Novinar Sky Newsa prisjeća se izvještavanja iz rata u BiH.
 
FOTO: Goražde, februar 1993.
 
Kada ste stigli u Sarajevo i koliko ste puta tamo boravili za vrijeme rata 1992-1995. godine?
 
Prvi put sam posjetio grad u vrijeme predaha između rata u Hrvatskoj i BiH, za vrijeme prvih barikada. Otišao sam u Sarajevo u februaru 1992. godine na vlastitu inicijativu. Moj tadašnji spoljnopolitički urednik nije shvatao o čemu se radi, nije smatrao da je ta priča važna i nije vjerovao da predstoji rat, tako da mi je naređeno da se povučem nakon dva dana.
Naša cijela TV ekipa se vratila u Sarajevo u maju 1992. godine i ostali smo u gradu čak i kada se većina drugih TV ekipa povukla nakon incidenta sa BBC-jem na Ilidži. Vraćao sam se tokom cijelog rata, ali morali smo da pokrivamo i ostatak Bosne i Hercegovine. Ponekad smo provodili po nekoliko sedmica u Sarajevu, a ponekad samo nekoliko dana prije nego što bi nas drugo žarište odvuklo negdje drugo. Moj najduži boravak u Sarajevu je bio oko dva mjeseca u proljeće 1994. godine, kada je grad bio u potpunoj blokadi zbog ofanzivnih akcija. Redovno smo dolazili još dugo i nakon kraja rata, izvještavajući o raspoređivanju IFOR-a i o prvim izborima.
 
Možete li opisati svoj uobičajeni radni dan u opkoljenom gradu? Šta ste jeli i pili?
 
Za razliku od većine drugih ekipa, naše sjedište nikada nije bilo u Holiday Innu. Ja sam tamo boravio samo četiri dana za vrijeme krize oko Markala početkom 1994. godine. Na samom početku, u maju 1994. godine, sreli smo izvanrednog čovjeka, pokojnog dr Abdulaha Nakaša u Vojnoj/Francuskoj/Državnoj bolnici i odmah smo se sprijateljili. Ponudio nam je da spavamo u bolnici i ona je bila naš dom tokom cijelog rata. Naša prva soba tamo je direktno pogođena iz tenkovskog topa – srećom mi nismo bili u njoj.
 
Nikada nismo imali pravi radni raspored i događaji su diktirali sve što smo radili, iako smo imali rokove i uvijek smo pokušavali da napravimo nešto što vrijedi prikazati na televiziji. Ponekad smo se samo mogli popeti na najviše spratove bolnice i snimati granatiranje i razaranje, a u nekim situacijama smo gubili sate čekajući nekog komandanta Armije da nam izda komad papira da posjetimo određenu liniju ili da nas tamo odvede. Na samom početku je bilo puno lakše i mogli ste ići praktično svugdje. Pojedini oficiri su razumijevali medije puno bolje od većine i kada god smo mogli doći do Mustafe Hajrulahovića-Talijana, Envera Šehovića i drugih njihovog ranga, oni bi nas jednostavno poveli sa sobom. Kasnije, kada je uspostavljena vojna birokratija, ponekad je bilo potrebno puno papirologije i dugo čekanje.

Hrana je uvijek predstavljala problem i trebalo nam je neko vrijeme da naučimo kako da se snađemo. U prvim sedmicama je još uvijek bilo nešto hrane u gradu, ali kada su počele nestašice, morali smo da prelazimo aerodrom uprkos pucnjavi, čak i prije nego što ga je zauzeo UN, da bismo došli do hrane. Uvijek smo nosili vlastite zalihe, vojne gotove obroke, ali vremenom smo saznali kako da dođemo do svježih namirnica iz Kule, Lukavice, Ilidže i Kiseljaka. Hrana je predstavljala logistički problem tokom cijelog rata, ali pošto smo uvijek bili u puno boljoj situaciji od domaćeg stanovništva, smatrali smo da nemamo pravo da se žalimo, tako da se nikada nismo žalili.
 
Često sam osjećao krivicu kada sam viđao izgladnjele ljude, naročito djecu. Realno nije moguće da jedna osoba nahrani cijeli grad, ali uvijek sam se trudio da imam bombone za djecu, karmin za žene i cigarete za vojnike. Ali, znajući da ćemo, šta god da se desi, imati bar jedan pravi obrok svaki dan, bilo je teško susretati se sa ljudima koji nisu imali šta da jedu.

