Bilješke našeg saradnika povodom slučaja Charlie Hebdo.

'There must be some kind of a way out of here'
said the joker to the thief
(Bob Dylan, All Along The Watchtower.
Svakako čuti Hendrixovu izvedbu.)

Gledam neku večer na televiziji jedan "gangsterski" film. U jednom momentu Tom Hanks kaže jednom liku: ti ćeš odnijeti moju poruku tvome šefu. I onda mu spuca metak u čelo. Dobar holivudski film, rađen po stripu. Zove  se Road to Perdition. Put u propast. Tvorci stripova su umjetnici i ozbiljni ljudi.

In Cold Blood
    
„Plač za slobodom“ – utisnuto je na fotografiju sa protestnog skupa u Parizu, koja je data preko cijele naslovne strane Oslobođenja od 12. januara.

Tamo ubiše neki dan 12 ljudi: crtače karikatura i dva policajca. U narednim danima ispostavlja se da je to dio šire šeme: broj mrtvih se penje na 17, puno je i ranjenih. Egzekucija je, vele, obavljena hladnokrvno. Profesionalno. Nakon što su obavili svoje, oni su izgovorili svoj šturi tekst i dali se u bijeg. Vidio sam neke snimke. Nisam nikakav ekspert po ovim pitanjima, no to stvarno tako djeluje. I sada mislim: profesionalni ubica nema ništa „lično“ sa žrtvom. To je njemu – posao.  I čovjek vođen fanatičnom idejom ne ubija žrtvu zbog ikakve lične razmirice – oni se nikada u životu nisu ni sreli ni upoznali. Za "ubicu iz ideje" njihov je fatalni susret dio nekog višeg reda stvari. Odista imaju formalnih sličnosti profesionalni ubica i ovaj "ubica iz ideje". I još, ako je ovaj drugi prošao dobar trening – njihov modus operandi gotovo nećeš ni razlikovati.

Kada su teroriste satjerali, morali su ih ubiti jer ovi nisu prestajali pucati. Nije moglo da ih se uhapsi, pa da bude suđenje. Ne možemo znati kako precizno zgleda kauzalni lanac kojim su ti ljudi dovedeni do ove tačke na svom putu. Niti mislim da bi suđenje donijelo išta što bi moglo, i na koji način, i ma u kojoj mjeri, opravdati to što su počinili tog dana. No, možda bi barem malo pripomoglo da donekle razumijemo šta se to dešava sa svijetom danas.

Htjeti razumjeti nikako ne znači automatski i ovo: htjeti opravdati.

Dovoljni kvantum religije

Mislim da su suđenja dobra stvar. Rabini zatočeni u Aušvicu, u očajničkom nastojanju da pojme nepojmljivo, upriličili su suđenje – Bogu.

Sudilo se, recimo, dugo i metikulozno, ljudima koji su vodili terorističku akciju koja će u istoriji ostati zabilježena kao opsada Sarajeva. Event je trajao četiri godine. Bilo je tu svega. Recimo, pucaš na ljude koji tegle kanistere sa vodom. Ili na djecu koja se igraju u parku. Ili na red za hljeb pred granapom. Kada je opsada počela, tadašnji francuski predsjednik sleti na sarajevski aerodrom i dogovori sa teroristima da dozvole da avioni dopremaju humanitarnu pomoć ovima što bi da i dalje žive u svom gradu. I ode predsjednik kući. Poslije mu ovi ponižavaju i ubijaju njegove vojnike u međunarodnim snagama koje se raspoređuju na terenu u takvim i sličnim situacijama.  Rasporede se - ali nikome ne bude baš jasno šta oni treba da rade. Koliko sam dokonao, nešto je to kao: oni dok taj neki rat traje - čuvaju mir. I sam  se tu zatekoh i odradih te četiri godine, tako da ne mislite da mi je terorizam baš neka apstrakcija. Mislim, nisam stručnjak za borbu protiv terorizma, ali o duranju terorizma ponešto i znam.

Terorizma je u svijetu na sve strane. Samo ga ne zovu uvijek baš tako. No, čovjek o tome ne misli sve dok mu i samom na prag ne dođe.

Jeste, treba reći da su se tokom opsade koju pominjem dogodili i zločini koje su počinili akteri koji su bili unutar obruča. Sve takve stvari, naravno, treba istražiti  i privesti do sudskog epiloga. No, ako neko u vezi sa tim ide u raznovrsne relativizacije – valja kazati da je to neodrživo. Ma s koje strane priča bila.

