prikupljanju novca za liječenje oboljenih od raznih bolesti, uključujući i neke koje se mogu podvesti pod kategoriju tzv. mentalnih oboljenja. To jeste isti novčić diskriminacije koja se temelji na neravnopravnosti i istovremeno je kreira, samo je gledan s druge strane – oboljeli su prihvatljivi samo kao inferiorni objekti naše samilosti.

⁵ U tom smislu postaje jasno kako politička korektnost nije problematična samo u domaćoj izvedbi, već u korijenu ideje, jer u krajnjoj liniji društvo, koje samo počiva na isključivosti i nekom vidu neravnopravnosti, diktira kojim grupama može biti dato pravo na uživanje blagodeti političke korektnosti.

Izabrani novinski članci:

(i)

Studentski domovi u BiH ne žele homoseksualce
Gejevi u Sarajevu i u noći Lejletu-l-kadr!

Milorad Dodik nazvao Borisa Divjaka pederom

Odbor za linč pred Akademijom

Homoseksualizam je bolest (Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH 2008)

Komentar na text Kamenovani učesnici prvog Kvir festivala u BiH (Bolesnici, Anonymous)

(ii) 

Rom opljačkao poštu

Maloletni Romi zapalili Srpkinju

Djevojka romske nacionalnosti koja živi u vanbračnoj zajednici

Zaplijenjeni milioni i zlato romske porodice
 

Učenica romske nacionalnosti morala napustiti ekskurziju zbog 20 KM

(iii)

Katastrofalna pozicija Hrvata u Sarajevu

Ne trebaju nam lažni Srbi

Sarajevo nije muslimanski, vec balijski grad