Kada je dan bio miran, prelazili smo preko aerodroma da kupimo hranu. Bila je jedna radnja odmah iza linije, u Kuli, koja je bila zgodna jer je trebalo proći kroz samo jedan kontrolni punkt iza aerodroma. Jedno jutro, sredovječni policajac na kontrolnom punktu pored Oslobođenja me je pitao idem li u kupovinu na drugoj strani linije i onda je izvadio novčanicu od 10 njemačkih maraka. „Molim Vas da mi kupite jaja. Moja djeca ih nisu vidjela mjesecima.“ U to vrijeme je školjka jaja u Sarajevu koštala 120 maraka, a u Kuli 6 maraka. Kada sam se vratio, dao sam policajcu dvije školjke jaja, pakovanje kafe za ženu, čokolade za djecu i nekoliko piva za njega. Jadan čovjek je počao da plače, a meni je zbog toga bilo teško i osjećao sam veliku krivicu.
 
Koje je vaše najstrašnije iskustvo dok ste radili kao ratni reporter u opkoljenom Sarajevu?
 
Najstrašnija iskustva su uvijeka bila bezobzirno i namjerno pucanje snajperista na civile. To se dešavalo iznenada, neočekivano, bez upozorenja i potpuno nasumično. Vremenom su svi naučili koja su mjesta najopasnija, ali ljudi su ipak morali tu da prolaze i da rizikuju život.
Može zvučati okrutno kada kažem da za mene smrt nije bila najteži dio rata. Uvijek me je pogađala patnja ranjenih, naročito patnja ranjene djece kada nije bilo odgovarajućih, a ni dovoljnih količina lijekova. Bilo mi je jako teško kada bih prepoznao izraz lica velikih doktora, kao što su Nakaš, Čović, Jaganjac, Đozo i mnogi drugi, kada bi shvatili da ne mogu spasiti pacijenta koji bi preživio uz odgovarajuće lijekove.

Jednom prilikom je bolnica bila bez struje i imala je dovoljno goriva samo za agregate za operacione sale. Na odjelima nije bilo struje. Usred noći smo začuli neobičan, ritmičan zvuk i pošli smo da istražimo. Zatekli smo dr Vesnu Čengić kako ručno pokreće respirator za pacijenta koji nije mogao da diše samostalno. Bio je to teško ranjeni komandir iz Dobrinje. Sitna žena je provela sate pumpajući da ga održi u životu. Moji kamermani i ja smo odmah preuzeli ovaj posao od nje i ubrzo smo uvidjeli koliko je teško stalno pumpati. Pa ipak je ta hrabra doktorica, mršava i izgladnjela od nedostatka hrane, to radila već satima. Smjenjivali smo se do jutra kada je ponovo došla struja i pacijent je preživio.
 
Koji je najpozitivniji ili najzabavniji detalj kojeg se sjećate za vrijeme izvještavanja iz opkoljenog Sarajeva?
 
Početkom decembra 1992. godine, željeli smo da ispričamo priču o sarajevskoj Vatrogasnoj brigadi. Bilo je potrebno dosta vremena i malo moljakanja od strane ljubaznih zvaničnika da nam tadašnji šef Vatrogasne brigade Keno Slinić dozvoli da provedemo 24 sata sa vatrogascima. Konačno je pristao i dogovorili smo datum. Kada smo došli te večeri, vidjeli smo da je on na to bio zaboravio. Zbog snažnog granatiranja i brojnih požara kojima se morao baviti, bilo je očito da je uzrujan. Kada sam ušao i podsjetio ga na obećanje da nam dozvoli da provedemo 24 sata sa vatrogascima, počeo je da viče: „Reporteri! Televizija! Ne treba mi da budem na televiziji! Šta me briga za televiziju! Sve što želim je nafta! Ostalo mi je još samo 80 litara za sve cisterne! Ako mi ne možete dati 200 litera nafte – i vi i vaša TV se možete...!“
 
Braća Kreševljaković, obojica vatrogasci dobrovoljci, uspjeli su da smire ljutitog šefa, a viski, kafa i cigare koje smo donijeli su pomogli da se smanji napetost. I kako to ide u Bosni, nakon 15 minuta smo svi bili prijatelji i pili smo i pušili zajedno u mračnom sjedištu Vatrogasne brigade. Keno je pričao o svojim ubijenim i ranjenim vatrogascima i žalio se na nedostatak vatrogasne opreme, naročito odijela za gašenje požara. „Moji ljudi gase požare u trenerkama“.
 

 
Kada smo mu rekli da smo čuli da je neka njemačka organizacija nešto donirala, šef Vatrogasne brigade je skočio i izgubio se u susjednoj sobi, mrmljajući: „Pokazaću vam šta su nam dali prokleti Nijemci“.

Nakon nekoliko trenutaka, na vratima potpuno mračne prostorije smo ugledali nešto što je ličilo na lik Darth Vadera u negativu. Fluoroscentni lik s bijelim šljemom i sjajnim dugim bijelim ogrtačem koji je bio potpuno osvijetljen. „Evo šta su vražiji Nijemci poslali: šljemove i vatrogasna odjela koji svijetle u mraku. Zamislite kakva bi meta za snajperiste bili vatrogasci koji ovu obuku. Ostaćemo u trenerkama“.
 
