Trećeg maja većina medijskih kuća u Republici Srpskoj pokazala je da je spremna uraditi ono što niti jedan novinar ne bi smio: ćutati. Teško je precizno odrediti pozicije stvari o kojima su ćutali prema bitnosti, ali gradacija nije potrebna. 

foto: pixabay

Sve i da jest važno o čemu su mediji u Republici Srpskoj na Dan slobode medija ćutali, ko bi uspio gradirati izjavu Milorada Dodika “da je svim medijima u RS omogućeno da rade svoj posao i garantovana potpuna sloboda medija” naspram predavanja Milomira Marića na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci? Ili izjavu Željke Cvijanović “da je Vlada RS opredijeljena “da medijima pruži podršku u službi objektivnog i vjerodostojnog informisanja javnosti”.

Ko bi mogao rangirati to što voditelj Jutarnjeg programa RTRS-a Rajnat Majstorović opravdava napade na novinare, u odnosu na to da njegove kolege iz iste medijske kuće ne mogu dobiti besplatnu zdravstvenu zaštitu. 

I najprecizniji monitori nastupa Milorada Dodika prestali su brojati predsjednikove uvrede i napade na novinare, posebno novinarke. Mnogi novinari i nevladine organizacije više i ne broje koliko im je zahtjeva za pristup informacijama odbijeno. Na konferencijama za štampu Vlade i Predsjednika RS jedva da iko postavi pitanje koje ne ulazi u okvir onoga o čemu su govornici planirali pričati, bez obzira je li to tema konferencije ili ne.

Rangiranje težine ćutnje i prećutkivanja teško je prvenstveno zbog toga što se ne može precizno utvrditi je li gore, i po novinarstvo pogubnije, to što novinari ćute dok političari iznose “istine” o slobodi medija, što zanemaruju da najgori među novinarima drže predavanja po fakultetima, dok su nesolidarni sa kolegama koji su nedovoljno plaćeni i nezaštićeni, ili dok ćute kad novinari počnu pravdati napade na novinare. Teško je iz najmanje dva razloga: nije utvrđeno je li pogubnije ne napisati istinu, tačnu i provjerenu informaciju, prenositi neistinu i netačnost, ili ne reagovati dok se neistina objavljuje. 

Prigovor nes(a)vjesti 

Ako bismo novinarskom odnosu prema stvarnosti u Republici Srpskoj htjeli prigovoriti na malo umiveniji i blaži način, mogli bismo se pitati: zar novinari misle da Index slobode medija “Reportera bez granica” može biti autentičniji od njihovih vlastitih iskustava ili njihove ćutnje.  Kao da bilo kom građaninu u Bosni i Hercegovinu, uistinu, može biti jasno kako izgleda bengalska, iranska, čadska, armenska ili moldavska sloboda medija. Kao da je iko svjestan koje su to razlike u slobodi medija u Bugarskoj - koja je na 109. mjestu, i Sloveniji koja je na 37. Ili to što svoje stavove o svojoj poziciji kriju iza stavova građana.

Veoma je bitno šta građani misle o slobodi medija i uticajima na medije, kome građani vjeruju, i nema bitnije stvari za novinara od upoznavanja svoje publike i dobijanja povratne informacije. Stoga javno mnjenje i stav javnosti o slobodi medija jest bitan. Ali ocjena slobode medija ne smije biti jednostrana i pristrasna. Moraju je izreći sami novinari: svojim iskustvima i problemima. Objektivno, potpuno, tačno, uravnoteženo i jasno. 

Na koncu, pitanja iz upitnika Reportera bez granica ne odnose se na stavove građana o slobodi medija. Ona vrlo jasno i nedvosmisleno ispituju jesu li novinari nezakonito uhapšeni, fizički zlostavljani, zastrašivani, izloženi prijetnjama. Monitoringom se dolazi do podataka o nivou monopoliziranosti, klijentelizma i cenzure u masovnim medijima. Pogotovo u javnim servisima.  

Jednako kako se novinari u ocjeni slobode medija ne smiju kriti iza stavova građana i javnosti, ne smiju ni dozvoliti da neko iznosi neistine niti ih prenositi bez ograđivanja. Poput ove: “Vlada Republike Srpske je opredijeljena da pruži punu podršku i uvijek će biti partner medijima u njihovoj službi objektivnog i vjerodostojnog informisanja javnosti". Ili: “U Republici Srpskoj stvoreni su uslovi za rad svih medija, i profesionalno novinarstvo i mediji uvijek će imati punu društvenu podršku i pomoć u savladavanju izazova sa kojima se suočavaju”, što stoji u Dodikovoj čestitki. 

Ako medijska zajednica zaista uvažava čestitke Dodika i Cvijanović, i daje im prostor da govore bezočne neistine, onda nije samo upitno koliko su mediji u BiH slobodni. Upitno je rade li uopšte svoj posao. Upitno je upozoravaju li na neistine, netačne informacije, i dopuštaju li da one dođu u javnu sferu. Preciznije, prenose li ih oni sami svojim čitaocima? Ukoliko nisu spremni ustati u svoje ime, reagovati, i pokazati nezadovoljstvo, onda kada i javnost vidi da se plasira neistina, kako onda obavljaju svoj posao i izvještavaju o onome što javnost ne vidi? 

Mi koji dolazimo

Kao što javnost nije vidjela da su studenti treće godine novinarstva na Fakultetu političkih nauka, u anketi čije predavanje žele čuti povodom Dana slobode medija, izabrali Milomira Marića. Zbog čega on treba ili ne treba biti predavač na Fakultetu, barem i na dan, treba odgovoriti ozbiljnija analiza kojom se niko nije bavio. Sada je sasvim dovoljno spomenuti to što je u svojoj vlastitoj emisiji, kakva god ona bila, sam učestvovao u najcrnjem političkom marketingu Aleksandra Vučića. Ne zbog Vučića, nego zbog uvrede novinarstvu.

Kao što je cijela novinarska zajednica učestvovala u kolektivnoj ćutnji nakon izjave kolege novinara Rajnata Majstorovića koji opravdava napade na novinare. Ćutalo se i na prijetnje novinaru i kolumnisti Draganu Bursaću objavljene u komentarima internet portala, ili na nešto bajatije prijetnje blogeru i novinaru Slobodanu Vaskoviću. 

Kad su već mediji spremni predstaviti istraživanje “Reportera bez granica”, koje se sprovodi u metodološkom okviru upitnika, zbog čega nisu spremni na ista pitanja odgovoriti svojoj javnosti. Jeste li napadnuti? Je li vam prijećeno? Jeste li zastrašivani? Cenzurišu li vas? 

Prije toga, dobro bi bilo da novinarska zajednica Republike Srpske - zbog javnosti i ovdašnje slike slobode medija - odgovori na sljedeća pitanja: Zašto ćutite dok vas napadaju? Zašto ćutite dok vam prijete? Zašto ćutite dok vas zastrašuju? Zašto se autocenzurišete i ćutite o cenzuri? Zašto prenosite neistine i ne reagujete na njih? Sretan nam dan slobode ćutnje i nereagovanja.