Žeđ za senzacionalizmom često i iskusne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

foto: Washington/pixabay

Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi-žrtve-vlast", danas zamjenjuje kvartet "teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji" – barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu Mediji i terorizam iz 2004. godine.

Upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike kojima je stalo do objektivnog izvještavanja da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju panike oko nagle ekspanzije terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti. 

Zato Anita Perašin u svom radu Masovni mediji i terorizam s pravom primjećuje kako upravo masovni mediji daju terorizmu globalni doseg, i ništa manje bitno utječu na način na koji javnost percipira šta je to terorizam, ko su ljudi koji stoje iza takvih aktivnosti, iz kojih razloga oni to čine, šta žele i koga se ustvari treba bojati.

Ako mediji na tom planu zakažu i ako daju pogrešnu sliku o čitavom fenomenu i ako iz želje za senzacionalnošću samo preuveličaju problem, oni zapravo idu na ruku teroristima.

Između medija i terorizma postoji interaktivan (i simbiotski) odnos, jer se trendovi medijske industrije i zakonitosti proizvodnje medijskog sadržaja kreću u pravcu preferiranja sadržaja senzacionalističkog tipa, zbog čega terorističke organizacije svojim djelovanjem mogu osigurati maksimalnu prisutnost u medijima.

Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima.

Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o islamističkom ekstremizmu – predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica – čini uslugu upravo onima protiv kojih se svi navodno bore.

Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizovane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost.

Jer, žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

Teroristi na prvu

Prva greška u koju najčešće padaju mnogi, i ne samo iz medijskog esnafa, jeste da se olahko djela nasilja kvalifikuju kao terorizam a napadači kao teroristi. U bh. kontekstu to se najbolje vidjelo u slučaju napada u Rajlovcu.

Pravilo je da sve dok tužiteljstvo ne okarakteriše djelo kao terorizam, da se ono kao takvo ni ne kvalifikuje, jer ukazuje na sud koji vrlo često neosnovano iznosi novinar koji o napadu izvještava.

Ako prihvatimo u naučnim krugovima udomaćenu definiciju terorizma prema kojoj je to prije svega „politički motivisano nasilje“ onda dolazimo do zaključka da je taj problem daleko prisutniji u postdejtonskoj BiH nego što se može steći dojam iz medijskog izvještavanja o tom fenomenu ili čak na osnovu uvida u sudske procese koji su vođeni pred domaćim pravosuđem.

Terorizam je jedan od pojmova oko čije su se definicije vodile, i još uvijek se vode, neke od najvećih naučnih, pravnih i ideoloških „borbi“ u prošlom stoljeću, ali se u svim tim definicijama kao najmanji zajednički sadržitelj može izdvojiti definicija prema kojoj je terorizam „smišljena, politički motivisana upotreba nasilja ili prijetnja nasiljem da bi se zaplašila vlada, jedna određena vjerska ili etnička skupina ili većina javnosti ili da bi se izvršio pritisak na njih“.

Do sada se o terorizmu u BiH govorilo samo i isključivo kroz prizmu tzv. islamističkog terorizma ili djela terorizma koje su počinili strani državljani arapskog porijekla ili pojedinci iz BiH koji su imali afilijacije sa nekim od islamističkih pokreta u svijetu.

Ne želeći minimizirati opasnost od bilo kojeg oblika politički motivisanog nasilja ipak ne možemo a ne primijetiti kako je u nekim „ekspertskim“ krugovima zdravo za gotovo prihvaćena krilatica prema kojoj „nisu sve vehabije teroristi, ali su svi teroristi vehabije“.

Ipak i letimičan pregled slučajeva nasilja koje se može podvesti pod definiciju terorizma pokazuje da to nije tačno i da je politički motivisano nasilje daleko masovniji, složeniji i prisutniji problem u našem društvu od svođenja čitavog fenomena na djelovanje militantnih islamističkih skupina ili izolovanih pojedinaca tzv. vukova samotnjaka.

Zar brojni napadi na povratnike širom BiH ne bi trebali biti tretirani kao djela teoririzma? Očito je da se radi o „politički motivisanom nasilju“ koje ima za cilj da zastraši ne samo direktne žrtve napada nego čitave etničke zajednice odnosno ukupna povratnička populacija.