Jedno zlo ne može biti opravdanje za drugo zlo. To je sva religija koja nam nužno treba. Ostalo, po volji.

Intermezzo: čitati, čitati i samo čitati

Evo i uputa na neke od tekstova koji su se pojavili ovih dana – a po mom sudu jesu od koristi u pokušavanju da se stvari, koliko je moguće u ovom času, razaberu:

The Sacred, Profane and 'Charlie Hebdo': Why We Must Protect Art’s Ability to Shock, Kyle Chayka;

Unmournable Bodies, Teju Cole;

Mourning the Parisian Journalists Yet Noticing the Hypocrisy, Rabbi Michael Lerner,

Joe Sacco: On Satire – a response to the Charlie Hebdo attacks;

Ja nisam Charlie, Amir Misirlić.

Spas na pustom ostrvu

"Jedina sloboda koja se zaista računa je sloboda da se radi ono za što drugi ljudi misle da nije uredu. Nema smisla tražiti slobodu da se radi nešto čemu će svi aplaudirati. Sve takozvane slobode ili prava jesu stvari koje treba uspostaviti nasuprot drugima koji tvrde da, budu li takve stvari dozvoljene, tada njihova vlastita prava bivaju ograničena ili slobode ugrožene. Ovo je uvijek istinito, pa i onda kada govorimo o slobodi religije, o pravu na slobodu govora ili udruživanja, ili pravu na javno okupljanje. Ako ćemo dozvoliti slobode uopšte, uvijek će biti pritužbi da, ili sloboda sama, ili načini kako se ona upražnjava, jesu ugroženi, i ako se radi o istinskoj slobodi, ove pritužbe biće često opravdane. Nema načina da se ima slobodno društvo u kome nema zloupotrebe. Zloupotreba je određujuća karakteristika slobode.” (Nekadašnji Lord Chief Justice Hailsham.)

Da li je slobodno društvo - društvo uvrijeđenih i povrijeđenih ljudi?

Čini se da jeste. Sada tu treba, naravno, uhvatiti neke finese. Ja mogu uraditi ili kazati nešto što će nekog drugog uznemiriti, uvrijediti i povrijediti – a da pri tome moj cilj nije bio taj. Mogao sam ne znati da će ovaj tako reagovati, ili znati da je za očekivati da on tako reaguje. Pa ako je i činjenica da sam znao da ovaj drugi to ne voli - to još ne znači da tu baš leži razlog moga čina. Ja sam svoje uradio jer mene na to navodi nešto drugo: moje neke ideje i uvjerenja. I ja, i po cijenu uznemiravanja nekog drugog - djelujem po svom shvatanju stvari i po svojoj savjesti. Naravno, društvo treba da vidi kako da bude u stanju da razluči ovakve motive od one druge vrste motiva, u sferi patološkog: zlobe, mržnje, rasizma… Treba kao prvo, vidjeti kako protumačiti to kako onaj koji djeluje na određeni način sam sebi tumači svoje djelovanje.  Zatim to tumačenje kontekstualizirati i vrijednovati. Sve to posložiti nekada je vrlo teško.

Zloupotrebu društvo treba sankcionisati kao takvu i nastaviti živjeti dalje znajući da će toga sigurno biti još i da u raj sigurno nećemo nikada stići.

Slobodno društvo je uglavnom uznemireno društvo.

