Sejo Sexon, lider Zabranjenog Pušenja ovih je dana u pravoj stvaralačkoj groznici. Završava TV emisiju „Dehistory“ – koja govori o balkanskim mitovima. Naslov prve epizode je: „Polumjesec i zvijezda u potrazi za izgubljenim znamenjem“. Istovremeno, prikuplja širu ekipu za snimanje svog prvog fima po motivima pjesama Zabranjenog pušenja. Naslov: „Zbogom Žohari“ ili Pozdrav iz zemlje Safari. Za naš „Izborni dossier“ govori o predstojećim izborima u BiH uključujući ocjenu medija i procjenu kako se BiH može promijeniti. U narednim danima objavićemo jos nekoliko izjava ličnosti iz javnog života BiH o predstojećim izborima.

Prvi put sam glasao 90-te. Na prvim višestranačkim izborima. Za one ranije ne sjećam se da je iko iz moje generacije išao. Novembra 1990. glasao sa za Antu Markovića. Kasnije sam glasao za Selima Bešlagića. Za njegovu Uniju socijaldemokrata. Učinio mi se čovjek od riječi. Ali, nikad nisam glasao za kasnijeg pobjednika.

Zadnjih desetak godina uopšte ne glasam. Znači, neću ni ove. Jednostavno mislim da je za nas jedini izlaz vlada stručnjaka, jedna diktatura znanja, odgovornosti i profesionalnosti od ljudi koji to mogu učiniti i koji imaju iza sebe neke reference da im se takav posao preda u ruke. Ovo je mala zemlja, ovo je kao jedna veća firma. Moj brat živi u gradu od 6 miliona ljudi. Kompletna administracija u tom gradu, koji se zove Atlanta stane u jednu zgradu veličine starog Energoinvesta. Što Hrvati kažu dobra, učinkovita uprava, pogotovo danas u doba kompjuterizacije, može se smjestiti u jednu zgradu i mislim da jedna ozbiljna ekipa od 20-30 stručnjaka može, naravno ne u roku od dvije godine, pa ni četiri, ali u svakom slučaju u roku od 6-7 godina, može napraviti neki pomak.

Imam kod kuće onaj TV paket i mogu gledati gotovo sve iz regije. Možda izgleda paradoksalno ali, po meni, naši mediji su bolji od hrvatskih pogotovo srpskih. Ima nefriziranih informacija i elektronski mediji u Federaciji nisu totalno u stranačkim rukama.

Po meni, glasanje za stranke nije dobar put. Pogotovo za ovako malu zemlju. Na taj se način eliminiše se puno poštenih i kvalitetnih ljudi koji nemaju finansijsko zaleđe da naprave takve kampanje, a male populacije kao što je naša itekako bi morale znati koji su joj ljudi pošteni, vrijedni i sposobni. Ove naše stranke koje se vrte ukrug su nam više nego poznate. Koja god se pojavi reketarit će firme, reketarit će privredu, otimat će grantove...

Nema šanse da se postigne neki veći uticaj bez jedne profesionalizacije i rada na terenu i obilaska mjesta i stvaranja jake infrastrukture. Mislim da je Dubioza Kolektiv jedan svjetli primjer kako se terenskim radom i jednim mukotrpnim, udarničkim i da ne kažem fanatičnim djelovanjem može postići ne samo neka bosanska prepoznatljivost nego i regionalna, pa i evropska. To je neki put. Znači, kombi i cesta i dok ti kilometar sat ne kaže istinu, neće ti je niko drugi ni reći. A da ne govorim o sjajnom primjeru Josipa Broza koji je, jel, od sela do sela što na konju što prepješačio tih 4-5 godina, za razliku od Draže koji je sjedio na svom brdu, iako su mu Amerikanci i Englezi bacali zlato, oružje i hranu, završio je vrlo neslavno svoju političku karijeru. Teren je majka politike.

 Šta nam preostaje?

Mislim da je prokockana jedna šansa u proljeće ove godine da ljudi izađu i u jednom prevratu organizuju jedno sasvim drugačije uređenje, barem neko vrijeme. Jer, mi smo daleko od situacije da nas može iščupati neka stranka. To je moje mišljenje. Malo je možda pesimistično. Po meni najbolji bi bio - Generalni štrajk. I poslije toga, u saradnji sa Europskom unijom i europskim stručnjacima, donošenje jedne vanstranačke ekipe koja bi na nekih 5-8 godina mandata radila na čišćenju dvorišta.