Možda najčešća i najbrojnija vrsta napada sa političkom motivacijom koja u sudskim procedurama ali i medijskoj i javnoj sferi nikada nije dobila zasluženu pažnju niti dosljednu klasifikaciju jesu napadi na povratnike koji su u više slučajeva za posljedicu imali smrtne slučajeve i znatnu materijalnu štetu.

Analiza napada na povratnike od Dejtona do danas ukazuje da se uistinu radi o onome što se u definicijama terorizma navodi kako „strategijom nasilja koja je osmišljena da ostvari rezultate postepenim izazivanjem straha i nesigurnosti“. U ovom slučaju cilj konstantnog i postepenog izazivanja straha i nesigurnosti je da se spriječi manjinski povratak na etnički čiste teritorije.

Za pravosuđe, ali i medije, nijedan od stravičnih napada, poput onoga na porodicu Anđelić kod Konjica ili ubistva povratnice u Vlasenicu, Melihe Durić, nikada nisu bili djela terorizma. Olahko i prozvoljno korištenje pojma „terorizam“ ne samo da je pogrešno nego udara na same profesionalne standarde novinarstva i potkopava kredibilitet struke.

Kontraproduktivne riječi

Konfuzija ne postoji samo oko značenja i upotrebe riječi terorizam. Nerijetko se u medijima koriste pojmovi iz islamske prakse o kojima oni koji ih koriste ne znaju ništa.

Još niko u našoj javnosti nije razjasnio kakva konceptualna značenja imaju pojmovi kakvi su vehabizam, selefizam, tekfir, džihad, mudžahedini, islamski terorizam i slično, iako se svi u javnom prostoru njima svakodnevno koriste.

Korištenje nekih od tih pojmova može biti kontraproduktivno jer se npr. djelima terorizma i militantnim skupinama, svjesno ili ne, daje islamski legitimitet što oni žele.

Osnovno je pravilo, koje bi svaki novinar trebao znati da nije poenta u tome šta se kaže nego šta ljudi čuju. To se u našem kontekstu, kada se izvještava o djelima nasilnog ekstremizma koji se pravda vjerom, po pravilu zaboravlja.

U Americi su opasnost od olahkog korištenja neutemeljenih termina shvatili još 2008. godine kada je  Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) izradio dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju - vodič za protuterorističku komunikaciju“(Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se Al-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima.

Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.

Je li islam sve što čine muslimani?

Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka, borba za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta.

Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu.

Amerika je sa dolaskom Obamine administracije napokon shvatila kako nije u njenom, niti bilo čijem drugom interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.

Na Balkanu su motivi drugačiji. Ovdje se zarad dnevnopolitičkih ciljeva i pokušaja revizije historije od muslimanskih zajednica, prije svega Bošnjaka i Albanaca, pokušava napraviti opasnost za Evropu. Tome ne kumuju samo političke i kvaziintelektualne elite iz regiona nego i neki evropski desničarski mediji svako sa svojim ciljem. Ali je jadno vidjeti kako su balkanski muslimani u tako kratkom vremenu prešli put od najveće evropske žrtve ratova devedesetih do njene najveće opasnosti.

I dok u našem okruženju nema nikavih pisanih ni nepisanih pravila oko toga kako se treba osloviti zlo nasilnog ekstremizma u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ se posebno potcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što Al-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti.

U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta tako što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina.

Nadalje, dokument sugeriše kako iako Al-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena.

Kultu sklona organizacija Al-Kaida

Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.

Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“.

„Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“ – kaže se u dokumentu.

Predlaže se i da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o Al-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam.

Iz dosadašnjeg iskustva postoje opravdani strahovi kako bi se efikasnom hvatanju u koštac sa izazovom terorizma, nasilnog ekstremizma i definiranju razumne strategije borbe protiv ovog fenomena ponovo mogla ispriječiti čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i „islamski  terorizam“ koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, ne samo u SAD-u nego i širom svijeta, pa i kod nas, gdje eksperti za „islamski terorizam“, deradikalizaciju i sam islam niču kao pečurke poslije kiše.

Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazi-eksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju muslimanskih masa.