Valjda kroz iskren dijalog ljudi mogu doći do spoznaja o motivacijama koje su zaista na djelu. Da bi vodili produktivan dijalog, moramo utvrditi zajednički jezik. To je nekada teško i među pojedincima unutar zajedničke kulture – a kamoli kada je riječ o različitim kulturama. Različite kulture moraju naći način kako da vrše translaciju svojih ključnih kategorija. Nekada se otkrije da mapiranja "jedan na jedan" prosto nisu moguća. Da postoje gotovo ili sasvim (a za sad) neprevodivi reziduumi. Velika je stvar i to kada se to razluči. Kroz približavanje i zaista zajednički zivot (a ne "suživot"), kada se zajedno dijeli dobro i zlo, pripadnici različitih kultura mogu na kraju u tolikoj mjeri "dekodirati jedni druge" da postanu članovi, kako to filozofi i sociolozi zovu, "komunikativne zajednice", da, što se kaže, nađu zajednički jezik – a to je rezultat procesa koji nemaju puno veze sa onim šta se u svakodnevnoj politici misli pod "našli zajednički jezik". Ovo drugo je rezultat pregovora – nadigravanja između instanci otuđene društvene moći. To je igra koju igraju vlastodršci i njihove sluge na raznim nivoima piramide moći. Istinski dijalozi kultura dešavaju se na razini  "ja i ti", a ne na razini "mi i vi". Ostavite na nekom pustom ostrvu dvoje-troje ljudi, pripadnika bilo kojih rasa i kultura, i relativno” normalne osobe" u psihološkom smislu. Možete biti prilično sigurni da će biti snažnih zajedničkih iskustava, biće sudara jedne i druge ličnosti, individualnosti,  i biće jako interesantnih razgovora, ali neće biti “etničkih” iIi ”vjerskih” sukoba. I kada ih odatle pokupite nakon određenog  vremena, biće to, ako nisu pomrli od gladi, ljudi koji se dobro poznaju i koji su problem translacije kulturnih kodova zajednica iz kojih potječu riješili na jednom zavidnom nivou. Njih više vjerovatno niti jedan političar neće moći praviti budalama. Štaviše,  dekonstrukcijom isfabriciranih  “etničkih, vjerskih i civilizacijskih tenzija”, ukazaće se brisan prostor na čijem obzoru se jasno vide neke druge razlike među ljudima. Klasne razlike. I onda je nužan govor o eksploataciji i o klasnoj borbi. Sve ono što neki  označavaju  kao “tek jedan narativ” –  koji kao takav jeste moguć ali nije obavezujući…

Ako čovječanstvo ne mogne izgraditi jedan univerzalni sistem vrijednosti, kroz procese mapiranja i translacije koegzistirajućih kodova, prebacujući ih tako u režim ko-evolucije – onda ono nema budućnosti. Preduslov za to je da se u mnogim glavama i dušama dese promjene u vezi sa shvatanjem ideje TRADICIJE. Tradicija je u redu - ali iza nas nije nikakvo Zlatno doba i ne nalaze se svi odgovori u "knjigama starostavnim". Da su tako mislili upravo oni koji su udarali temelje onome što su njihovi sljednici poslije počeli zvati tradicijom (a sebe sljedbenicima), nikada nikakvih tradicija ne bi ni bilo.

Show Must Go On

Dan dva nakon zločina gledam CNN. To sve rjeđe činim, ali ovaj put rekoh – hajde de... I prebacim se na kanal najvećih meštara infotainmenta. Tamo, naravno, reality show u punom zamahu. (Ted Turner je davno skont'o: puno je zabavnije gledati uživo direktan prijenos nekog rata, tamo negdje, nego ne znam ti kako dobar igrani ratni film.) Vidim ljude iz redakcije Charlie Hebdoa, kako, u pratnji stotinu TV kamera, dolaze kod kolega u Libération – da nastave da rade svoj posao. Što bi se reklo: ljudski razumljiva reakcija. Naravno, djeluju mi nekako odsutno – zar bi moglo biti drugačije? Komentator govori o tome kako teče sastanak Redakcije, razgovor o tome kako će izgledati naredni broj, i tako to. Neko je pominjao prazne strane, ali, naravno, to nije pravi odgovor. I nije. Pominju se planovi o tiražu od milion primjeraka. Poslije ćemo čuti o tri miliona primjeraka. CNN javlja i o najavljenom skupu u Parizu, protestnoj koloni koju će predvoditi četrdeset šefova vlada i država. Te o bezbjedonosnim aspektima takvog poduhvata...

I bio je taj protest u Parizu. Malo mi je puno teško zamisliti kako se elitna skupina "šefova" predvođena gospođom Angelom Merkel (“najmoćnijom ženom na svijetu", kako joj tepaju mediji) istinski zalaže za očuvanje svekolikih sloboda, pravednosti,  jednakosti, te za opšti napredak sviju na dunjaluku.

Zajedljivost ovdje iskazana više je usmjerena na zbivanja oko tragedije Charlie Hebdoa. Gledajući  u same preživjele članove redakcije, ponajprije mi pada mi na pamet Churcillova: If you go through hell - keep going.