Na koji način ste birali priče o kojima ćete izvještavati iz opkoljenog grada u periodima primirja?
 
Većina priča je dolazila nama. Vidjeli bismo ili čuli granatiranje i krenuli bismo u tom pravcu. Ponekad su nam Sarajlije javljale šta se dešava u udaljenim dijelovima grada. Naši domaći pomoćnici i sarajevski novinari koje smo poznavali su bili odlični izvori. Povremeno bismo čuli nešto od UNPROFOR-a ili od vladinih i vojnih zvaničnika, mada su oni po pravilu bili najsporiji i najmanje pouzdani izvori. Vremenom smo počeli da dijelimo informacije sa drugim novinarima i da usklađujemo rad da ne bismo svi cijelo vrijeme rizikovali život. Tako je došlo do osnivanja Sarajevo Agency Poola. Naravno, uvijek je postojalo nadmetanje i, iako nismo baš dijelili svoje priče, sarađivali smo onoliko koliko je realno bilo moguće, jer smo željeli da smanjimo rizik.
 
Ali, najpouzdaniji, najtačniji i najbrži izvor vojnih informacija za Sky News u Sarajevu su bili ranjeni vojnici i vozači kola hitne pomoći. Pošto smo bili smješteni u bolnici dr Nakaš, često smo pomagali u unošenju ranjenih, pokušavali smo da umirimo one koji čekaju i obavljali smo druge sitne poslove. Ti vojnici i vozači su nam vjerovali, mi smo bili sa njihovim doktorima, i oni su nam s nevjerovatnom tačnošću prenosili šta se dešava i koliko je situacija dobra ili loša. Zahvaljujući činjenici da smo bili u bolnici, često bismo čuli detalje o borbama prije nego Glavni štab Korpusa.
 
Da li ste se sprijateljili sa kolegama novinarima i sa domaćim osobljem koje vam je pomagalo dok ste radili kao ratni izvještač u opkoljenom Sarajevu?
 
Stekli smo doživotne prijatelje. Naši životi su zavisili od Sarajlija, ljudi koji su poznavali grad i ljudi koji su radili s nama. To je jednostavan proces – pogledate nekome u oči i odlučite da li mu možete povjeriti svoj život ili ne. Možda se više ne viđamo često, ali veze stvorene na taj način traju zauvijek.
 
Da li ste se ikada našli u situaciji da u svojim izvještajima primijenite samocenzuru? Možete li opisati tu situaciju?
 
Ne bih upotrijebio riječ cenzura, jer šalje pogrešnu poruku. Ali, sigurno je da nismo uvijek govorili sve što smo vidjeli, ni sve što smo mislili. Ponekad smo znali stvari koje nismo mogli dokazati, a nekada smo odlučili da je bolje da nešto izostavimo iz izvještaja, iz raznoraznih razloga. Uvijek smo imali na umu dobrobit ljudi u priči, vlastitu sigurnost i život svojih kolega.

Povremeno je bilo pokušaja uticaja na novinare da izvještavaju u određenom pravcu i ako bismo ih prepoznali, nismo se povinovali. Često smo slike i riječi birali pažljivo i smišljeno tako da prenesemo određenu poruku, a da ne kažemo neke stvari koje bi nam mogle stvoriti probleme.
 
Uvijek smo veoma pažljivo snimali vojne položaje i jedinice, pazeći da ne prikažemo nikakva karakteristična obilježja koja bi mogla pomoći neprijatelju da odredi određeno mjesto. To radimo sa svim vojskama u svim ratovima, jer ne želimo nikoga da dovedemo u dodatnu opasnost. Ali, mnogi oficiri su bili prilično paranoični i svuda su vidjeli špijune. I dok su komandiri jedinica uglavnom bili praktičniji i opušteniji, ovo se naročito odnosilo na pojedine oficire za bezbjednost, naročito iz bivše JNA koji su se i dalje ponašali kao komesari i koji su nas ponekad sprječavali da snimimo bilo šta značajno i zbog kojih bismo izgubili cijeli dan bez ikakvih snimaka za emitovanje.
 
Većina iskusnih novinara ima prirodan instinkt da ne prikaže određene lokacije, ali kada se rat vodi u gradu, praktično je nemoguće snimati tako da se nikada ne pokaže nijedan vojni položaj. Zbog toga smo se trudili da pažljivo pregledamo snimke i ako sadrže nešto što izgleda kao vojni položaj koji nije bio aktivan u vrijeme snimanja i koji se nalazi na prepoznatljivom mjestu, ne bismo to koristili. Naravno, to nas nije uvijek štitilo od optužbi da smo prikazali određeni položaj na televiziji i da je on onda lociran i da je neko ubijen – čak i ako nikada nismo bili u tom dijelu grada.
 
