Statistika o seksualnom nasilju proizašla iz kampanje #MeToo govori vrlo jasnim jezikom, ali kakva je bila reakcija medija?

foto: pixabay

Kampanja #MeToo je, u konkretnom smislu, započela hashtagom glumice Alysse Milano, nakon što su se čuli glasovi koji su ukazivali na seksualno nasilje poznatog holivudskog producenta Harveya Weinsteina. Sam povod kampanje je bilo publiciranje članka “Being a Feminist in Harvey Weinstein's World” u New York Timesu koji je napisala Mayim Bialik, široj javnosti poznata iz sitcoma The Big Bang Theory, u kojem je autorica argumentirala da žene koje su atraktivnije, ili koje se oblače atraktivno, automatski budu više izložene seksualnom maltretiranju.

Reakcija čitateljstva je bila, uglavnom negativna, bazirana na kontraargumentu da je seksualno nasilje problem za žene svih kategorija. Kampanja pak, historijski gledano, vuče korijene još iz društvenog aktivizma feministkinje Tarane Burke čiji pokušaj osvjetljivanja seksualnog nasilja 2006. nije bio adekvatno podržan u krugovima bijelih feministkinja pa nije dobio dovoljno pozornosti u javnosti.

Nakon što je tweet Alysse Milano pokrenuo protest, društvene mreže su, brzo, bile preplavljene ispovijestima žena. Mnoge poznate umjetnice, od Björk do Asie Argento, su se uključile u tok događaja. Od opisa samog Weinsteina i njegovog seksualnog nasilja, postepeno se razvila šira rasprava o disproporciji moći između muškaraca i žena i seksualnom nasilju kao jednom od aspekata te društvene pojave. Kampanjom se htjelo, i apsolutno uspjelo, ukazati na univerzalnost seksualnog nasilja. Samo je Facebook, u toku prvih 24 sata kampanje, zabilježio više od 12 miliona postova i komentara. Kasnije su stvoreni i manje zapaženi hashtagovi #IDidThat i #HowIWillChange čija je svrha bila da muškarcima olakšaju da priznaju svoje neprimjereno seksualno ponašanje.

Društvene mreže su, demokratizirajući feminizam, uspjele izgraditi jaču solidarnost od one koja se postiže škrtim reprezentacijama seksualnog nasilja u tradicionalnim izvještavanjima, na filmu ili u književnosti. Svakodnevni seksizam je isplivao na površinu u svoj svojoj raznolikosti i gnusnosti.

U početku kampanje se mogla čuti povremena kritika sa ljevičarskih pozicija da se radi o još jednoj holivudskoj pomodnosti, o liberalnom feminizmu slavnih holivudskih zvijezda koji neće imati efekta za prosječnu ženu. No, pokazalo se da će u nekim državama kampanja dobiti nevjerovatno puno odziva i izazvati, ako ne baš razorni zemljotres, ono ponajmanje seriju tektonskih poremećaja koji će, u vremenu koje dolazi, voditi ka daljim društvenim promjenama.

U patrijarhalnim balkanskim društvima kampanja je, praktički, zaustavljena na nivou ličnih ispovijesti koje su žene iznosile na društvenim mrežama. S obzirom da anketna istraživanja pokazuju da se krivnja za silovanja često baca na žene, i da su oba spola odgajana na takav način da prihvataju nasilje kao prirodni aspekt seksualnosti, takav rezultat i nije iznenađujući.

Upravo sintagma ko se tuče taj se voli, koju je čulo svako dijete odraslo u Jugoslaviji, predstavlja svojevrstan ulaz u seksualno nasilje. Današnji nacionalistički mačizam na Balkanu i lažno moralistički utjecaj religijskih vođa intenzivno propagiraju prihvatljivo ponašanje žena, dakle, čednost u javnom prostoru i rađanje djece za obnovu nacije. U takvim sredinama, gdje je mizoginija institucionalizirana, jasno je da će se javiti jak otpor i prema ličnim iskustvima žena u slučajevima seksualnog nasilja.

#metoo Tweets

U Švedskoj, sa druge strane, je #metoo-kampanja u konstantnom porastu, proširivši se na čitav niz branši u kojima je detektiran problem seksualnog nasilja. Sama ministrica vanjskih poslova Margot Wallström je dala bezrezervnu podršku kampanji kojoj se brzo pridružuju estradne zvijezde kao Robyn i Zara Larsson. Upravo u medijima su se odigrale najkrupnije stvari.

Novine Aftonbladet i televizijske kuće TV4 i SVT pokreću interne istrage oko slučajeva koji se odnose na uposlenike tih medijskih kuća. Voditelj popularnih porodičnih programa Martin Timell gubi angažman na TV4 zbog različitih oblika seksualnog uznemiravanja, jedan od najpoznatijih kolumnista, i značajan ljevičarski profil, Fredrik Virtanen, je uklonjen iz Aftonbladeta zbog optužbi o silovanjima.