Svi na istom kursu

Dakako, u toj sviti, što se preko kordona milicije združila sa ostalom halašom u koloni, ima mjesta za još mnoge: državnike, ministre, savjetnike, predsjednike vakvih i onakvih komisija i savjetodavnih tijela, visoke predstavnike, izvršne direktore, bankovne menadžere, poslovne ljude raznoraznih rasa i vjeroispovjesti , razmislitelje "kraja povijesti" i "kraja ideologija", neke prominentne aktiviste opšte prakse, kao i neke slobodne umjetničke performere u neprekidnoj potjeri za smislom namijenjenim samo odabranim. A bogami i za poneke spiritualne gurue  i vjerske lidere, koje je zapalo da pričaju priče kako je svako apsolutni kovač svoje sreće i sam sebi za sve kriv (nije bilo dovoljno positive thinking), ili kako će se na Onom svijetu sve poravnati i doći na svoje mjesto. Šta njih sviju povezuje? Jedno čudo: novac.

Da je novac magija lijepo je i temeljito pokazao jedan njemački filozof koji je živio još u devetnaestom vijeku. On se prvo dobro zanimao jednim drugim njemačkim filozofom: Hegelom, a onda se  dobro pozabavio kapitalizmom. Zvao se Karl Marks. Novac može da postane sve drugo na svijetu. Pravo ćiribu ćiriba. Zato se Disneyev  Baja patak (deda Paje patka) kupa u ogromnom bazenu punom dolara: on ih ne troši ni na šta jer su već sve to drugo. Živimo u dobu kada su slabo istinite pjesme u kojima se pjeva kako se ne može sve kupiti novcem. Jer te stvari koje se ne mogu kupiti novcem iz ovoga našeg svijeta ubrzano nestaju. No, stvari stoje tako da smo i mi obični ljudi ipak nekako povezani sa ovim polubogovima: valja za život pare priskrbiti. Sve to regulišu – banke. Kada banka prijavi da je građanin bankrotirao – dođu snage reda i mira  te građanina ili građanku bace kroz prozor na glavu. Tako da je od termina potrošač bolji termin: potrošni.

Oni koji upravljaju svom tom magijom nisu ovi političari, koji moraju povremeno da zađu među svoje birače, pa i ulicom sa njima nekad da prošeću. Kada bismo mogli vidjeti đonove cipela velikih magova, shvatili bismo da oni po zemlji i ne hodaju. Oni kupe političara, naviju ga i puste ga da on hoda unaokolo. I da priča o demokratiji, slobodama, reformama, stezanju kaiša, državama koje bi trebale bankrotirati... šta već treba. Neki od njih ipak vole da su i oni političari. To se stručno zove: oligarhija.To su oni političari što vole umjetnost a posebno umjetnine.

Najveći politički projekat na Starom kontinentu svodi se na održavanje jedne monetarne unije. Nije: EU.  Nego: EMU.

Sjećate se već poodavnog filma TV mreža? U jednoj sceni egzekutivni bog urla na sirotog novinara: Ti ne znaš šta radiš! Diraš u kosmičke sile! Ne postoje Amerika, Njemačka, Japan! Postoje samo dolar, marka, jen!

Ptičja perspektiva

Oslobođenje, 12/1/2015

Izabrana fotografija za naslovnu stranu Oslobođenja je napravljena odozgo. Tako da se ne vidi prva linija povorke. No, svi čitaoci već znaju kako je izgledalo čelo povorke – KO je tu bio. Povorka je onakva kakvo joj je čelo. Pa ti sada nju slikaj odakle hoćeš. Organizatori su manifestaciju nazvali Marš za Republiku. Potom je neko dao ime: Plač za slobodom cijelog svijeta. Od ove druge varijante Oslobođenje pravi svoj naslov koji utiskuje u fotografiju na naslovnici. Šefovi vlada i država "jecaju" za slobodom? Pun pogodak – u ironiju. Ako se izborom fotografije htjelo zaštiti obične ljude u povorci, manevar je, bojim se, bio uzaludan.

Zapravo, u centru te fotografije je Statua Republike. Ona simbolizira Francusku i njene vrijednosti. To je obična žena koja nepokolebljivo stoji u odbrani svoje slobode. Marijana, kako je još zovu, Francuzima je sloboda sama. Oko nje se savila povorka koju predvodi već smo rekli ko. Je li sudbina simbola da šute i trpe? Ili nam oni ipak šapću?