Smatrate li da je izvještavanje iz opkoljenog Sarajeva bilo objektivno?
 
Generalno jeste. Iako ne volim riječ objektivno. Mnogo mi je draža riječ nepristrasno. Kada vas granatiraju, ne može se očekivati da budete onoliko suzdržani i objektivni kao što biste bili kada izvještavate sa nekog udobnog i bezbjednog mjesta. Postajete emotivni i tu nema ništa loše. Vidite kako pate nevini ljudi i to vas pogađa, osjećate povezanost i saosjećanje. Sve to utiče na vas i uvlači se u vaše izvještaje i to je jednostavno u ljudskoj prirodi. Ali, ako ste istinski profesionalac, morate da ostanete nepristrasni, da izvještavate na osnovu činjenica, a ne na osnovu uvjerenja ili emocija.

Mnogi novinari su izvještavali o onome što su stvarno vidjeli na način na koji su oni to vidjeli. Poneki, naravno, možda nisu duboko razumijevali složena pitanja, drugi su ponekad, u stalnoj trci s rokovima i konkurencijom, pravili pojednostavljene i površne priče, ali to je opšte novinarsko pitanje, nevezano za samo Sarajevo. Tokom cijelog rata smo imali problema sa domaćim ljudima na svim stranama koji jednostavno nisu razumjeli koliko se realno može prikazati, reći i objasniti u dvominutnom TV izvještaju ili napisati u novinskoj priči od pola stranice. Mnogi domaći ljudi su bili razočarani što nismo koristili njihove, često veoma duge istorijske tirade, i optuživali su nas da previše pojednostavljujemo, da smo neupućeni ili pristrasni. Ali, takva je priroda modernih medija i modernog svijeta.
 
Kako vidite ulogu međunarodnih medija i tok rata u BiH? Da li su mediji bili ključni faktor za NATO intervenciju koja je zapravo zaustavila rat?
 
Ne. Mediji nemaju moć da zaustave ratove, iako mediji često mogu biti jedan od ključnih faktora u započinjanju ratova.
 
Da su mediji zaista imali uticaja na međunarodnu zajednicu, do intervencije bi došlo 1992. godine, kada su najšokantnije i najviše uznemirujuće slike brutalnog rata i divljačkog ubijanja civila na evropskom kontinentu prvi put prikazane na svim informativnim kanalima. Do intervencije je došlo nekoliko godina kasnije, kada su gledaoci već bili zasićeni ratom i donekle nezainteresovani i kada je slika bila mnogo manje jasna i manje crno-bijela nego na početku.
 
To je jasan dokaz da su mediji važan svjedok, ali da odgovornost za intervenciju leži na političarima. A čini se da njih nije tako lako šokirati i potaći na akciju kao širu javnost koja ih bira. Razlozi za intervenciju su bili politički i strateški, a ne reakcija na ono što su mediji prikazivali.
 
Ako ste izvještavali iz drugih ratnih zona nakon 1995. godine, možete li uporediti svoje iskustvo iz ratnog Sarajeva sa nekom drugom ratnom situacijom? Ima li sličnosti? Koje su glavne razlike?
 
Svaki rat je drugačiji i iskustva iz jednog rata ne moraju značiti puno u drugom. Ipak, opšte novinarsko iskustvo u bilo kojoj ratnoj situaciji pomaže, ali nikada se ne treba uljuljkati u uvjerenju da se situacije ponavljaju. Čak i ratovi koji se vode na istom prostoru mogu biti veoma različiti. Iračko-iranski rat ili prva invazija Iraka su imali malo toga zajedničkog sa drugim Zalivskim ratom 2003. godine. Nakon zbacivanja Sadamovog režima, situacija unutar zemlje se promijenila u tolikoj mjeri i tako brzo da čak i iskustva sa istog mjesta pola godine ranije nisu mnogo značila. Jedina situacija u kojoj sam se našao, koja je u određenoj mjeri fizički ličila na Sarajevo, bila je opsada Faluđe, mada je ona trajala mnogo kraće i rat se vodio na drugačiji način.
 
Ipak, neke vještine koje se nauče u bilo kom ratu ostaju zauvijek. Prvo, opšte shvatanje pojma sigurnosti, ne samo razumijevanje vojnih prijetnji i kako ih umanjiti, već i operativna znanja, sigurnost subjekata o kojima izvještavamo i izvora. U ratu se shvata potreba za formiranjem profesionalnih, povjerljivih i pouzdanih domaćih timova za podršku, sa novinarima, pomoćnicima, vozačima, ljudima zaduženim za logistiku, itd. Konačno, rat nauči novinara da je potrebno da se dokaže kao profesionalan i nepristrasan u očima domaćeg stanovništva i zvaničnika na vlasti i da razvije vještine kojima će prevazići mnogobrojne kulturne razlike.