Kako kampanja jača, kreiraju se novi hashtagovi: #tystnadtagning – 456 glumica razotkriva seksualno nasilje u filmskom i pozorišnom svijetu, između ostalih oskarovka Alicia Vikander, #visjungerut – 653 pjevačice u operi, 4445 pravnica svjedoči o istom u sferi zakonodavstva, #imaktenskorridorer – 1300 žena aktivnih u politici, #inteförhandlingsbart – 1501 žena u sindikalnom pokretu u Švedskoj, #deadline - 4000 novinarki koje su doživjele seksualno nasilje u nekom obliku, hashtag #timeout okuplja sportistkinje. Veći broj žena počinje zvati Kvinnofridslinjen, telefonsku liniju za potporu ženama izloženim seksualnom nasilju, što signalizira da im je kampanja pomogla da prevaziđu traumu koju su potiskivale. Kampanja, u velikoj mjeri, utiče na atmosferu na radnim mjestima, ljudi počinju diskutovati dotada tabuiziranu temu seksualnog nasilja. Ombudsman za diskriminacijska pitanja objavljuje da će sprovesti kontrolu četrdesetak firmi u područjima kulture, medija i pravnih usluga zbog podataka proizašlih iz ličnih svjedočenja. Kultura zataškavanja je, čini se, zauvijek otpremljena na groblje prevaziđenih fenomena, što je, samo po sebi, veliki istorijski pomak.

Masivnost kampanje ukazuje i na strukture koje održavaju kulturu seksualnog nasilja i na način na koji se ti slučajevi normaliziraju. Ispovijesti žena funkcioniraju na drugom nivou nego, recimo, naučni raporti o rasprostranjenosti mizoginije u nekom društvu. Ispovijesti, također, pokazuju da je počinilac seksualnog nasilja, u ogromnom broju slučajeva, osoba koju žena poznaje.

Ako razmotrimo zašto je #metoo tako uspješna u Švedskoj nameće se nekoliko značajnih faktora. Prvi je to da su tradicionalni mediji vrlo ozbiljno reagirali na nešto što dolazi sa društvenih mreža, stvarajući neku vrstu fluidnog medijskog efekta. Svaka od izloženih ličnih priča je jedinstvena i tradicionalni mediji u Švedskoj su prepoznali komunikativnu snagu koja proizilazi iz takvih svjedočenja.

Istovremeno je upravo korištenje hashtaga dovelo do toga da su sve te priče bile lako dostupne, što je ogromnom broju ljudi omogućilo da sagledaju obim seksualnog nasilja u društvu. Drugi faktor je to da u Švedskoj već postoji visok stepen svijesti o potrebi rodne ravnopravnosti što je omogućilo lakše organiziranje žena u tom pitanju. Zakonski okviri za kažnjavanje seksualnog nasilja već postoje, ali kampanja će, po svemu sudeći, voditi do značajnih promjena normi ponašanja, ukoliko se uspije pretvoriti u kontinuiranu konverzaciju o seksualnom nasilju.

Švedska je zajedno sa drugim skandinavskim državama, u vrhu međunarodnih istraživanja koja se tiču rodne ravnopravnosti. No, biti u vrhu svjetske ljestvice, ipak, ne znači da su svi aspekti te ravnopravnosti podjednako dobro razvijeni. Ipak, preduvjet za tako jake efekte koje je #metoo postigao u Švedskoj je prvenstveno već jak položaj žena u mnogim aspektima društva. Detaljiranost ličnih priča i važnost medijskih profila koji su podržali kampanju su konkretizirali seksualno nasilje koje je prestalo biti neka apstraktna kategorija koja se dešava nekom drugom.

Brojne muške negativne kritike i komentari na kampanju, na Balkanu i šire, se mogu grupirati u nekoliko kategorija. Prva je navodna subjektivnost doživljaja ugroženosti. Problem s tim je vrlo jednostavan, muškarci koji kritikuju #metoo iz ovog ugla pripisuju svojoj perspektivi objektivnost, to muškarci rade već vijekovima. Zatim, različite paranoidne varijante teme da žene uzimaju svu vlast u društvu, teza koja suštinski ne zaslužuje ni komentar. Minimizacije tipa sad će prozivati i nas koji smo u četvrtom osnovne povukli djevojčicu za kosu reducira vrlo ozbiljne stvari na nivo dječijeg nestašluka.

Sve reakcije, kao i ona najbenignija not all men, su pogrešne, jer jedino ispravno što muškarac može u moru groznih stvari koje žene svakodnevno doživljavaju je da sluša, ćuti, pokuša razumjeti i preispitati sopstveno ponašanje. Statistika o seksualnom nasilju govori vrlo jasnim jezikom. Kao i lična svjedočenja žena.