Ne znam šta je u glavama ljudi u Charlie Hebdou - pored onog užasa koji će im ostati do kraja života. Vidjeli smo na internetu naslovnicu njihovog prvog broja koji ide poslije tragedije. Prorok Muhamed govori: „Sve vam je oprošteno“. Ako sam dobro razumio, to je OK. Ali, još dok sam ih gledao na CNNu i čuo tada  vijest o skupu koji se sprema, došla mi je pomisao: zar kolona sa takvim povodom a takvim likovima na svom čelu, nije neizbježna tema za satiričare? Ali, ako to i vide – a teško je vjerovati da ne vide – pobogu, kako da oni to sada urade: da ugrizu ruku onima koji su ih prigrlili kao svoje najrođenije? Na naslovnici Charlie Hebdoa nije osvanula karikatura koja bi pokazala šta se dogodilo koloni koja je htjela da plače za slobodom.

Teorija svega

Kao što zašiljena olovka u ruci crtača liniju povlači svojim vrhom, tako protestna povorka svojim vrhom ispisuje svoju poruku. Šta ono bi, kao, glavna poruka kolone u Parizu? "Ja sam Charlie", odnosno "Svi smo mi Charlie". Dobro.

Bio je jedan vrlo interesantan - ako ne najznačajniji - teoretičar medija koji je pisao sredinom XX vijeka. Zvao se Marshall McLuhan. Kanadski profesor književnosti. U njegovo vrijeme riječ "internet" nije postojala. A danas ga puno prizivaju oni koji nastoje shvatiti digitalno doba. Jedna od poznatih McLuhanovih izreka glasi: "Medij je poruka". To znači da medij svojom formom, svojom prirodom, utiče na poruku koju prenosi - učitava se u nju, postaje dio nje, nekada presudan, nekada može da poruku koju prenosi učini sasvim sekundarnom - i da samim sobom bude poruka. Inače, za njega je pojam "medij" imao širi smisao od: novine, radio, tv... Jako puno stvari može funkcionisati kao medij. Na primjer, električna sijalica je medij - i to takav koji nema neki poseban sadržaj, kao recimo novine. Ali sijalica ipak ima društveni efekat. To je tehnološka stvar sa značajnim sociološkim posljedicama. Ona daje ljudima mogućnost da noću realiziraju prostor u kome djeluju - "samim svojim prisustvom sijalica stvara taj okoliš". Dakle, medij utiče na poruku i često on sam postaje dio, nekada krucijalni, poruke. Također, McLuhan svoje učenje proširuje (i to je konsekventno) kada konstatuje kako se jedan medij može pojaviti kao sadržaj za drugi medij. Tu se otvaraju praktično beskonačne mogućnosti za otkrivanje tih odnosa - gdje stalno, da tako kažemo, neka veća riba guta neku manju ribu. Kako se McLuhanova postavka razrađuje, suočeni smo sa zaključkom da je sve na svijetu - medij. Većina ih imaju samo jednu poruku: same sebe. Sve su stvari svijeta žive i one emituju signale.

U našoj slobodnoj aplikaciji McLuhana: Angela na čelu povorke (uzimamo da je ona tu najjači lik) fukcioniše kao medij koji prenosi poruku učesnika događaja. Sadržina bi trebala biti "Svi smo mi Charlie". I Angela je Charlie, i svi iza nje su Charlie. Ali, ne događa li se zapravo to da medij vrši invaziju na originalnu poruku, da dolazi do jedne simbioze po principu "medij je poruka" - u kojoj prevagu odnosi sam medij. Rezultat?  Glavna poruka koja se odašilje jeste: ANGELA MERKEL. Odatle do "Svi smo mi Angela Merkel" više i nije tako daleko.

The End

Naslovi su jako važni. Nekada naslov izvuče tekst koji i nije bogznašta. Ko ne voli Skitnicu? A film Chaplinov Moderna vremena? Tamo on radi u nekoj velikoj strojarnici i upada između ogromnih šarafa i oni ga melju i mlave…

Welcome to the Machine, Charlie.

Charlie Hebdo, nemoj šta zamjeriti, ja sam ovo morao ovako nekako sklopiti.
JE LI TEKST GOTOV!?
Nije.
Vraćamo se na početak.
Pobiše ljude jer su crtali karikature.